Dostupni linkovi

logo-print

Preminuo narodni heroj i general Jovo Kapičić


Jovo Kapičić

Jovo Kapičić

Jovo Kapičić, narodni heroj, general, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova i ambasador Jugoslavije, umro je u ponedeljak uveče u Beogradu u 95. godini.

Kapičić je bio jedan od organizatora ustanka u Crnoj Gori 1941. godine a kao visoki funkcioner Udbe koordinirao je i hvatanje Dragoljuba Draže Mihailovića.

Poslije rata, kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, obavljao je komandne dužnosti vezane za Goli otok, a nakon toga je bio ambasador u Mađarskoj i Švedskoj.

Jedan od najmlađih narodnih heroja i general u Titovoj Jugoslaviji, rođen je 1919. u crnogorskoj izbjegličkoj koloniji u italijanskoj Gaeti, gdje su se sklonili kralju Nikoli bliski i odani Crnogorci sa familijama nakon aneksije Crne Gore 1918. od strane Srbije i protjerivanja dinastije Petrović Njegoš.

Sin profesora Bogoslovije Mila Kapičića, poznatog crnogorskog komite, još kao gimnazijalac je učestvovao u prvim pobunama protiv nepravdi u Kraljevini Jugoslavije da bi se kao student beogradskog Univerziteta pridužio komunističkom pokretu.

U aprilu 1941. godine, poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, po zadatku Partije, upućen je u Crnu Goru gdje, jula 1941. godine, postaje član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje. Bio je jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka.

Njegov Lovćenski bataljon je 21. decembra 1941. godine u Rudom ušao u sastav prve čuvene Prva proleterska brigada, čiji je komanadnt bio Koča Popović. Kapičić je sve do oktobra 1942. ostao u Prvoj proleterskoj, u kojoj se kao politički komesar više puta istakao: u Igmanskom maršu na leđima je nosio svoje iznemogle i promrzle drugove; a februara 1942., zajedno sa komandantom bataljona Perom Ćetkovićem, prešao je hladnu i brzu rijeku Neretvu.

Naročito se istakao u borbama s četnicima na sektoru Mojkovca i Kolašina. 1942. godine postavljen je za zamjenika političkog komesara Druge dalmatinske udarne brigade. Godinu kasnije postao je politički komesar Treće udarne divizije, a krajem 1944. godine i komesar Dvanaestog vojvođanskog korpusa NOVJ.

Po završetkku rata bio je prvi ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, a sa 27 godina postao je narodni heroj, ili kako je rekao Tamari Nikčević u intervju pretvorenom u knjigu “Svi moji Goli otoci”:

“Da se razumijemo, bio sam Bog” .

Kako je sam govorio, mogao je postati “ili svetac ili bitanga a nije ni jedno ni drugo”.

Bio je zamjenik ministra unutrašnjih poslova FNR Jugoslavije, Aleksandra Rankovića, i na toj funkciji nadležan za Goli otok, ozloglašeni zatvor za informbirovce (sve za koje se sumnjalo da su u sukobu Tito-Staljin stali na stranu SSSR) što mu se pripisuje kao najveći grijeh.

On sam je govorio da je samo tri puta posjetio Goli otok, da nije mogao na funciji na kojoj je bio i u okolnostima u kojima su tada funkcionisali, dakle u neprijateljskom okruženju, provjeravati da li su svi oni koji su zatočeni na otoku-zatvoru zaista bili simpatizeri i podržavaoci Staljina I SSSR-a.

"Prvo, ozloglašen sam kao čovjek koji je bio upravnik Golog otoka, te da su tamo slati ljudi bez ikakvog povoda i razloga i iz mržnje, i možda zato što su malo više voljeli da budu prijatelji Rusije nego što je zvanična politika dozvoljavala. I da su bili mučeni. Nikada nisam bio upravnik Golog otoka, što mi je inače stalno zlonamjerno pripisivano, već sam bio samo tri puta tamo po par sati u drugoj funkciji! To me je ocrnila Miloševićeva ekipa, jer sam ga još krajem osamdesetih javno optužio da razbija Jugoslaviju i da će izazvati građanski rat. Ali, niko ne prikazuje kakva je to situacija bila... Hiljadu i sto je naših mladih ljudi umrlo samo izviđajući granicu, od naših bivših saveznika. Rusija je stalno povećavala pritisak na nas i rastao je broj informibirovaca, nije bila namjera da ih mučimo, nego da ih uklonimo sa političke scene, jer je naša država svakog trenutka iščekivala napad ruskih tenkova", obrazlagao je Kapičić.

Crnogorska nezavisnost

U Srbiji mu kao grijeh pripisuju i to da je, kao visoki funkcioner Udbe (jugoslovenske tajne službe), navodno zna gdje je sahranjen Draža Miahilović ali da nije htio javno saopštiti. Na to je veoma precizno odgovorio:

“Ne znam a i da znam ne bih vam rekao jer vama ne treba Draža da ga sahranite već da mu dignete spomenik.”

U vrijeme raspada Jugoslavije, početkom devedesetih,Kapičić se u Beogradu javno protivio Miloševićevoj politici ukazujući na njene pogubne posljedice.

„Zahvaljujući srpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću, Jugoslavija se raspala u krvi i zločinima", rekao je Kapićić.

Takođe se žestoko protivio podređenoj ulozi Crne Gore u odnosu na Srbiju i zalagao za obnavljanje crnogorske samostalnosti . U tome se projektu u jednom trenutku 90-tih prošlog vijeka , u čuvenom kafeu Casablanca, ljetos srušenog Hotela Crna Gora u Podgorici, našao sa nekadašnjim prijateljem a potom političkim neprijateljem Vladom Dapčevićem, bratom još poznatijeg Peka Dapčevića (komandanta oslobađanja Beograda zajedno sa Crvenom armijom), disidentom i Ibeovcem.

Redovno je učestvovao u brojnim TV debatama u Srbiji zalažući se za crnogorsku nezavisnost.

U decembru 2011. su ga na ulici u Beogradu fizički napali i povrijedili nepoznati počinioci. Razmišljao je u to vrijeme o dolasku iz Beograda ali nikada to nije učinio.

U Tuzli, gdje je boravio za Dan pobjede nad fašizmom u maju 2012. godine je rekao da je “u Bosni postao čovjek":

“U bosanskom paklu progona, mučenja i masovne smrti stvorena je nova tvorevina ni izbliza vrijedna istoriji, tradiciji i vrijednostima multietičnosti i multikulturalnosti na koje nas danas veličanstveno i dostojanstveno podsjeća i opominje Tuzla. Možda ovo neko danas posmatra kao završenu priču ali dok postoji sloboda misli, logično rasuđivanje o dobru i zlu, poštovanje drugih kao osnovnih principa suživota, i ljudi upućenih jedni na druge biće opet što je nekad bilo.”

U jednom od posljednjih intervjua, koji je dao za list "Danas", Kapičić je kazao da su dvije najsvetije ljudske dužnosti odbrana porodice i odbrana otadžbine:

"I opet bih išao i sto puta otišao za to. Kada je pala kraljeva vlast, bio sam student medicine i komunistički vođa, organizacioni sekretar partije. Bila je to vodeća sila, kao što su danas studenti. Da, uradio bih isto".

Kapičić je kazao da se u životu samo borio i smatrao da je zemlja svetinja za koju treba umrijeti svakog časa, ako treba: “Što sam tada radio za Jugoslaviju, sada bih radio za Crnu Goru, ali i za Srbiju ako dođe u nevolju, iako me Srbija progoni.”

Jovo Kapičić je otac bivšeg košarakaša nekadašnje Jugoslavije Dragana Kapičića i đed glumca Stefana Kapićića.

Po sopstvenoj želji biće sahranjen u porodičnoj grobnici na Cetinju pored svoje supruge.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG