Dostupni linkovi

logo-print

Istočna Bosna: Nogomet u minskom polju


Iako nemaju normalne uslove - asfaltiran stadion, mreže i golove, djeca u povratničkom naselju Hajvazi, u istočnoj Bosni, svakodnevno igraju nogomet. I to ne bi bilo ništa čudno da samo nekoliko metara od igrališta nije minsko polje, koje je označeno tek nedavno. Na Vrtiću, kako tamašnji stanovnici popularno zovu ovo mjesto, je mala ravnica sa prirodnim tribinama, na kojoj su generacije učile prve nogometne trikove. Pored improvizovanog stadiona danas stoji tabla: 'Mine! Zabranjen prolaz!'. Uprkos tome, utakmica se igra.

Na improviziranom igralištu u povratničkom mjestu Hajvazi odrastale su mnoge generacije. Mnogi su tu upoznali prve ljubavi i šetali ovim travnjacima. Tako je i danas. Sve više djece prve nogometne trikove uči baš na golovima koje su sami napravili.

Prije nekoliko dana za povratnike u Hajvazima veliko iznenađenje - njihovo igralište je minirano! Sedamnaest godina nakon rata BH MAK odlučio ih je upozoriti.

„Znali nismo da su tamo mine. Nismo upošte znali sve dok nisu došle ove table. Kad ode lopta, mi se uopšte ne bojimo. I prije toga, prije dvasedetak dana, stalno smo bili na stadionu, igrali smo fudbal. Kad ode lopta ne bojimo se otići po nju, jer stalno idemo lopta. Nije to od prije 20 dana, nego je to i prije je bilo tako“, kaže dječak Semir Karić.

„Mi se saberemo. Djeca krenu sa početka sela o sve zovu redom. Mi dođemo gore i igramo se. Bio je mrak kad odemo u šumu, igrali smo pred mrak - i strašno je“, navodi dječak Halil Omerović.

Redžo Karić jedan je od starijih stanovnika u Hajvazima. Posljednjih 17 godina susret sa minama postao je njegova svakodnevica.

„U mene je sin otišao da siječe dole u mojoj šumi, koja je isječena za vrijeme rata, da odsiječe sebi drvo – i unuče mi je naišlo ne jednu veliki trombonku, minu, i izišli su i javili, pa su poslije oni došli i odnijeli i više nisu dolazili nikako“, kaže Redžo Karić.

Samir Karić, novinar Oslobođenja, već godinama prati sa kakvim se sve poteškoćama susreću povratnici. Život u minskom polju je život povratnika:

„Vi možete razgovarati sa djecom, njih generalno nije strah jer ne znaju ni šta je min. Oni dođu ovdje, trčkaraju, igraju se. I dobro je što dođu da se igraju jer nisu na fejsbuku, nisu na internetu, ne gube svoje vrijeme. Dođu ovdje, kao što smo mi nekada radili – dođemo, igramo se, družimo. S obzirom da nije bilo označeno da je ovo minsko polje, roditelji su ih puštali da idu i igraju lopte“, kaže Samir Karić.

Apel vlastima

Sedamnaest godina od Daytona nitko se nikada nije ni našalio pa ovoj djeci u Hajvazima izgradio normalno igralište.

Djeca na igralištu

Djeca na igralištu

Ali bez obzira na sve poteškoće sa kojima se djeca susreću, pa čak i ovo minsko polje, želja za igrom kod ove djece ne jenjava, jer baš odavdje potiče jedan od velikih nogometaša Miralem Pjanić, u kojem ova djeca vide uzor. Uz malo dobre volje, možda bi netko od ove djece mogao izrasti u novog Miralema.

„Vidite i sami, živica, vidite kakvi su golovi, eno gore tribine improvizovane - i eno mine. Znači najpotrebinji bi nam bio stadion - nek budu samo dva gola. Nek budu i koševi, samo neka bude stadion da imamo gdje da igramo. Ovo je sramota kako su uradili. Koliko već puta ovde igramo, ovako da igramo ovo je sramota. Ako šutneš loptu pravo, ne ode pravo, ode dole. Ode, nema zaustavljanja“, priča Semir Karić.

Zaim Karić član je Mjesne zajednice u Hajvazima. Vrlo često javno apelira na vlasti da samo navrate u Hajvaze:

„Apelovao bih na sve vlasti u državi da pomognu za ovo igralište u Hajvazima. Dođu uveče ovdje, skupe se, igraju. Eto vidite i sami kakvo je stanje.“

Nasreću, još nitko nije u ovom mjestu stradao od mina. Da jeste, pitanje je tko bi uopće snosio odgovornost.

"Imamo nekoliko slučajeva da su ubijani povratnici tokom povratka i nikad niko nije odgovarao za to, tako da ne mislim ako neko stane na minu da će iko odgovarati. A imamo mnogo slučajeva širom Federacije - svake godine su izvještaji koliko je smrtno stradalo ljudi na miniranim područjima i nikad niko nije odgovarao“, kaže novinar Samir Karić.

Povratnici u Hajvazima svakodnevno ulaze u minirana područja, djeca se igraju pet metara od table sa minama. Pitamo ih kako se ne boje. Slikovito nam to prepričavaju djed Redžo Karić i njegov unuk Semir:

„Ulaze na rizik. Gledaju kud su ovce prošle, ili nešto takvo. Sve je to rizično. Nikome nije zagarantovan život ovdje. Naopako. Nije sjajno. Svaki ujutro klanja sabah, iziđe da ode o da obiđe, ali rizikuje kud god krene.“ “

„Moj otac je išao stalno tim šumama, i on se ne boji, pa neću se ni ja bojati. Ja prepostavljam da nema mina. Eto ja se ne bojim, ako treba ja ću otići po loptu, nije problem.“


U BiH je posljednjih 17 godina od mina stradalo 519 ljudi. Posljednjih nekoliko godina najviše stradaju odrasli, dok se broj djece značajno smanjuje. Prema međunarodnim sporazumima, Bosna i Hercegovina je trebala biti očišćena od mina do 2009. godine, ali taj rok je produljen do 2019. godine. Bosni i Hercegovini je na godišnjoj razini potrebno 40 milijuna eura kako bi 2019. bila čista od mina. To dovoljno govori da će i 2030. godine dobar dio ove zemlje biti miniran.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG