„Pozdravljam sve svoje Srbe i Srpkinje i ostale, omladinu, posebno djecu koja nisu bila rođena za vrijeme mog odsustva. Normalno, sto posto nepravdenog!“, obratio se stotinama okupljenih Višegrađana početkom godine obratio Mitar Vasiljević, koji se nakon dvije trećine odslužene kazne vratio u grad u kojem je počekom 1992. počinio zločine protiv čovječnosti.
Identična situacija bila je prije nekoliko godina kada se u Sarajevu dočekivao Naser Orić, ali i u srednjoj Bosni Tihomir Blaškić.
Kako objasniti ovu pojavu 18 godina poslije rata, u kojem je, prema pojedinim podacima, poginulo 100.000 ljudi?
Za Miodraga Živanovića, profesora na banjalučkom Filozofkom fakultetu, odgovor je jednostavan - postoje najmanje tri istine o ratu, jer su za jedne osuđeni zločinci, a za druge heroji. No znači li to da ovdašnji narodi nisu odmakli od politika i dešavanja sa početka devedesetih godina prošlog vijeka:
„Mi ne samo da nismo odmakli od događanja od prije 20-ak godina. Mi smo se, nažalost, vratili u jednu još dalju prošlost. To je ono što je nevjerovatno i što pripada naučnoj fantastici – kao da živimo u onoj mašini zvanoj vremeplov, koja nekad ide doista daleko unazad, nekada se približava sadašnjosti, a, nažalost, još nas nije pomjerila prema budućem“, ocjenjuje Živanović.
Matrica kojom ovdašnji narodi žive u devedesetim godinama prošlog vijeka dovela je do podijeljenosti društva na svakom koraku. Uprkos naporima međunarodne zajednice i nevladinog sektora da zemlja ide naprijed, prosječan građanin, nažalost, još uvijek živi zarobljen u prošlom stoljeću.
No ono što zabrinjava je, svakako, činjenica kako sve dosadašnje politike, vjerske zajednice i najveći broj medija u Bosni i Hercegovini itekako doprinose sadašnjem stanju svijesti kod ovdašnjih građana, tvrdi Dragan Bursać, kolumnista banjalučkog portala „Buka“:
„Kako političari ovdje nemaju argumenata za opstanak i ostanak na vlasti osim nacionalnog, onda nacionalnim huškanjem stavaraju i indukuju ono što se stvaralo 1992. godine, tako da se i ta retorika bitnije nije promijenila. Zato ne treba očekivati od naroda koji slijepo slijedi svoje gospodare, vođe, odnosno političke tiranine dea primjeni svoj mentalni sklop. Zašto bi mijenjao kada uspješni, bogati preko njih imaju upravo taj mentalni sklop, odnosno propagiraju nacionalistički mentalni sklop?“, konstatuje Bursać.
Uprkos tome što su najsiromašniji građani u regiji, stanovnici Bosne i Hercegovine svakodnevno nisu ujedinjeni u naporima da od onih koje su izabrali traže bolji životni standard. Naprotiv. Ujedinjuju se jedino u slučaju poziva na tzv. nacionalnu osviještenost, što je slučaj i kada je riječ o slavljenju osuđenih za ratne zločine.
„Ko je to spreman u ovome času u BiH da shvati da nakon svega što se ovdje desilo ko je to profitirao osim jedne relativno manjega dijela ljudi koji su sad postali nova elita bogataša? Svako drugi je bačen 50 godina unazad. Uništena je budućnost naše djece. Ne možemo se za 30 godina vratiti tamo gdje smo bili prije 20 godina. Dakle, elementarna logika to kazuje. A ko je spreman da se suoči sa tom vrstom elementarne logike? Zašto? Zato što mu ne daju oni kojima odgovara da ovakvo stanje traje koliko je god moguće dulje, jer jedino u takvom ambijentu oni mogu funkcionirati kako funkcioniraju“, komentariše sociolog Jusuf Žiga.
„Svi zločinci koji su bili zatvoreni i osuđeni itd. se nisu promijenili. Da on sada da krene da shvati šta je uradio, pa sad da on pomogne, ono što mi želimo, da se pomirimo, da živimo jedan suživot, pa da govori da je on napravio grešku, da se pokajao - ne znam kada ćemo mi to doživjeti. A od toga uveliko zavisi da li ćemo u ovoj zemlji moći da nastavimo da živimo kao ljudi“, smatra psiholog Ismet Dizdarević.
Nažalost, kako zaključuju naši sagovornici, dokle god u Bosni i Hercegovini etnička podijeljenost bude duboko ukorijenjena u sve pore života, biće dočeka optuženih za ratne zločine. Sa takvim stanjem svijesti, ovdašnji građani neće doći do spoznaja ko je stvarno bio zločinac, a ko to nije.
Identična situacija bila je prije nekoliko godina kada se u Sarajevu dočekivao Naser Orić, ali i u srednjoj Bosni Tihomir Blaškić.
Kako objasniti ovu pojavu 18 godina poslije rata, u kojem je, prema pojedinim podacima, poginulo 100.000 ljudi?
Za Miodraga Živanovića, profesora na banjalučkom Filozofkom fakultetu, odgovor je jednostavan - postoje najmanje tri istine o ratu, jer su za jedne osuđeni zločinci, a za druge heroji. No znači li to da ovdašnji narodi nisu odmakli od politika i dešavanja sa početka devedesetih godina prošlog vijeka:
„Mi ne samo da nismo odmakli od događanja od prije 20-ak godina. Mi smo se, nažalost, vratili u jednu još dalju prošlost. To je ono što je nevjerovatno i što pripada naučnoj fantastici – kao da živimo u onoj mašini zvanoj vremeplov, koja nekad ide doista daleko unazad, nekada se približava sadašnjosti, a, nažalost, još nas nije pomjerila prema budućem“, ocjenjuje Živanović.
Matrica kojom ovdašnji narodi žive u devedesetim godinama prošlog vijeka dovela je do podijeljenosti društva na svakom koraku. Uprkos naporima međunarodne zajednice i nevladinog sektora da zemlja ide naprijed, prosječan građanin, nažalost, još uvijek živi zarobljen u prošlom stoljeću.
No ono što zabrinjava je, svakako, činjenica kako sve dosadašnje politike, vjerske zajednice i najveći broj medija u Bosni i Hercegovini itekako doprinose sadašnjem stanju svijesti kod ovdašnjih građana, tvrdi Dragan Bursać, kolumnista banjalučkog portala „Buka“:
„Kako političari ovdje nemaju argumenata za opstanak i ostanak na vlasti osim nacionalnog, onda nacionalnim huškanjem stavaraju i indukuju ono što se stvaralo 1992. godine, tako da se i ta retorika bitnije nije promijenila. Zato ne treba očekivati od naroda koji slijepo slijedi svoje gospodare, vođe, odnosno političke tiranine dea primjeni svoj mentalni sklop. Zašto bi mijenjao kada uspješni, bogati preko njih imaju upravo taj mentalni sklop, odnosno propagiraju nacionalistički mentalni sklop?“, konstatuje Bursać.
Uprkos tome što su najsiromašniji građani u regiji, stanovnici Bosne i Hercegovine svakodnevno nisu ujedinjeni u naporima da od onih koje su izabrali traže bolji životni standard. Naprotiv. Ujedinjuju se jedino u slučaju poziva na tzv. nacionalnu osviještenost, što je slučaj i kada je riječ o slavljenju osuđenih za ratne zločine.
„Ko je to spreman u ovome času u BiH da shvati da nakon svega što se ovdje desilo ko je to profitirao osim jedne relativno manjega dijela ljudi koji su sad postali nova elita bogataša? Svako drugi je bačen 50 godina unazad. Uništena je budućnost naše djece. Ne možemo se za 30 godina vratiti tamo gdje smo bili prije 20 godina. Dakle, elementarna logika to kazuje. A ko je spreman da se suoči sa tom vrstom elementarne logike? Zašto? Zato što mu ne daju oni kojima odgovara da ovakvo stanje traje koliko je god moguće dulje, jer jedino u takvom ambijentu oni mogu funkcionirati kako funkcioniraju“, komentariše sociolog Jusuf Žiga.
„Svi zločinci koji su bili zatvoreni i osuđeni itd. se nisu promijenili. Da on sada da krene da shvati šta je uradio, pa sad da on pomogne, ono što mi želimo, da se pomirimo, da živimo jedan suživot, pa da govori da je on napravio grešku, da se pokajao - ne znam kada ćemo mi to doživjeti. A od toga uveliko zavisi da li ćemo u ovoj zemlji moći da nastavimo da živimo kao ljudi“, smatra psiholog Ismet Dizdarević.
Nažalost, kako zaključuju naši sagovornici, dokle god u Bosni i Hercegovini etnička podijeljenost bude duboko ukorijenjena u sve pore života, biće dočeka optuženih za ratne zločine. Sa takvim stanjem svijesti, ovdašnji građani neće doći do spoznaja ko je stvarno bio zločinac, a ko to nije.
