Dostupni linkovi

logo-print

Povratnici u BiH između stvarnosti i politike


Povratnici potpisuju ugovore o donacijama, foto: Mirsad Behram

Povratnici potpisuju ugovore o donacijama, foto: Mirsad Behram

U Bosni i Hercegovini se sve glasnije govori kako bi proces povratka trebalo proglasiti okončanim, dvadeset i jednu godinu od početka ratnih sukoba od 1992. do 1995. godine.

Međutim, sami povratnici i organizacije koje ih zastupaju vape za pomoći i ističu da je ogroman broj kuća širom BiH još neobnovljen, a većina onih koji su se odlučili vratiti u predratni dom, gdje su sada manjina, suočavaju se sa borbom za golu egzistenciju.

Jedan od primjera je i opština Čapljina, na jugu BiH, gdje su ovih dana povratnici potpisali ugovore sa vlastima, prema kojima moraju uplatiti 30 posto vlastitih sredstava, kako bi dobili donacije u prijeko potrebnim poljoprivrednim mašinama i drugim materijalima potrebnim za tu djelatnost.

Veliki broj povratnika širom BiH su ljudi koji su već duboko zagazili u petu, šestu, pa i sedmu deceniju života. Oni koji žive u ruralnim područjima imaju priliku baviti se poljoprivredom, no za to su potrebna ogromna ulaganja, kako bi se od poljoprivrede moglo živjeti.

Kemal Bijedić se još krajem 90-tih vratio na područje opštine Čapljina, još od ranije poznati poljoprivredni kraj na Dubravskoj visoravni. On posjeduje 50 duluma zemlje, a ovih dana je potpisao ugovor sa vlastima, prema kojem je dobio staklenik.

„Ovo će biti dodatno, bar za zimski period, kad se ljeti ne može ništa raditi, da se može koristiti iz plastenika zelen“, kaže Bijedić.

Ugovorom, kojeg je četrdesetak povratnika na jugu BiH potpisalo sa Ministarstvom za raseljene osobe Federacije BiH, predviđeno je i da sami korisnici donacija sufinansiraju sa učešćem od 30 posto ono što su dobili.

Povratnik Ahmet Begović je za učešće dignuo kredit kod Komercijalne banke:

„Dobio sam traktor, dobro mi dođe, od poljoprivrede živim, nigdje drugo ne radim“, navodi Begović.

Još neki od povratnika, koji su dobili pomoć u poljoprivrednim mašinama, staklenicima, te objektima, izražavaju zadovoljstvo onim što će uskoro imati:

„Dobio sam frezu, za traktor, i atomizer za polijevanje.“

„Puno mi znači, nisam imao do sada, pozajmljivao da bih obrađivao zemlju. To mi je radno mjesto, praktično.“

„Dobio sam frezu, sad mogu obrađivati da ne tražim od drugoga.“


Međutim, ugovori vrijedni preko 400.000 KM su kap u moru potreba povratnika širom BiH. Samo u tri opštine na jugu BiH – Mostar, Stolac i Čapljina – bio je veliki broj zahtjeva za donacijama u poljoprivredi.

„Od skoro 3.500 aplikacija koje smo imali iz Federacije BiH, njih oko 500 je sa prostora Hercegovačko-neretvanskog kantona, što govori o velikoj zainteresovanosti povratnika, a s druge strane o potrebi za privrednom mehanizacijom, plastenicima, i svega onoga od čega ljudi na ovom prostoru žive“, kaže Džemail Ćibo, pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljene osobe Federacije BiH.

Novca nema

Opština Čapljina, foto: Mirsad Behram

Opština Čapljina, foto: Mirsad Behram

Suština problema je u tome da je novca za povratak, pa tako i za njegovu održivost sve manje. To potvrđuje i ministar za izbjeglice i raseljene Federacije BiH, Adil Osmanović:

„Vi morate razumjeti da su od 2011. godine do danas finansijska sredstva jako mala i predviđena da se rješava povratnička populacija. Na kantonalnoj razini gotovo da nemamo tih sredstava, državni nivo nema stavke koja je nekada imala 30 miliona, sada je to milion i po maraka“, navodi Osmanović.

Osmanović se i sam protivi zahtjevima nekih politika, kako je rekao, da se povratak u BiH proglasi završenim. Toj ideji se žestoko protive u Uniji za održivi povratak i integraciju BiH. Predsjednica te Unije, Mirhunisa Zukić govori koliko još ljudi želi da se vrati:

„Ima oko 43.000 porodica, međutim, mi radimo jedno novo istraživanje na terenu, imamo još 17.000 neidentificiranih, dakle ljudi koji se nisu prijavili. Dakle, od 145.000 neobnovljenih stambenih jedinica, veliki je broj koji bi trebao u narednom periodu da se riješi“, kaže Mirhunisa Zukić.

Zukić naglašava da je prije dvije godine, na primjer, ukupno u BiH – na svim nivoima vlasti – za povratak izdvojeno oko 145 miliona maraka, a ove godine nema ni pola od tog iznosa. A u kakvim uslovima žive neki od povratnika pokazuje i primjer vremešne Fatime Čustović iz Čapljine:

„Ma, nemam ništa. Meni tri kuće izgorile, djece mi nema, u Americi su, nemam se gdje vratiti. Baraku imam, gotovo će se srušiti“, priča Fatima Čustović.

Nije nikakva tajna da sigurnost povratnika, više-manje, nije problem kakav je bio nekih ranijih godina. Glavno pitanje sada je od čega živjeti.

Opštine, u koje se ljudi vraćaju odakle su protjerani tokom rata, sada drugačije gledaju na povratak. Tako na primjer u Opštini Čapljina kažu da se tu vratilo oko 5.000 Bošnjaka, što je – tvrde - oko 70 do 80 posto predratnog broja te populacije.

Međutim, glavno pitanje je kako sve ljude zaposliti.

„Mi smo već na prostoru Dubrovske visoravni odredili jedan veliki lokalitet koji će biti u blizini priključenja na autoput, Koridor Vc, kako bi budući ulagači, bez obzira koje su nacionalnosti, mogli pod povoljnim uvjetima dobiti zemljište, a cilj nam je samo otvaranje radnih mjesta, opet naglašavam, kako Hrvata tako Bošnjaka, Srba. Mi ovdje na području općine Čapljina nemamo ama baš nikakvih međunacionalnih problema“, naglašava pomoćnik načelnika Opštine Čapljina, Željko Bonić.

U Uniji za održivi povratak i integraciju naglašavaju kako se stalno potvrđuje da tzv. visoka politika u Bosni i Hercegovini priča jedno, a stvarnost na terenu je nešto savim drugo.
  • 16x9 Image

    Mirsad Behram

    Dopisnik je Radija Slobodna Evropa iz Mostara. U novinarstvu je od februara 1994. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka, studij žurnalistike u Sarajevu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG