Dostupni linkovi

logo-print

Paraolimpijka u potrazi za porodicom: Kad život zatvori pun krug


Richard Solash i Marina Vashakmadze (priredila Sabina Čabaravdić)

Elizabeth Stone, američka plivačica koja je osvojila medalju na Paraolimpijskim igrama nikada nije znala ko su joj roditelji po rođenju i zašto su je ostavili u Domu za siročad. Porodica Khurtsidze iz ruralnih dijelova Gruzije, s druge strane, uvijek se pitala šta se dogodilo s njihovom djevojčicom koju su, zbog tjelesne mane, ostavili u lokalnom sirotištu.

Trebalo je skoro 20 godina, da se dvije Elisabethine porodice sastanu u planinama Gruzije, da život zatvori puni krug. Povratak u uspavano selo Dikhashkho značio je za američku paraolimpijku otkrivanje dijela identiteta kojeg nikada nije poznavala. Za njenu Khurtsidze porodicu ovaj je emotivni susret izazvao suze radosnice, koje su zamijenile dugogodišnji sram i žaljenje.

"Upoznala sam brata i sestru već na putu, nešto izvan sela”, kaže Elisabeth za Radio Slobodna Evropa. Lasha i Teone htjeli su da se vozi s njima, iako ne govore isti jezik. No nakon što je ušla u njihov automobil Teone ju je sve vrijeme držala za ruku. Već od samog ulaza u selo, dočekivali su je ljudi. Svi su je hteli pozdraviti.

“A onda smo ušli na kapiju dvorišta kuće i tu sam vidjela moju majku, Lianu kako sjedi tamo. Odmah je počela plakati”, kaže Elisabeth čija priča o pronalaženju korijena počinje prošloga ljeta kada je osvojila drugo mjesto u plivanju na Paraolimpijadi.

Rođena je 1990. godine s desnom nogom koja je upola bila kraća od lijeve. Ali s rijetkim talentom za atletiku kojeg je podsticala njena pomajka, fizioterapeutica iz američke države Michigan.

Nedugo nakon što joj je dijete stiglo iz Gruzije, u dobi od četiri godine, stavila ju je u vodu. 2008.godine, Stone je osvojila srebrnu medalju na Paraolimpijadi u Pekingu. Prošle godine u Londonu osvojila je još dvije brončane u trkama na 100 metara leptir i leđno.
Elizabeth Stone sa svojim majkama, jul 2013.

Elizabeth Stone sa svojim majkama, jul 2013.


Njezin uspjeh privukao je pažnju novinara Radija Slobodna Evropa koji je napisao tekst o ovoj mladoj ženi. Elisabeth mu je tada izjavila kako je misao o pronalaženju bioloških roditelja kao i cijela priča o njenom rođenju za nju nedostižan san.

Nije prošlo dugo, a u dopisništvo RSE u Tbilisiju javio se čovjek koji je tvrdio da je rođak djevojke iz Amerike. To je bio i povod našem dopisniku da posjeti Dikhashkho, siromašno, planinsko selo u zapadnoj Gruziji, koje broji oko 1000 stanovnika.

Tu je naš dopisnik pronašao Lianu Khurtsidze, 73-godišnju ženu upalih obraza i uplašenih očiju, koja je tada zadrhtala na spomen imena Ketevan - kako su Elisabeth nazvali kad se rodila.

Danas, godinu kasnije, Lianino lice resi osmijeh, sreća zrači iz njezina pogleda. “Napokon sam vidjela Ketino, neka je blagoslovljena njena posvojiteljica koja mi je dovela kćerku”, kaže Liana Khurtsidze.

Ponovnom spajanju porodice prisustvovalo je skoro cijelo selo. Elisabeth i Linda Stone pokazale su okupljenima album s fotografijama koji prati djevojčin razvoj kroz godine.

Linda, koja je uštedila novac za skupi let do Gruzije, kaže kako je ovo vrhunac jednog od njenih ciljeva: omogućiti svom djetetu da bude ponosna na obje svoje domovine.

"Elizabeth je od početka znala da je iz Gruzije, i od početka mi je bilo važno da zna kako baštini dvije tradicije”, kaže Linda Stone, koja je na svim takmičenjima kćerku podsticala dvjema zastavicama, američkom i gruzijskom.

Obje su porodice obećale da će, nakon ovog prvog susreta, ostati u kontaktu. Možda su i kursevi jezika sastavni dio njihove budućnosti... Uostalom, Elizabeth i Linda su počele štediti za povratak u Gruziju, možda već za dvije ili tri godine.
XS
SM
MD
LG