Dostupni linkovi

logo-print

Picula: Skoro 40 odsto građana ne vjeruje da će BiH postati članica EU


Tonino Picula

Tonino Picula

Tonino Picula, poslanik u Evropskom parlamentu i predsjedavajući Delegacije za odnose sa BiH, učestvovao je u raspravi na temu 'Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu' u Kadenabiji (Cadenabbia) u Italiji. Picula je na samom početku rada bio uvodničar i moderator teme 'Evropske perspektive Bosne i Hercegovine'. Pitamo ga kako vidi osnovne poruke sa ovog skupa.

„Prije svega, bilo mi je doista drago što sam mogao razmijeniti razmišljanja o temi sa ljudima koji ne samo da razmišljaju ekspertno, znači iz nekog akademskog kuta gledanja o reformama u BiH, nego prije svega i sa praktičarima, znači s ljudima koje su izbori doveli na poziciju gdje mogu i utjecati konkretno na promjene u Bosni i Hercegovini.

Suočavanje s tim različitim mišljenjima i konfrontiranje nekim od tih razmišljanja je zapravo ono najvrjednije što čovjek može ponijeti sa takvog jednog kolokvija koji je prije svega trebao odgovoriti na postavljeno pitanje o evropskoj agendi za BiH, odnosno, kako ekonomske i socijalne reforme, koje su neophodne za bolji život građana, kako ih unaprijediti, kako bi i sama država osjetila napredak, ali i politički sebe približila kandidaturi za članstvo u Evropskoj uniji.

Ja sam konstatirao da postoje dva tipa odnosa – jedan odnos koji vlada u Bosni i Hercegovini, i odnosi koje ima međunarodna zajednica prema Bosni i Hercegovini. Ovi prvi, istakao sam, oni su čvrsto određeni institucijama Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine, a ovi drugi odnosi prema Bosni i Hercegovini se zapravo još uspostavljaju, pokušavaju se prilagoditi ovom evropskom planu, novom pristupu iz prosinca prošle godine, 2014. godine. Kazao sam da su pomalo onemoćale sve one institucije međunarodne zajednice koje su i osmišljene da provedu mirovni sporazum iz '95, tu uključujem, naravno, i Ured visokog predstavnika, Vijeće za implementaciju mira, pa i EUFOR.

Međutim, ove druge, evropske, koje moraju dizajnirati neke nove odnose u Bosni i Hercegovini i evropske, one ili nisu još formirane ili nisu još u punom pogonu. Naravno, pored ove jedne tehnicističke analize valjalo je čuti i političare, i moram kazati da, bez obzira na zajednički stav da Bosna i Hercegovina mora naprijed, postoji još uvijek puno onoga što razlikuje političare u BiH prema tom nekakvom putu. Čini mi se da kad govorimo o pluralnosti unutar Bosne i Hercegovine, ona još uvijek i prvenstveno ima etničku podjelu.“

RSE: Da li je Bosna i Hercegovina, prema Vašem mišljenju, konačno prešla put do aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji, što se očekuje do kraja ove ili početkom naredne godine?


Picula: Prvi izazov ne moramo čekati u godinama koje dolaze, nego u tjednima, mjesecima koji su pred nama. Ne možete razmišljati o stabilnoj aplikaciji za status kandidata a imati referendum u Republici Srpskoj koji doista dovodi u pitanje i mnoge dejtonske postulate zemlje. I tu treba tražiti realnu sliku BiH, dvadeset godina nakon Dejtona. Dakle, s jedne strane želja da zemlja kroči prema Briselu, a s druge strane imate političare i politike kojim dogovara ovaj status quo. A moj je osjećaj da to ne čini zadovoljnim dobar dio stanovništva u Bosni i Hercegovini. Iznijeću jedan statistički podatak - 39 posto građana smatra da BiH nikada neće ući u EU. To je doista veliki izazov, ali ne toliko za međunarodnu zajednicu koliko za političare u BiH.

RSE: Evropska unija je suočena s brojnim problemima, a prije svega s terorizmom i izbjegličkom krizom. Da li je do sada dovoljno učinjeno?


Picula: Potpuno nedovoljno. Evropska unija je suočena s jednim od svojih najkritičnijih momenata. Ne treba pri tom sijati nikakvu paniku, ali problemu treba gledati pravo u oči, a ne u rep. Ovog trenutka, za razliku, recimo, od eura ili zajedničkog tržišta, koji su simboli evropske uspješnosti, zajednička sigurnosna vanjska ili zajednička odbrambena politika su naprosto najslabije razvijene evropske politike, da ne govorim da dobar dio nadležnosti koje su potrebne da bi se nadvladala ova situacija, još uvijek su u rukama zemalja članica. One nisu pokazivale neku osobitu sklonost da zajednički nastupe, kako u odbrani ili zaštiti zajedničkih granica, pa do uspostave nekih mehanizama koje bi omogućile borbu sa terorizmom i teroristima. Nadam se da će neke odluke koje će biti donesene izbjeći jednu vrstu posljedica koje smo imali od ishitrenih odluka u SAD-u, kad se također na vagu stavljalo što je važnije u momentima opasnosti – da li osobna sigurnost građana ili nekakve ljudske slobode i prava. Nadam se da će Evropa, donoseći te odluke, doista napraviti dobar posao, a neće suspendirati ono što je potrebno da se svi skupa osjećamo zadovoljnim ali i sigurnima. Kad su me pitali da li je Evropa u ratu, ja sam rekao: 'Ako je u ratu, onda je to građanski rat, jer Evropu nisu napale armije i vojske iz Sirije i Iraka. Ovog trenutka Evropa i njezine sigurnosne službe ratuju prije svega sa vlastitim državljanima, odnosno slabo integriranim zajednicama u to evropsko tkivo, koje se iz mnogih razloga nisu osjećale zadovoljno i prihvaćeno. Naravno, taj se odnos prema matičnim zemljama patologizirao i danas imate doista i vrlo ozbiljne prijetnje terorističkim napadima, na koje treba odgovoriti ne samo policijskom represijom, nego prije svega drugačijom socijalnom politikom ili uopće politikom integracija.

RSE: Francuska je nakon terorističkog čina u Parizu zatražila vojnu i drugu pomoć članica Evropske unije. Kakav efekat očekujete?


Picula: To će bit još jedan test za evropske institucije. Francuskoj se trebao dogoditi jedan nečuveni masakr da promijeni prije svega vlastiti stav o potrebi da se razmjenjuju obavještajni podaci ili da zemlje članice ustupe jedan dio svojih ingerencija nekim zajedničkim evropskim institucijama. Razmjeri ovog što se desilo u Parizu doveli su i do promjene stava francuskog predsjednika Olanda, koji je rekao da su sada ključna ta tri zahtjeva koje Francuska očekuje od svojih partnera kako bi zaštitila vlastite građane, ali i građane Evropske unije – bolja kontrola naoružanja, bolja suradnja na razini obavještajnih zajednica i bolja kontrola vanjskih granica Evropske unije. Oland se pozvao na članak, čini mi se 47., lisabonskog ugovora, koji nikada ranije nije bio aktiviran, a govori o potrebi kolektivne odbrane kada je jedna zemlja članica ugrožena. Dakle, vidjet ćemo. Institucionalne prepreke nisu više problem, one će vjerojatno biti uklonjene, ako treba i promjenama ustava, ali je pitanje doista je li sve to skupa dovoljno bez promjene suštinske politike unutar same Evropske unije o problemima iz kojih je terorizam izrastao.

XS
SM
MD
LG