Jedan od najznačajnijih teatarskih redatelja ovih prostora Haris Pašović za RSE govori o svom prvom igranom filmu, čije snimanje kreće naredne godine, te pojašnjava kako je doživio kritike nakon što je nedavno u izjavi za naš program pokrenuo pitanje odgovornosti menadžera u kulturnim institucijama.
Pašović: Radi se o igranom dugometražnom filmu koji se zove Nedjelja, po mom scenariju. Na scenariju radim još uvijek. Jednu verziju scenarija sam završio. U pitanju je slaganje čitave šeme koja je vrlo teška, budući da je kod nas tako teško naći sredstva za snimanje filma.
Pašović: To zavisi i od same priče i od materijala. Ovo je priča koja se veoma tiče Balkana. Logično je da najbolje poznaju tu priču, taj mentalitet i te karaktere, balkanski glumci.
Pašović: Nije dovoljno podvučeno u javnosti sa koliko se ispod minimuma sredstava rade danas bosanski filmovi. Bosanski film je najuspješnija grana, ne samo u kulturi, nego uopće u BiH. Do sada, ono što je napravljeno, je efikasnost 100%. A da ne govorimo o najvećim dometima koji su neki od naših filmskih autora napravili u svjetskim razinama. S druge strane, Fond za kinematografiju u Federaciji BiH je negdje oko dva miliona maraka, što je apsolutno ispod svakog nivoa jer ni jedna evropska zemlja, uključujući Albaniju, nema tako mali fond.
Da bi se snimio jedan niskobudžetni igrani filma, tu se minimalna sredstva kreću oko milion i po eura. Kod nas se svi autori prijavljuju za ta sredstva - i igrani i dokumentarni i animirani i kratki, jednostavno svi. U takvoj situaciji svakom autoru je strašno teško. Mi već imamo jedan načelan dogovor sa Zagreb filmom, koji je u načelu zainteresiran za ovaj projekt. Također smo pokrenuli neke razgovore sa turskim koproducentima, a uskoro ćemo sa francuskim. To su sve razgovori i to se još uvijek ne može reći da je to dogovoreno. U procesu je, ali kada proces postoji, onda se ipak na kraju nešto dogodi, ali, da li će to biti tako brzo, kao što mi želimo, ili će se to produžiti, to je drugo pitanje.
Teško naći ino partnere
RSE: Sugerisao si kako bi to trebala da bude neka vrsta teatarske adaptacije Ruže za Anu Terezu?
Pašović: To nije avantura. To je moj posao i nas. Mi smatramo da u svakom poslu treba da se investira, da se radi, da se proizvodi jer jedino tako se može ići dalje. Kultura je u BiH uvijek bila u vrhu efikasnosti i kvantiteta produkcije, kao i kvaliteta, čak i u ratu, pa i poslije rata. Mi ne smijemo stati. Mi smo nezavisna produkcija i nemamo nikakva osigurana sredstva, mi se uvijek za sredstva moramo boriti. To daje jednu dodatnu motivaciju koja je sasvim u redu. Mi se ne žalimo, mi želimo da bude bolje. Mi govorimo objektivno onako kako je. Znam da svi ljudi teško žive i svako pokušava da uradi najbolje što može, izuzev političara, za koje mi se ne čini da pokušavaju da urade najbolje što mogu jer mi vidimo da se oni uglavnom bave sobom, a da se ne bave s nama, koji smo ih birali.
Pašović: Nije to automatski da se može, ali čovjek se bori i u toj borbi, koja treba da bude razumna. Tu ne mislim na borbu protiv drugih ljudi, nego borba za bolja rješenja i za partnerstvo sa inostranim partnerima, mada je i inostranim partnerima sve teže jer je recesija i u njihovim zemljama. I oni se vrlo teško odlučuju na partnerstvo nego prije. Ali kada se odluče, onda se radi o ozbiljnim i kvalitetnim programima, što je na neki način i dobro.
Pašović: Ne sekiram se previše oko tih napada. Bilo bi im bolje da tu energiju usmjere prema tome kako će oni kreativno da rade svoj posao i da pronalaze rješenje unutar svoga posla. Nisam ja kriv što se to tako dešava. Rekao sam svoje mišljenje. Zanimljivo je da je baš taj intervju, koji smo mi pravili, pokrenuo jednu veliku diskusiju. Ima jedna dobra vijest u svemu tome, a to je da mi se čini da mediji još uvijek mogu vrlo pozitivno i konstruktivno da djeluju,u nekim važnim pitanjima. Baš poslije tog intervju je krenula jedna čitava velika priča.
Pašović: Ne bi. Ne treba tu sada puno pameti koja je vrsta angažmana potrebna, ali nije dovoljno samo razmišljanje, potrebno je i znanje. Ljudi koji sjede na rukovodećim funkcijama moraju da budu i dobri stručnjaci. Ukoliko oni to nisu, onda oni nisu sposobni išta da naprave. Ustvari je najviše do upravih odbora i ministara za kulturu, koji trebaju da vode računa kakvu ekspertizu oni traže kada imenuju direktore javnih institucija.
RSE: O kakvom filmu se radi?
Pašović: Radi se o igranom dugometražnom filmu koji se zove Nedjelja, po mom scenariju. Na scenariju radim još uvijek. Jednu verziju scenarija sam završio. U pitanju je slaganje čitave šeme koja je vrlo teška, budući da je kod nas tako teško naći sredstva za snimanje filma.
RSE: Ti si u svom teatarskom radu uvijek okupljao internacionalne ekipe. Film je kao stvoren za takav pristup.
Pašović: To zavisi i od same priče i od materijala. Ovo je priča koja se veoma tiče Balkana. Logično je da najbolje poznaju tu priču, taj mentalitet i te karaktere, balkanski glumci.
RSE: Jedna mala kinematografija, siromašna filmska industrija, prazne kase, one državne i one sponzorske, naprosto upućuju na pomoć sa strane. Kako zapravo namaknuti sredstva za realizaciju neke filmske ideje danas?
Pašović: Nije dovoljno podvučeno u javnosti sa koliko se ispod minimuma sredstava rade danas bosanski filmovi. Bosanski film je najuspješnija grana, ne samo u kulturi, nego uopće u BiH. Do sada, ono što je napravljeno, je efikasnost 100%. A da ne govorimo o najvećim dometima koji su neki od naših filmskih autora napravili u svjetskim razinama. S druge strane, Fond za kinematografiju u Federaciji BiH je negdje oko dva miliona maraka, što je apsolutno ispod svakog nivoa jer ni jedna evropska zemlja, uključujući Albaniju, nema tako mali fond.
Da bi se snimio jedan niskobudžetni igrani filma, tu se minimalna sredstva kreću oko milion i po eura. Kod nas se svi autori prijavljuju za ta sredstva - i igrani i dokumentarni i animirani i kratki, jednostavno svi. U takvoj situaciji svakom autoru je strašno teško. Mi već imamo jedan načelan dogovor sa Zagreb filmom, koji je u načelu zainteresiran za ovaj projekt. Također smo pokrenuli neke razgovore sa turskim koproducentima, a uskoro ćemo sa francuskim. To su sve razgovori i to se još uvijek ne može reći da je to dogovoreno. U procesu je, ali kada proces postoji, onda se ipak na kraju nešto dogodi, ali, da li će to biti tako brzo, kao što mi želimo, ili će se to produžiti, to je drugo pitanje.
Teško naći ino partnere
RSE: Sugerisao si kako bi to trebala da bude neka vrsta teatarske adaptacije Ruže za Anu Terezu?
Pašović: Napravio sam scenarij i za taj film i uradili smo puno posla u vezi sa tim filmom, ali sam shvatio da bi taj film zahtijevao mnogo više sredstava nego što smo mi procijenili da možemo da nabavimo u ovom periodu. Sada radimo jedan veliki teatarski projekt u koprodukcija sa Sjevernom Irskom za sljedeću godinu. To je predstava Osvajanje sreće. Ona će se igrati u Gradu kulture za 2013. godine, u Belfastu, Sarajevu, Mostaru i Ljubljani. Mi nismo mogli ići sa dva tako velika projekta paralelno, tako da smo se odlučili za manji projekt. On je produkcijski manji, ali po meni je to jednako zanimljiva priča, kao što me jednako privatno zanima i redateljski film Nedjelja. Mi se nadamo da će on biti jednostavniji.
RSE: Hrabri i sama nakana da se u ovom vremenu autor tvog ugleda baci u novu avanturu skupljanja sredstava?
Pašović: To nije avantura. To je moj posao i nas. Mi smatramo da u svakom poslu treba da se investira, da se radi, da se proizvodi jer jedino tako se može ići dalje. Kultura je u BiH uvijek bila u vrhu efikasnosti i kvantiteta produkcije, kao i kvaliteta, čak i u ratu, pa i poslije rata. Mi ne smijemo stati. Mi smo nezavisna produkcija i nemamo nikakva osigurana sredstva, mi se uvijek za sredstva moramo boriti. To daje jednu dodatnu motivaciju koja je sasvim u redu. Mi se ne žalimo, mi želimo da bude bolje. Mi govorimo objektivno onako kako je. Znam da svi ljudi teško žive i svako pokušava da uradi najbolje što može, izuzev političara, za koje mi se ne čini da pokušavaju da urade najbolje što mogu jer mi vidimo da se oni uglavnom bave sobom, a da se ne bave s nama, koji smo ih birali.
RSE: Kada se hoće, onda se i može?
Pašović: Nije to automatski da se može, ali čovjek se bori i u toj borbi, koja treba da bude razumna. Tu ne mislim na borbu protiv drugih ljudi, nego borba za bolja rješenja i za partnerstvo sa inostranim partnerima, mada je i inostranim partnerima sve teže jer je recesija i u njihovim zemljama. I oni se vrlo teško odlučuju na partnerstvo nego prije. Ali kada se odluče, onda se radi o ozbiljnim i kvalitetnim programima, što je na neki način i dobro.
RSE: Znam koliko te je ljudi, koji sjede i čekaju svoje budžetske rate ili grantove, napadalo poslije razgovora u kome si pokrenuo pitanje odgovornosti menadžera u našim kulturnim institucijama.
Pašović: Ne sekiram se previše oko tih napada. Bilo bi im bolje da tu energiju usmjere prema tome kako će oni kreativno da rade svoj posao i da pronalaze rješenje unutar svoga posla. Nisam ja kriv što se to tako dešava. Rekao sam svoje mišljenje. Zanimljivo je da je baš taj intervju, koji smo mi pravili, pokrenuo jednu veliku diskusiju. Ima jedna dobra vijest u svemu tome, a to je da mi se čini da mediji još uvijek mogu vrlo pozitivno i konstruktivno da djeluju,u nekim važnim pitanjima. Baš poslije tog intervju je krenula jedna čitava velika priča.
RSE: Sagledavajući uspjehe nekih naših autora, domete mekih manifestacija moglo usmjeriti razmišljanje svih kulturnih poslanika?
Pašović: Ne bi. Ne treba tu sada puno pameti koja je vrsta angažmana potrebna, ali nije dovoljno samo razmišljanje, potrebno je i znanje. Ljudi koji sjede na rukovodećim funkcijama moraju da budu i dobri stručnjaci. Ukoliko oni to nisu, onda oni nisu sposobni išta da naprave. Ustvari je najviše do upravih odbora i ministara za kulturu, koji trebaju da vode računa kakvu ekspertizu oni traže kada imenuju direktore javnih institucija.
