Dostupni linkovi

logo-print

“Parovi“ umjesto “hljeba i igara“


Rijaliti "Parovi2

Rijaliti "Parovi2

Rijaliti programi odavno su postali popularna medijska forma koja zabavlja publiku širom Balkana, ali se čini da ih veća pomama nije pratila kao što je aktuelne „Parove“, koji se emituju na beogradskoj Happy Televiziji, a koju prenose kablovski operateri u Crnoj Gori. Kritičari primjećuju kako je riječ o modernoj verziji arene sa gladijatorima, u kojoj mi „monoklima“ hvatamo i najmanju akciju „junaka“ sa margina društva. Jesmo li zapravo sintagmu homo ludens pervertirali u „homo banalikus“, kome nije do igre već primitivne zabave, koja zadovoljava naše najprizemnije potrebe?

Aktuelni rijaliti program „Parovi“, sa ukućanima pod pseudonimima Zmaj, Maca Diskrecija, Atina Ferari, Tijana Ajfon, Mimi Oro i brojni ostali, gotovo četiri mjeseca svađama, psovkama, uvredama pa čak i pokušajima fizičkog napada, milione gledalaca prikovao je za mali ekran. U čemu je tajna, možda je najbolje odgonetnuo upravo jedan od aktera pod nadimkom Gastoz:

“Da li svi mi ovdje treba da budemo jadni, da bi nas neko volio, ili treba svoj kvalitet da stavimo u prvi plan?"

Da je vrag odnio šalu, još u martu utvrdio je savjet Regulatornog tijela za elektronske komunikacije Srbije, koji je na 24 sata zabranio emitovanje „Parova“. No, nakon toga, čini se da auditorijum nije opadao već rastao.

Kolika je gledanost u Crnoj Gori, Agencija za elektronske medije nema mogućnost da utvrdi ali je ona, prema riječima Momčila Stojanovića, nesumnjivo velika.

“Plašim se da, iako nemamo egzaktne podatke, da je to veoma, veoma gledano i da je uopšte neko stanje duha kod nas i u okruženju takvo, da što je stvar plića i nižeg nivoa da je gledanija", kaže Stojanović.

Šta objašnjava toliki naš neutaživ poriv da virimo u tuđe dvorište i zagledamo u živote drugih, bijeg od nas samih ili od stvarnosti kojom smo okruženi?

“Mogli bi smo olako reći da je to nedostatak u sopstvenom životu. Da su naši životi prilično isprazni, da nam je prazno jer nemamo para, prazni su nam džepovi, prazna nam je slika naše budućnosti i još praznija nam je sadašnjost. I onda time punimo te rupe, s obzirom na to da ti programi jako psihloški okupiraju osobu. Ono što uvijek prodaje proizvod, pa tako i jedan rijaliti program,jeste erotika ili pornografija i jeste agresivnost. To su negdje i osnovni porivi u čovjeku koji lako hvataju ljudsku pažnju", kaže psihološkinja Aida Perović Ivanović.

Sistematsko zaglupljivanje

Božena Jelušić

Božena Jelušić

Takva vrsta programa, koju producenti eufemistički zovu zabavno-humoristički, prema mišljenju profesorice književnosti Božene Jelušić, na neki način postala je pandan starorimskim borbama gladijatora u areni, sa drugačijom scenografijom i ikonografijom, primjerenom našem kulturološkom i mentatlitetskom miljeu.

“Od gladijatorskih borbi do danas traje jedna legalna i na razne načine legalizovana insitucija sistematskog zaglupljivanja ljudi i njihovog svođenja na osobe koje nemaju jasno izraženu političku volju, koji nikada neće doći do toga da se samoosvijeste ili zapitaju o vlastitom položaju", komentariše profesorica Jelušić.

Ma koliko živimo u eri sveopšte komercijalizacije, koliko je dopustivo da masmediji promovišu loš ukus i da se gledaocima kao uzori i poželjni modeli nude društveni marginalci?

“Vi ako kao poželjan model ponudite recimo filozofa ili čovjeka koji je kreativan, koji je po prirodi buntovan, intelektualno radoznao, koji postavlja pitanja koja se odnose na konvencije ili bilo šta drugo, onda ćete, iz perspektive jednog autoritarnog režima, njegovati 'zmiju u njedrima'“, ocjenjuje televizijski kritičar Marinko Vorgić.

Da li država ima mehanizme, volju i želju da na ovaj ili onaj način utiče kako bi spriječila kontaminaciju medijskog prostora rijaliti sadržajima ? Momčilo Stojanović kaže da nema, pošto je televizija na kojoj se najnoviji rijaliti serijal emituje, u direktnoj nadležnosti druge države.

“Kablovske televizije imaju mogućnost zaštite gledališta, kodiranjem od strane samog korisnika, koji može da onemogući da njegovo dijete to ne gleda ako misli da ne treba. U tom veoma složenom postupku Agencija za elektronske medije nema pravo da jednostrano nekome zabrani da nešto emituje ako taj emiter nije registrovan u Crnoj Gori", pojašnjava Stojanović.

Marinko Vorgić primjećuje kako institucije možda nemaju regulativu ali ni ambiciju da izađu na kraj sa banalnim TV konceptima kao što je rijaliti. Vorgić upotrebljava sintagmu o „dirigovanom izboru“ kao iluziji slobode gledaoca sa daljinskim upravljačem u rukama.

“Ono što je udarno, ono što je najkomercijalnije, čemu se daje najveći prostor, uglavnom je popunjeno ovakvim sadržajima. To znači da se očigledno radi o jednoj vrsti favorizacije. I onda tu nema više one priče da vi imate demokratsko sredstvo koje se zove daljinski upravljač, pa izvolite i gledajte šta hoćete. Demokratsko sredstvo ne postoji ako vi imate jednu agresiju i kampanjski nastup sa jedne strane, a sa druge strane ozbiljne sadržaje koji su bukvalno u funkciji neke alternative. To je tzv dirigovani izbor, koji se, naravno, uvijek može zamotati u oblandu pluralizma i opštih velikih mogućnosti", konstatuje Vorgić.

Božena Jelušić jedino moguće rješenje vidi u edukaciji.

“Ako već imamo jasnu svijest da to nije dobro, ako imamo drugačiji pristup i edukaciji i društvenim vrijednostima, čini mi se da se u malim zajednicama kakva je Crna Gora, može nešto raditi i u domenu onoga bez čega zapravo nema nijednog dobrog društva: To su moralna osjećanja u pojedincu. Stid, krivica, kajanje i ponos", zaključuje profesorica Jelušić.

  • 16x9 Image

    Dimitrije Jovićević

    Novinarstvom se bavi od 1995, kada je počeo rad na BK Televiziji u Beogradu. Na RTV Crne Gore, koja je u to vrijeme bila prepoznatljiva po otporu režimu Slobodana Miloševića, prelazi 1998. godine. Od 2000. radi za podgoričko dopisništvo RSE i od tada je povremni prezenter u praškom studiju.

XS
SM
MD
LG