Dostupni linkovi

logo-print

Povratnik iz SAD: Pravda će pobijediti


Ibrahim i Subhija Hasičić

Ibrahim i Subhija Hasičić

Život mu je spasio pripadnik Vojske RS. Da bi spasio živu glavu, učestvovao je i u pljački svoje kuće. Bio je zatvoren u logorima u Doboju, Loparama i Bijeljini. Razmijenjen je preko Međunarodnog crvenog krsta. Poslije rata je otišao u Sjedinjene Američke Dražave. Nakon svega što je preživio, iz Amerike se sa suprugom vratio u dobojsko selo Miljkovac, gdje danas živi. Ovako u najkraćem izgleda životna priča Dobojlije Ibrahima Hasičića.

Nakon 15 godina života u Sjedinjenim Američkim Dražavama, Ibrahim i Subhija Hasičić vratili su se sredinom ove godine u dobojsko selo Miljkovac. Ibrahim kaže da je odluku o povratku u rodni kraj donio poslije odlaska u penziju, na koju je stekao pravo u američkoj saveznoj državi Ajova, gdje je radio u proizvodnji autodijelova:

„Ja i žena možemo živjeti od toga", kaže Ibrahim.

Subhija Hasičić dodaje da se nerado vratila u BiH:

„Njega boli, hoće nazad, hoće nazad na svoje – i haj’ zbog njega. Da on nije toliko navalio, ja ne bih.“

Ovaj bračni par živi u novoj kući, izgrađenoj na temeljima stare koja je uništena i opljačkana tokom i poslije rata u BiH. U maju 1992. godine Ibrahim je, zajedno sa nekolicinom mještana, ostao u Miljkovcu, dok su njegova supruga i dvoje djece izbjegli u Tešanj koji je bio pod kontrolom Teritorijalne odbrane, odnosno Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Razrušena kuća Hasičića na fotografiji

Razrušena kuća Hasičića na fotografiji

Ibrahim priča da je u to vrijeme živio u drugoj kući zajedno sa bratom, koja je sredinom prve ratne godine minirana i srušena do temelja. Oni su preživjeli jer ih je šef kuhinje Vojske Republike Srpske, koja je bila smještena u tom naselju, upozorio da te noći ne budu u kući. Braća Hasičić su ga poznavala od ranije jer su kao radnici nekadašnjeg stovarišta Apatinske pivare u Doboju vozili piće u njegovu kafanu:

„Tad mi je dojavio jedan čovjek, Srbin, kuhar jedan, šef kuhinje – da ne spavamo tu u kući, da će biti kuća dignuta u zrak, i mi s kućom. Ja sam otišao na čaire u susjedno selo. Ja ne znam tačno, ali sam čuo da je poginuo. Meni je žao tog čovjeka. Ja ne gledam ni na šta - ni na nacionalnost, ni na bilo šta. On je meni valjao. Mi smo se znali prije rata. On je držao kafanu u Gračanici", kaže Ibrahim.

Ibrahim priča da je preživio i pljačku svoje kuće jer se pridružio vojnicima RS koji su kamionima odvezli namještaj i druge stvari koje je imao u svom domu:

„I oni su mene tu našli na dvorištu. Pitaju me:’Čija je ovo kuća?’ Kažem:’Ja ne znam.’ Gdje ću im reći da je moja, ja znam izudaraće me još. Rekoh: ’Ne znam čija je kuća.’ ’Bi li nam pomogao’ ’Bih.’ Eto tako je to bilo. Sve su potovarili, nije ostala igla u kući", sjeća se Ibrahim.

Ubrzo poslije toga sa dvojicom braće i drugim muškarcima koji su ostali u Miljkovcu završio je u zatočeništvu u bivšoj kasarni JNA u ovom prigradskom dobojskom naselju i vojnim hangarima koji su nalazili iza nekadašnje tvornice Bosanka u Doboju:

„Prvo su nas u kasarnu odveli, pa su nas udarali lopatama, štiladima od lopata. Ja nisam znao tri dana za sebe ništa", priča Ibrahim.

Iz Doboja je prebačen u logore na području Lopara i Bijeljine. Tokom 1994. godine je razmijenjen u okolini Brčkog posredstvom Međunarodnog crvenog krsta. U Tešnju se pridružio ostalim članovima porodice. Poslijeratno siromaštvo ih je natjeralo na odlazak u Sjedinjene Američke Države.

Poslije povratka, Ibrahim i Subhija kažu da im na osnovu američkog iskustva izgleda nevjerovatno da neki od njihovih komšija 17 godina rade na crno kako bi prehranili svoje porodice:

„To je razlika kao nebo i zemlja. Nema tu nikakve sličnosti. Tamo normalno imaš posao, radiš, primaš platu za to. A ovdje nemaš ništa.“

„Šta će on sutra kad ostari? Penzije neće imati. Od čega će on živjeti?“


Ibrahim i Subhija Hasičić nadaju se da će pred sudom odgovarati oni koji su tukli civile, ubijali njegove rođake i komšije, pljačkali i uništavali kuće koje su bile u vlasništvu ljudi nesprske nacionalnosti na području Doboja:

„Da se zna ko je šta je radio. I zašto je to radio? Radi čega? Ja sam ostao tu, bio lojalan, ostao u RS-u i vidi gdje sam završio? U logoru. Zašto? Što su me dirali? Zato što sam samo musliman.“

„Pravda će pobijediti ipak. Izaće to zlo na vidjelo kadli-tadli. Teško je dočekati pravdu, ali ona pobijedi na kraju.“


Njihovi sin i kćerka sa svojim porodicama danas žive u Sjedinjenim Američkim Dražavama i trenutno ne razmišljaju o povratku u mjesto u kojem su rođeni.
  • 16x9 Image

    Arnes Grbešić

    Novinarstvom se bavi od 1999. godine. Kao dopisnik RSE radi od 2001. godine. Sa Silvijom Brčić, koleginicom iz Livna, proglašen je 2004. za najboljeg reportera zajedničkog projekta RSE - Radio 27.

XS
SM
MD
LG