Dostupni linkovi

logo-print

Popović: Vlast ne prepoznaje važnost književnosti u CG


Milorad Popović

Milorad Popović

Milorad Popović, laureat ovogodišnje književne nagrade nagrade “Meša Selimović”, jedne od najprestižnijih književnih nagrada na južnoslavenskim jezicima, za RSE govori kako se u 55 godini odlučio da napiše svoj prvi roman, kroz lik boksera što je i sam bio u mladosti. Govori o izuzetnoj generaciji crnogorskih književnika ali i „žalosnom stanju u crnogorskom intelektualnom miljeu“.

RSE: Na žalost, vaš roman “Karnera”, za koji ste dobili nagradu “Meša Selimović”, još nijesam pročitala. No, osim nagrade “Meša Selimović”, ovu knjigu, makar meni, a vjerujem i svima ostalima koji su pročitali kritiku, preporučio je i Miljenko Jergović, u tekstu „Milorad Popović - Poetika poraza“. Napisao je da vaš prvi roman, ne samo da nadilazi mjerila književnih sezona i živi iznad „jada nacionalnih književnosti“, već spada u bolju evropsku prozu. „Knjiga zbog koje se osjetimo povlaštenim što nam je ovo maternji jezik”.

Ono što je interesantno je da ste svoj prvi roman napisali u 55. godini života, kako je Jergović naveo, kada je Selimović već napisao svoga Derviša, a Andrić već dovršio sva tri svoja velika romana . Prvo ste bili pjesnik, potom sjajan esejista, pa tek sad romanopisac. Zašto?

Popović: To je komplikovana priča. Naime, Jergović je možda malo pristrasan jer on je jedan od tri prva čitaoca tog rukopisa. Bio sam malo sumnjičav, s obzirom upravo na moju životnu dob kada sam počeo da pišem taj roman. U 55. godini života ne možete biti talentovan pisac, nego ste, ili dobar, ili loš pisac. Roman sam dao nekolicini ljudi u čiji sud vjerujem. Jedan od njih je bio i Jergović. Kada sam dobio povoljne kritike od njih, onda sam se odlučio za objavljivanje.

Po nekom svom senzibilitetu, makar ja to tako osjećam, sam pjesnik. Ali vjerovatno svaki pjesnik, (ili možda ne par njih kao Helderin koji je samo pjesnik ), ima želju da napiše i roman, kao najkompleksnije književno djelo. Meni je od samih početaka to bila želja. Naravno, jedno čovjek sanja, a sasvim mu se nešto drugo događa kroz godine života, razne avanture, književne i životne. Bilježio sam određene stvari i pokušavao sam da pišem. Čak sam i objavljivao neke kratke proze, ali to je možda suma i mog životnog i literarnog sazrijevanja i iskustva. Ovaj roman, u nekim svojim slojevima, ima neku autobiografsku dimenziju.

Mislim da su putevi sazrijevanja pisaca različiti. Znamo da su neki u mladim godinama napisali sjajna djela. Kod Pasternaka je slučaj da je tek u svojim poznim godinama napisao svoj veliki roman “Doktor Živago”.

RSE: Junak vašeg romana je bokser. I sami ste to bili u ranoj mladosti. Pretpostavljam da nije slučajno što ste se odlučili da, ponovo ću se pozvati na Jergovića, „roman o zemlji i društvu i rođenju jedne nacije“, ispričate kroz lik boksera.

Popović: Znate, Danilo Kiš je rekao jednom mladom, nadobudnom piscu, koji mu je donio prvi rukopis svog romana, da pisac treba pisati o onom što poznaje. Pisao sam o onome što znam. Pisao sam o svijetu u kom sam živio i koji sam poznavao. Mislim da je svako djelo autobiografsko. Čak i Kafkino “Preobraženje”, u kojem se čovjek pretvara u insekta. Ili drugi romani, koji su u najvećoj mjeri fikcija, nose u sebi određene autobiografske pečate.

“Karnera” je , naravno, autobiografska, u mnogim segmentima se to može prepoznati jer tamo ima izvjesnih poglavlja koji se dešavaju u Albaniji, Makedoniji, Hrvatskoj. Da nisam bio na primjer u Albaniji, tih devedesetih godina, ne bih mogao pisati ta poglavlja jer je ta zemlja prije toga bila potpuno izolovana i zatvorena. Dakle, u tom smislu, u tim poglavljima koji se dešavaju krajem prošlog i početkom ovog vijeka, ima dosta autobiografskih elemenata, ali to za samo značenje književnog djela malo znači. Književnost nije pisanje o izvjesnim stvarima, nego pisanje na izvjestan način i mnogo je relevantnije koliko je to literarno uvjerljivo.

RSE: Na početku ste rekli da sebe osjećate kao pjesnika. Hoćete li se i dalje vraćati pjesništvu, te vašim sjajnim i britkim esejističkim djelima ili ćete od sada nastaviti sa romanima?

Popović: Ja to još uvijek ne znam. Moj književni razvoj ne planiram. Naime, pišem onako kako osjećam. Sada završavam jednu knjigu o Njegošu. To je moja obaveza, kako bi se reklo, jer svaki Crnogorac smatra da nešto treba da kaže o Njegošu. Poslije toga planiram da napišem novi roman, a šta će biti dalje je neizvjesno.

RSE: Jergović kaže da ste mnogo bliži Laliću nego Njegošu i Marku Miljanovom?

Popović: Naravno, Njegoša ne može niko slijediti, osim Epigoni. U njegovoj velikoj sjenci se ništa ne može napraviti jer taj veliki epski i metafizički zamah je toliko moćan, da je svaki pokušaj slijeđenja Njegoša u startu besmislen.

RSE: Više književnih nagrada u državama regije prelaze državne okvire, ali se čini da je među njima nagrada “Meša Selimović” za kratko vrijeme postala jedna od najuticajnijih ako ne i najuticajnija. I sami ste to rekli na dodjeli, ako sam dobro zapamtila. Pomenuli ste uz nju, još i Njegoševu, čini mi se. Koliko je važno što se ove nagrade nisu zatvorile na uske državne okvire?

Popović: Veoma je važno da se, prije svega, vrate određeni kriterijumi koji su važili u Ex YU. U Ex YU, pogotovo u posljednjih dvadeset godina, od kada su popustile ideološke stege, se otprilike znalo gdje objavljujete, u kojim časopisima, u kojim izdavačkim kućama i koje ste nagrade dobili. Otprilike se znala kvalifikacija pisaca - ko je u prvoj ligi, ko u drugoj ili trećoj. Zbog toga su nagrade važne u južnoslovenskom kontekstu, prije svega u kontekstu štokavskog govornog područja. Nagrada “Meša Selimović” je tu zaista paradigmatična, što govore i laureati, koji su je u ovih dvanaest godina dobili.

RSE: Kad već pomenuste relevantnost ,prema upravo takvim kritikama, Crna Gora ima više odličnih autora mlađe generacije. Mislim prvenstveno na one nagrađivane van granica Crne Gore, ne samo u regionu, poput Ognjena Spahića i Andreja Nikolidisa. Upravo je objavljeno da je Nikolaidisov roman “Sin” prvi na listi uglednog britanskog The Independenta, te da se pozitivnom kritikom na roman osvrnuo i specijalizovani književni časopis The Literature. Crnogorski su književnici, osim na našim jezicima, prevođeni i čitani i na stranim. Koliko to znači za kulturu uopšte i da li je to ovdje, u samoj državi, vrednovano?

Popović: Dogodio se jedan fenomen. Naime, prvi put se u Crnoj Gori stvara literatura koja se ne bi mogla nazvati provincijalnom i koja je u širem kontekstu veoma zapažena i relevantna. Šezdesetih godina prošlog vijeka ste imali veliku generaciju: Bulatović, Pekić, Kiš, Kovač, Šćepanović, koji su svi iz Crne Gore, ali su svi svoje književne karijere ostvarili izvan Crne Gore. Krajem devedesetih, u tom mračnom vremenu, se stvorila jedna nova generacija, koja je napravila u svakom smislu diskontinuitet, i u smislu kvaliteta i poetike i tretiranja literature i književnosti.

Tu prije svega mislim na Ognjena Spahića, koji je nesumnjivo jedan od najdarovitijih mladih evropskih pisaca, što su potvrdile i nagrade, kao što su nagrada “Meša Selimović”, nagrada u Rumuniji i Vilenica itd… Tu je i Andrej Nikolaidis, koji je uz to i sjajan esejista. Pavle Goranović je jedan od najboljih mladih pjesnika u južnoslovenskom književnom krugu. Tu su i Dragan Radulović, Balša Brković, Aleksandar Bećanović, mlade pjesnikinje: Dragana Trifković, Jovanka Uljarević. Dakle prvi put imamo cijelu generaciju koja je daleko iznad opštih crnogorskih okvira, kulturnih i književnih.

Međutim, na žalost, u Crnoj Gori ta činjenica nije dovoljno osviještena. Posebno nije osviješteno to koliko su književnost i jezik važni za jednu malu, osporavanu, iznutra podijeljenu naciju. Sama činjenica da država na konkursima izdvaja za izdavaštvo i časopise ispod 100.000 eura, govori koliko se to malo vrednuje u Crnoj Gori.

RSE: Prije dvadesetak dana umro je Mirko Kovač, jedan od najboljih pisaca i najangažovanijih intelektualaca sredine i kraja prošlog i početka ovog stoljeća na Ex YU prostorima. Crna Gora, u kojoj je rođen, u selu Petrovići, posljednjih je godina odužila, da tako kažemo, svoj dug prema njemu, dodjelom najprestižnijih državnih nagrada, među njima je Njegoševa.
No, upravo je objelodanjen i jedan skandal, i to, ni manje ni više, nego sa adrese CANU-a, i njenog predsjednika Momira Đurovića, koji je u telegramu saučešća njegovoj supruzi naveo da je Kovač bio njen inostrani član, iako je Mirko Kovač javno, u maju 2012. godine, odbio da bude član državne Akademije. Riječ je o Akademiji čiji se odnos prema državi Crnoj Gori u najmanju ruku može okarakterisati kao upitan. Jeste li iznenađeni ovim i kako objašnjavate ovaj pokušaj falsifikovanog svojatanja Kovača?

Popović: Pravo da vam kažem, što duže živim, sve se manje iznenađujem, pogotovo kada je u pitanju predsjednik CANU-a. Ne prođe ni pola godine, a da taj čovjek ne izazove nešto što je skandalozno i za ljude mnogo nižeg društvenog statusa, nego što je predsjednik Nacionalne akademije.

Sjetite se prije pola godine je, na nekom zvaničnom ručku u Skoplju, sa makedonskim kolegama, govorio da je Crna Gora banana država i još gore od toga. Dakle ta osoba zaista ne zaslužuje, kada ne bi bila na tom mjestu, na kojem jeste, bilo kakav komentar. Međutim, mnogo je indikativnije to da je takav čovjek izabran po treći put, mjenjajući statut Akademije, za predsjednika Akademije - i to jednoglasno. To mnogo više govori o akademskoj zajednici u Crnoj Gori, dakle o njihovom duhovnom i intelektualnom dignitetu, nego o njemu.

Takvih bizarnih likova imate svuda, međutim oni nisu predsjednici nacionalnih akademija i to na žalost mnogo više govori o žalosnom stanju u crnogorskom intelektualnom miljeu.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG