Dostupni linkovi

logo-print

Valika Kladuša: Nekad preko nišana, danas udruženi


Velika Kladuša, foto: Kladusa.net

Velika Kladuša, foto: Kladusa.net

U Velikoj Kladuši, koju najčešće vezuju za različite podjele, postoje oni koji svojim primjerom pokazuju kako je zajedništvo moguće. Radi se o ljudima koji su osjetili najteže posljedice sukoba i podjela, no ne dozvoljavaju da ih one više sputavaju. Prije deset godina formirali su prvo udruženje amputiraca u Bosni i Hercegovini, a članovi su nekadašnji pripadnici različitih vojnih formacija. Na istim principima djeluje i udruženje plasteničara.

Jedan od inicijatora prvog udruženja amputiraca u BiH bio je Izet Ćenanović, bivši pripadnik Narodne odbrane:

„Udruženje „Amputirac“ okuplja sve osobe sa invaliditetom. Mislim da nas sad ima oko 200 članova", kaže Ćenanović.

Izet je zbog amputacije potkoljenice i ugrožene egzistencije dotad bio poput mnogih drugih, kako kaže, ni na nebu ni na zemlji:

„To je nas diglo na noge, samo druženje. Poslije smo formirali Klub sjedeće odbojke. Udruženje ima dobre rezultate i samim tim smo pomogli da se zbliže, pogotovo one vojne formacije koje su bile razdijeljene.“

Ibrahim Sadiković, 8o-postotni invalid, bivši pripadnik 5. korpusa Armije BiH, uključio se u Udruženje prije četiri godine:

„Između sebe se pomažemo. Imamo predsjednika koji vodi tu organizaciju, koji je dosta učinio za nas, pomogao amputircima i iz Armije BiH i iz Narodne odbrane. Fantastično sarađujemo i nikakvih problema nemamo", tvrdi Sadiković.

U cilju podrške svojim članovima Udruženje je realiziralo brojne projekte, najčešće u poljoprivrednom sektoru – i to u plasteničkoj proizvodnji, koja je nanovo učvrstila veze amputiraca. Dedo Rizvić na čelu je Udruženja plasteničara koje od 25 članova ima osam amputiraca:

„Udruženje plasteničara „Kladuša 2010“ formirano je 2010. godine. Specifično je jer okuplja sve osobe sa invaliditeto, bez obzira kojoj su strani pripadali tokom oružanih sukoba. To je jedan pozitivan primjer- i veoma rijedak, nažalost", kaže Rizvić.

Dedo je bio pripadnik Narodne odbrane, no među prvima je u Udruženju pomogao Azimiru Mašinoviću, koji je bez noge ostao boreći se kao pripadnik 5. korpusa:

„Mi smo svi, što bi rekli naši stari, u istoj gabuli - nema više smisla to ni pominjati, svi smo u istim problemima i mukama, dovijamo se kako ko može i kako je ko moguće", priča Mašinović.

Za amputirce su se plastenici pokazali višestruko korisnim jer su im omogućili egzistenciju, druženje, lično zadovoljstvo.

„Svi smo mi doživjeli neke traume prilikom ranjavanja, ostajanja bez dijelova tijela, ali kad čovjek radi jednostavno se opusti, psihički se opusti u tom plasteniku i ne misli ni na što kad oko te biljke radi. Ja mislim da bismo mi, amputirci, mogli biti primjer drugima koji bi mogli da rade ove poslove koje i mi i još veće", kaže Ibrahim Sadiković.

Svoje, već neraskidive, veze amputirci plasteničari šire i na druge. Jedan njihov plastenik koristi kladuška poljoprivredna škola za oglede, a svake godine doniraju dio povrća socijalno-pedagoškim životnim zajednicama.

*********************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
XS
SM
MD
LG