Dostupni linkovi

logo-print

Paradoks Cetinja: Glas za vlast koja je uništila grad


Muzej kralja Nikole na Cetinju

Muzej kralja Nikole na Cetinju

Subotnji ubjedljivi izborni uspjeh Demokratske partije socijalista posebno je iznenadio na Cetinju. Uprkos radovima na gradskoj infrastrukturi i uljepšavanju fasada u posljednje vrijeme, upadljiva je činjenica da u gradu koji je sinonim ekonomskog propadanja i osiromašenja stanovnika u Crnoj Gori, jedna te ista vlast upravlja prijestonicom pune dvije decenije.

To što Cetinjani iz izbora u izbore daju sve masovniju podršku jednoj te istoj vlasti, koja je grad pod Lovćenom dovela na rub egzistencije, za višeg kustosa Narodnog muzeja Krsta Mijanovića je i teško i lako objašnjiva činjenica.

Dugotinjajući sukob između vladajućeg DPS-a Mila Đukanovića i SDP-a Ranka Krivokapića, eskaliao je uoči lokalnih izbora.

Iako je nemoguće odgovoriti da li će koalicioni savez opstati, odnosno da li su međusobnim optužbama i razlikama ove dvije stranke otišle predaleko, podsjećamo na najkrupnija sporenja, koja su u posljednje vrijeme dospjela u žižu javnosti.

OPŠIRNIJE...
„Ja bih rekao da je narod sve više umoran, da je iscrpljen zaista do te mjere da je na Cetinju ostala samo gola borba za golo preživljavanje. Sve ono što je nekada krasilo cetinjane sada je bačeno pod noge i taj nesrećni euro je učinio svoje. Zbilja gubimo i onu građansku svijest i građansku hrabrost. Hoćemo li popločati neke ulice i napraviti neke kružne tokove kao da ulaziš u neki velegrad, a ne u neku užasnu rupu bez života.“

Za pisca sa Cetinja i potpredsjednika crnogorskog PEN centra Sretena Vujovića, kompleksni su razlozi višedecenijske ekonomske degradacije Cetinja.

„Kompleksnije su naravi jer onoga trenutka kada se bivša Jugoslavija počela raspadati i sa svim onim što je prethodilo njenom raspadu samo Cetinje je kao industrijski centar izgubilo tržište. Onda su naišle one blokade i sankcije i te veze su pokidane, a te fabrike osuđene na propast.“

Među njima je bio Obod, nekadašnji gigant u proizvodnji bijele tehnike u bivšoj Jugoslaviji, jednako kao i Industrija modne obuće „Košuta“, čiji su se modeli izvozili i preko okeana, zatim poznata prevozne firme Tara i Bojana. Od devedesetih, međutim, počinje njihovo urušavanje pa crnogorska prijestonica postaje sinonim za tranzicijsko propadanje i uništenu privredu.

Nekadašnji centar otpora ratnoj histeriji

Prepoznatljivi po samoironiji i specifičnom humoru, Cetnjani su se dosjetili kako bi na ulaz u grad najbolje bilo postaviti tablu sa natpisom “Cetinje ne radi” ili ako već radi, onda se to odnosi na “tri K” - kapelu, kafanu i kladionicu. I dok se na terenu situacija sporo ili nikako popravljala, vlast je bila uporna u obećanjima o boljem životu prijestonice. Već godinama izgradnja žičare do Lovćena omamljujuća je vizija turističkog preporoda prijestonice, jednako kao i kulturnog, projektom MACCO čuvene performerke Marine Abramović. Aktuelna vlast u međuvremenu počela je reknstrukciju infrastrukture i vraćanje sjaja prepoznatljivoj arhitekturi, a kako se bližio dan izbora najavljivali su se i planovi o početku proizvodnje, poput one o fabrici ukrainske čokolade. Poslije svega, kakva je perspektiva Cetinja?

Kustos Mijanović je skeptičan:

“Teško možemo očekivati neki boljitak jer sve što se radi je šminkanje mrca i držanje posmrtnih govora. Nema tu neke krativne snage, nama jednostavno treba gospodar. Milo Đukanović je jedan nemilosrdni, beskrupulozni gospodar koji zna što su mu podanici. Ne vidim da će se stvari promijeniti jer sve one stvari koje ovi obećavaju - fabrike čokolade i šećerne vune sa 53 posto zaposlenih su samo predizborne laži i ja ih drugačije ne mogu nazvati.”

Kakva je budućnost nekadašenjeg istorijskog, političkog, kulturnog i duhovnog jezgra Crne Gore: grada koji je devedesetih u vremenima represije i jednoumlja bio centar državotvorne emancipacije i simbol otpora velikosrpskom nacionalizmu i ratnoj histeriji, pitali smo i pisca Vujovića:

“Ono što je kulturna, duhovna suština Crne Gore to je Cetinje i njemu treba dati taj život koji zaslužuje. Ono što bih ja poželio mojem gradu jeste da se negdje vratimo 40 godina u nazad pa da mu vratimo sve ono što mu je nekada pripadalo i po čemu je ono bilo prepoznatljivo. Ne da bude industrijski centar, što je bio, i što je po meni bila velika greška nego zaista u pravom smislu i dalje da bude kulturni centar i da mu se vrate diplomatska predstavništva i stari sjaj koji je grad nekada imao.
  • 16x9 Image

    Dimitrije Jovićević

    Novinarstvom se bavi od 1995, kada je počeo rad na BK Televiziji u Beogradu. Na RTV Crne Gore, koja je u to vrijeme bila prepoznatljiva po otporu režimu Slobodana Miloševića, prelazi 1998. godine. Od 2000. radi za podgoričko dopisništvo RSE i od tada je povremni prezenter u praškom studiju.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG