Muriz Hurtić iz dobojskog sela Grapska bio je često željan hljeba, i to tokom 11 mjeseci zatočeništva u nekoliko srpskih logora. Dvadeset godina kasnije, u selu iz kojeg je odveden u zatočeništvo, živi i radi kao pekar.
Dok ubacuje drva da zagrije krušnu peć i uključuje mašinu koja mijesi tijesto, Hurtić se prisjeća kako je u zatočeništvu u više srpskih logora bio željan da se najede hljeba.
Dijelom i zbog toga je predratni radnik bivšeg trgovačkog preduzeća Izbor u Doboju odlučio da otvori pekaru poslije povratka u rodni kraj:
„Najviše me to vuklo, ovako ću imati dovoljno hljeba. Oni logori mi prošli kroz glavu, nisam imao hljeba, a makar ovako sad imam hljeba koliko hoću.“
U logorima u Doboju, Staroj Gradiški, Manjači, Batkoviću i Kuli Muriz Hurtić je proveo 11 mjeseci. Uhapšen je 10. maja 1992. godine nakon ulaska Vojske RS u Grapsku.
Poslije blizu dva mjeseca zatočeništva i premlaćivanja u vojnoj kasarni u dobojskom naselju Bare i u starogradiškom zatvoru, Hurtić, koji je tada imao 36 godina, prebačen je na Manjaču kod Banjaluke. Kroz logore su prošla i njegova dva brata, a jedan je od posljedica torture preminuo prije pet godina, priča Muriz:
“Tu smo morali ići ograditi logor, štale gdje su bile, krave, konji. Tu je smjestilo nas iz Grapske, nešto iz Čivčija. Oko 300 ljudi nas je bilo ukupno kad smo ogradili logor. Kasnije su počeli dolaziti Ključ, Kotor Varoš, Sanski Most, bilo nas je negdje preko 5.000. Bilo je teško, stvarno teško - kilogram kruha na 42 čovjeka. Nisi mogo izmoći. Vodu smo pili iz jezera nekog, a bile su krepane ovce u tom jezeru. Ali bilo je važno opstati.”
Povratak kući
Pekara porodice Hurtić
Nakon razmjene, Muriz Hurtić se spojio sa suprugom i djecom koji su izbjegli u Sloveniju. Hurtići su poslije rata jedno vrijeme živjeli u Ključu i Bosanskom Petrovcu. U Grapsku, gdje je obnovio porušenu kuću, Muriz se vratio prije šest godina. Pravljenju hljeba i peciva podučio ga je profesionalni pekar:
„Kad sam se vratio, imao sam to nešto malo ušteđevine iz Slovenije - i kupio sam ovu pekaru baš u Bosanskom Petrovcu - i dovukao sam i eto pomalo radim, vrtim se. Imam sina sa sobom. I on je bio u Bosanskom Petrovcu. Vratio se, on mi pomaže. Da ima toliko posla - nema, ali eto opet kažem dobro je kako je drugom narodu. Svijet nema para, ne radi, ali opet, dobro je.“
Murizov sin Amir je bivši fudbaler. Živi sa suprugom i četverogodišnjim sinom. On je uz oca savladao pekarski zanat:
“Naveče oko 11sati počnemo s poslom, završimo ujutro oko 4. Sada zima, malo manje ide hljeba i peciva. Ljeti je malo više, duži je radni dan. Uglavnom, živi se, radi se - borimo se.”
Hurtići kažu da će posredstvom Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica uskoro dobiti peć za bureke i druge pite koje će pripremati Murizova supruga Mirzeta:
“Lijepo, k’o na svome i u svome. Nije mi nigdje nikad bilo ljepše. Bila sam svugdje, ali brate, kod kuće je najljepše. Pos’o k’o pos’o, nekad ide, nekad ne ide, uglavnom ne bi’ se mijenjala ni za kog - super.”
U ovoj maloj pekari hljeb kupuju i Srbi iz susjednih sela koja okružuju Grapsku. Sa komšijama se mora živjeti, kaže bivši logoraš Muriz Hurtić, koji smatra da je zbog budućnosti svih bosanskohercegovačkih naroda važno da svi koji su odgovorni za ratne zločine budu kažnjeni:
“Da je moj rođeni brat, ako je napravio neki zločin neka odgovara. Ja znam da ja smijem i idem i danas-dan kroz Doboj dignute glave. Nisam metka ispalio, ni ja, ni moja familija - i garantujem to. Neka svako odgovara za svoja nedjela. Ja sam čistog obraza.”
********* Ostali tekstovi iz rubrike "Pred licem pravde"
