Dostupni linkovi

logo-print

Država se oglušuje o žrtve ratnih silovanja


Ilustacija

Ilustacija

Tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini procjenjuje se da je silovano između 20.000 i 50.000 žena. Dvadeset godina nakon tih zločina u BiH još uvijek ne postoji registar o prezicnom broju žrtava, a samo nešto više od 700 žena ostvarilo je status civilne žrtve rate.

Država ne poduzima gotovo nikakve mjere kako bi žrtvama olakšala suočavanje sa posljedicama zlostavljanja. Pomoć im pruža tek nekoliko nevladnih organizacija. Jedna od njih je Medica Zenica, koja je ovih dana obilježila dva desteljeća postojanja. Tim povodom u Zenici je održana konferencija pod nazivom „Djelujući ka dostojanstvu - 20 godina borbe za dostojanstvo onih koji su preživjeli ratna silovanja“.

Tisuće žena koje su silovane u Bosni i Hercegovini i danas čekaju kažnjavanje počinitelja tih zločina. Neka od njih počele se i javno govoriti o tome što im se dogodilo početkom devedesetih godina. Svoju priču bosanskohercegovačkim medijima, prije godinu dana, ispričala je 59-ogodišnja Enisa Salčinović iz Foče. Silovana je 1992. godine u fočanskom logoru Partizan:

„Zamislite kad u Partizanu ne čuje se ni plač djece. Zamislite kako izgleda kad dušmanin siluje pred majkom kćerku, a vi to morate stojeći da gledate i ne možete da joj pomognete.“

Enisa danas živi u Sarajevu. U rodni grad se ne želi vratiti:

„Ja sam kroz moju priču i kroz moje svjedočenje žweljela da zločinci budu kažnjeni, da se prepoznaju, da makar ne mogu mirno spavati – jer ja ne mogu mirno da spavam, pa želim ni oni da mirno ne spavaju.“

Monika Hauiser bila je svjedokinja ratnih silovanja 1993. godine u BiH kao 33-ogodišnja ginekologinja iz Kölna. Ona je danas direktorica organizacije za pružanje pomoći ženama seksualnog nasilja Medice Mondiale. Šokirana masovnim silovanjima bosanskih žena krajem 1992. godine, zaputila se u zaraćeno područje bivše Jugoslavije:

„Ono što me je najviše tada razbjesnilo bio je nedostatak podrške međunarodne zajednice. Organizacije koje su imale na raspolaganju pancirna vozila, kao što su UNPROFOR i Crveni križ, nisu bile voljne pomoći nam. Kad god bismo ih pitali da nam pomognu, odgovor bi bio da je to protiv njihovih pravila. Nažalost, u Den Haagu nikada na dnevnom redu nije bila tema - kakva je bila uloga međunarodnih organizacija u BiH.“

Hauser također ističe da se, zahvaljujući hrabrosti bosanskih žena, tema ratnih silovanja prestala se stavljati pod tepih. Navodeći primjer Ruande, Konga i Libije, Hauser dodaje kako je žalosna činjenica da se ovi zločini događaju i danas:

„Silovanje je efikasno sredstvo za progon i za političke represije. Uvijek se radi o nekoj vrsti ućutkivanja. Navodim primjer Trga Tahrir, gdje se žene javno siluju kako se ne bi više politički angažirale. Mislim da su potrebne značajnije akcije i na međunarodnom nivou.“

Bez adekvatne zaštite

Medica iz Zenice je prva organizacija u BiH koja je počela pružati pomoć slučajevima ratnih silovanja. Direktorica ove organizacije Sabina Husić ističe da žrtve ratnih silovanja u BiH još uvijek nemaju adekvatnu zaštitu, niti dovoljno mogućnosti za pomoć:

„Previše pričamo, malo djelujemo. Previše čekamo. Mislim da je krajnje vrijeme da se svi uozbiljimo. Nećete mi zamjeriti i neće mi zamjeriti oni koji znaju se da na nivou BiH nekoliko godina radi program koji bi trebao da omogući preživjelima isti tretman i ista prava. Nažalost, do danas mi to nismo dobili ni usvojili zbog političke situacije u BiH.“

Mnoge od žena nemaju niti zdravstvno osiguranje, dodaje Husić:

„Mi danas imamo situaciju da žene nemaju mogućnosti da odu ljekaru i da urade neke osnovne, ginekološke preglede i preglede opće prakse. Također, danas ne razgovaramo o problemu da te žene nemaju osnovne uslove za život.“

Novinarka i teoretičarka Belma Bećirbašić posljednjih 10 godina bavi se istraživačkim radom, angažirajući se na polju ljudskih prava. Ona naglašava da su ispovijesti žena o ratnom silovanju u BiH promijenile sliku rata, kao i lice ženskog aktivizma u BiH:

„Suočene sa najstrašnijim oblicima zloupotrebe ženskog tijela u ratu, žene različitih doba, etnije i profesije bilježile su ove ispovijesti, dokumentirale su ove zločine, te pružale utočište i pomoć preživjelima. Među njima najvažnije mjesto zauzimaju psihologinje, doktorice, sociologinje sa zeničkog područja, gdje je veliki broj žena u prvom periodu rata iz istočne Bosne, nakon puuštanja iz logora za silovanje, te razmjena na slobodnu teritoriju, smješteno u izbjegličke centre.“

Jasminka Džumhur, ombudsmen za ljudska prava BiH, navodi:

„U RS zakon ne prepoznaje uopće žrtve seksualnog zlostavljanja, zbog čega su žene koje su bile izložene silovanjima u proteklih godinu dana pokrenule aktivnost, uspostavili udruženje i počeli su sa dogovaranjem da se njihov status regulira. U Federaciji su prepoznate u zakonu, međutim, u ostvarivanju svojih prava one imaju određene slabosti. Ovo govorimo samo o onim pravima sa finansijskog aspekta, dok je i dalje neriješeno pitanje ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu jer mnoge od njih zbog traume koju su doživjele imaju pojačanu potrebu za zdravstvenom zaštitom.“

Do sada je završeno tek 40 od preko tisuću slučajeva silovanja u cijeloj BiH koji se procesuiraju. To se odnosi na slučajeve procesuirane pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i sudovima BiH.
  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Novinarstvom se profesionalno bavi od 2005. godine kada je postao član redakcije sarajevskog dopisništva RSE. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta.

XS
SM
MD
LG