Dostupni linkovi

Preti li Srbiji bankrot: Građani u strahu za primanja, vlada razmatra mere


Ilustracija
Ilustracija
Smanjenje plata i penzija je pitanje od kog ovih dana strahuju građani Srbije, ali i vlada koja još nije odlučila kako će državu spasiti od mogućeg bankrota.

Dramatični ekonomski pokazatelji govore da je nivo javnog duga u Srbiji prešao 60% i da budžetski deficit preti da dostigne 8% BDP-a, zbog čega svetske finansijske institucije, na prvom mestu Međunarodni monetarni fond, preporučuju hitno smanjenje troškova.

Da je umanjenje plata i penzija prvi uslov da se Srbija izvuče sa ivice ekonomskog ambisa smatra i Lu Brefor, šef Kancelarije Svetske banke u Srbiji, koji je ohrabrio vladu da što pre učini taj korak.

“Ta mera jer neizbežna. Jer budžetski deficit Srbije duplo je veći od očekivanog, a isplata plata i penzija predstavlja više od 50 odsto troškova budžeta. Ako se nešto ne uradi po tom pitanju Srbija neće moći da smanji budžetski deficit i to može da vodi ka teškoj finansijskoj krizi”, ističe Brefor.

Jedna od možda za nijansu manje bolnih opcija za štednju koja je razmatrana u vlasti i stručnoj javnosti je zamrzavanje, a ne smanjenje, penzija i plata u javnom sektoru ali se političari na funkcijama zarad socijalnog mira i očuvanja biračke podrške nerado dotiču te teme. Dok u samoj vladi nema konsenzusa o tom pitanju, vlast najavljuje nove sastanke vladajuće koalicije i susrete sa privrednicima, ekonomskim i finansijskim stručnjacima, kako bi se došlo do rešenja za izlazak iz krize.

Premijer Ivica Dačić kaže da će Srbija ekonomski preživeti ali da najveći teret ne sme da bude na leđima građana.

Ivica Dačić
Ivica Dačić
“Smanjiti plate i penzije zna svako, ali postavljam pitanje ima li nešto novo što neko drugi ne zna. A želim da kažem da treba da se zna i da Vlada Srbije nije zid plača pa da kukamo nad teškom situacijom… Priča se da smo došli do bankrota. A to, pre svega, nije tačno. Neću da podsećam šta smo sve u poslednjih dvadeset godina preživeli. Ali kada nismo tada bankrotirali, sigurno nećemo ni sada”, obećao je Dačić.

Dok vlast vaga šta da uradi, sve siromašniji građani i privreda u kolapsu čekaju slamku spasa. Plate u javnom sektoru u Srbiji su 25 do 30 odsto veće nego u privatnim preduzećima, koja inače pune budžet, što nije slučaj ni u jednoj evropskoj zemlji. Zbog toga su privatni poslodavci, kao jednu od neophodnih mera štednje, zatražili usklađivanje zarada svih zaposlenih.

Milan Knežević, predsednik Asocijacije malih i srednjih preduzeća i vlasnik konfekcije Modus, rekao je za RSE da se država bavi merama koje ne daju rešenje na duže staze i da glavno pitanje nije kako uštedeti - već kako uvećati prihode u budžetu.

“Mora da se stvori održiva privreda i poveća zaposlenost. To je ključ. Treba uvećati širinu i efikasnost naplate poreza, poboljšati kontrolu novca koji otiče kroz javne nabavke, i dovesti prihode u zakonske tokove. A onda privrednicima treba omogućiti normalne poreske stope i opterećenja. Ja sada, kao vlasnik firme, na jedan dinar plate koji dam zaposlenom moram da dam i 63 odsto poreza i doprinosa, i pored toga da platim i troškove bolovanja, prevoza, toplog obroka, regresa… Pa jasno je da tako ne može da se posluje”, kaže Knežević.

Na sastancima državnog vrha i resornih ministara za sada je razmatrana mogućnost da se uštedi bar 35 milijardi dinara do kraja godine, da se pojača finansijska disciplina i da se ugasi više od 70 firmi u restrukturiranju. Kao i ranije kada je u državnoj kasi nedostajalo mnogo novca, opet se pominje i prodaja Telekoma, državne “zlatne koke”, dok su nove opcije i moguća prodaja rudnika Resavica i izdavanje u zakup Aerodroma Nikola Tesla.

Rupe bez dna

Ekonomista Aleksandar Stevanović, iz Centra za slobodno tržište, kaže da je smanjenje plata i penzija neophodan ali nedovoljan prvi korak, i smatra da bi prodaja državnih preduzeća bila pravi potez.

“Te firme su rupe bez dna jer se njima iz budžeta šakom i kapom daje novac poreskih obveznika. I zato bi njihovu prodaju trebalo posmatrati kao mogućnost da se konačno završi sa procesom privatizacije. Država više ne bi bila vlasnik preduzeća i ne bi se bavila privredom, jer ona je dokazala da to ne zna da radi, već bi to preuzeo privatni sektor kojem to po prirodi logike i pripada. Završetak restukturiranja značio bi prestanak sipanja para produktivnog dela Srbije u iluziju da živi nešto što je već propalo. Sve firme koje su u restukturiranju 10 godina zrele su da im se stavi katanac na vrata i da se sa tim već jednom završi”, smatra Stevanović.
Koliko ima problema u slabašnoj ekonomiji Srbije govori i podatak da su pojedini privrednici državi predložili da se uvede neka vrsta vanrednog stanja u kom bi nadležna ministarstva, inspekcije i policija maksimalno pojačali kontrolu javnih nabavki i carine. Kao argument za to izneli su podatak Svetske trgovinske organizacije da je, na primer, Mađarska u jednom periodu fakturisala Srbiji robu vrednu 1,3 milijarde evra a da je srpska carina evidentirala 750 miliona, zbog čega se sumnja da je samo u tom slučaju 550 miliona u zemlju ušlo nelegalno bez carine i PDV-a.

Milan Knežević zaključuje da će bez konkretnih sistemskih rezova javno izražena namera vlasti da konačno započne izlazak iz krize ostati samo deo već viđene “političke estrade”.

“Jedina šansa nam je da uložimo u nešto kako bi zaradili. A ne da dajemo samo na javnu potrošnju. Mi se sada zadužujemo da bi smo se razduživali. To je kao kada u porodici u kojoj od četiri punoletna člana niko ne radi pa naprave žurku kada pozajme pare. Kako sada stvari stoje, vlast još nema nameru da zasuče rukave i počne da radi. Bojim se da ćemo u roku od godinu dana završiti u socijalnim nemirima ukoliko se uskoro ne dozovemo pameti.”

Ekonomisti procenjuju da bi, ukoliko počnu ove godine, ekonomske reforme značajnije efekte mogle da imaju tek 2014. Posledice krize po građane Srbije trenutno su takve da su sve siromašniji, u poslednja četiri meseca promet u trgovinama opao je za 10 odsto, dok se nezaposlenost približava dramatičnoj stopi od 30 odsto.
XS
SM
MD
LG