Protekli tjedan, na haškom suđenju bivšem premijeru tzv.SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem - Goranu Hadžiću, zaštićena svjedokinja je pod pseudonimom GH 061opisala diskriminatornu politiku prema građanima nesrpske nacionalnosti na pobunjenom području Hrvatske 1991. godine. Prema njezinom iskazu, Hadžićeve vlasti tada su naložile mjere protiv Hrvata, slične mjerama njemačkih vlasti protiv Židova u Drugom svjetskom ratu.
Tijekom zauzimanja Vukovara u jesen 1991. godine srpske snage predvođene Jugoslavenskom narodnom armijom, JNA, ušle su u obližnje selo svjedokinje, nastanjeno uglavnom nesrpskim stanovništvom. Oko 30 mještana je uhićeno, dok je desetero s obiteljima odmah protjerano iz sela, opisala je GH-061 izmijenjenog glasa zbog zaštitnih mjera:
„Kad su ušli u selo, tačno u 9 sati ujutro ušla je pješadija - kako su ulazili, tako su odmah ulazili u nesrpske kuće, pretraživali su ih od krova do podruma, sve prostorije, ormare, podizali su krevete...“
Nakon pretresa sela, naređene su diskriminatorne mjere protiv preostalih mještana, bez obzira na to što nisu pružali otpor, niti imali oružje:
„Onda je bilo naređeno da vani na kućama, na prozorima ili na kapijama izvjesimo bijelu zastavu ili bijeli ručnik ili tako nešto, a mi, ljudi koji smo živjeli u tim kućama, morali smo svezati bijelu traku oko lijeve ruke.“
Osim diskriminatorskog označavanja, mještani su zatočavani i ispitivani, između ostalih i svjedokinja sa suprugom. Ispitivanje je vodio otac njezine najbolje prijateljice, a za vrijeme toga drugi pripadnik srpskih snaga joj je prijetio nožem i stavljao pod grlo:
„Ja sam bila identificirana uz u ono vrijeme svoju ličnu kartu, a par dana poslije toga oduzeta mi je putovnica.“
Mještani su se svako jutro morali javiti u mjesni ured Hadžićevih vlasti, nakon čega su odvođeni na prisilan rad - poput poljoprivrednih poslova i čišćenja kuća. Sve vrijeme je u njih bilo upereno oružje, a kretanje po mjestu im je također bilo ograničeno:
„Kad kažem mi opet mislim na nesrpsko stanovništvo – dobili smo bijeli papir na kojemu je pisalo ’potvrda koja se izdaje za osobu’, ime i prezime, ’da se smije kretati po određenim ulicama’. Znači nismo imali slobodu kretanja gdje smo mi htjeli da idemo. Uvijek su nas pratila dva vojnika pod punom vojnom opremom.“
Svjedokinja je uspjela pobjeći iz okupiranog dijela na slobodan teritorij Hrvatske početkom 1992. godine, nakon čega su pobunjene srpske vlasti nastavile maltretirati njezinu majku. Tri puta su je vodili na strijeljanje, tjerajući je da kaže gdje joj je kćer. I svjedokinjina majka potom je protjerana, a u Zagrebu se pred kćerkom pojavila samo sa dekom ispod ruke.
Suđenje Hadžiću za ratne zločine snaga pod njegovim zapovjedništvom nastaviti će se i idući tjedan novim iskazima svjedoka tužiteljstva, koje svoj dokazni postupak polako privodi kraju.
Tijekom zauzimanja Vukovara u jesen 1991. godine srpske snage predvođene Jugoslavenskom narodnom armijom, JNA, ušle su u obližnje selo svjedokinje, nastanjeno uglavnom nesrpskim stanovništvom. Oko 30 mještana je uhićeno, dok je desetero s obiteljima odmah protjerano iz sela, opisala je GH-061 izmijenjenog glasa zbog zaštitnih mjera:
„Kad su ušli u selo, tačno u 9 sati ujutro ušla je pješadija - kako su ulazili, tako su odmah ulazili u nesrpske kuće, pretraživali su ih od krova do podruma, sve prostorije, ormare, podizali su krevete...“
Nakon pretresa sela, naređene su diskriminatorne mjere protiv preostalih mještana, bez obzira na to što nisu pružali otpor, niti imali oružje:
„Onda je bilo naređeno da vani na kućama, na prozorima ili na kapijama izvjesimo bijelu zastavu ili bijeli ručnik ili tako nešto, a mi, ljudi koji smo živjeli u tim kućama, morali smo svezati bijelu traku oko lijeve ruke.“
Osim diskriminatorskog označavanja, mještani su zatočavani i ispitivani, između ostalih i svjedokinja sa suprugom. Ispitivanje je vodio otac njezine najbolje prijateljice, a za vrijeme toga drugi pripadnik srpskih snaga joj je prijetio nožem i stavljao pod grlo:
„Ja sam bila identificirana uz u ono vrijeme svoju ličnu kartu, a par dana poslije toga oduzeta mi je putovnica.“
Mještani su se svako jutro morali javiti u mjesni ured Hadžićevih vlasti, nakon čega su odvođeni na prisilan rad - poput poljoprivrednih poslova i čišćenja kuća. Sve vrijeme je u njih bilo upereno oružje, a kretanje po mjestu im je također bilo ograničeno:
„Kad kažem mi opet mislim na nesrpsko stanovništvo – dobili smo bijeli papir na kojemu je pisalo ’potvrda koja se izdaje za osobu’, ime i prezime, ’da se smije kretati po određenim ulicama’. Znači nismo imali slobodu kretanja gdje smo mi htjeli da idemo. Uvijek su nas pratila dva vojnika pod punom vojnom opremom.“
Svjedokinja je uspjela pobjeći iz okupiranog dijela na slobodan teritorij Hrvatske početkom 1992. godine, nakon čega su pobunjene srpske vlasti nastavile maltretirati njezinu majku. Tri puta su je vodili na strijeljanje, tjerajući je da kaže gdje joj je kćer. I svjedokinjina majka potom je protjerana, a u Zagrebu se pred kćerkom pojavila samo sa dekom ispod ruke.
Suđenje Hadžiću za ratne zločine snaga pod njegovim zapovjedništvom nastaviti će se i idući tjedan novim iskazima svjedoka tužiteljstva, koje svoj dokazni postupak polako privodi kraju.
