Dostupni linkovi

logo-print

Pandorina kutija balkanskih paranoja


Danilo Marunović

Danilo Marunović

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Danilo Marunović, reditelj iz Podgorice, autor spota za zaštitu LGBT populacije „Mi smo dio ekipe“

Subota, 26. novembar 2011. godine
Hladna uvala je mali egzotični zaliv, nekadašnje gusarsko leglo, tačno nasuprot ostrvceta koje provocira maštu sa prizorima poput brodova koji prenose tovar opljačkanog blaga, koje je po legendi, skriveno negdje u oštrim kamenitim hridima starog Ulcinja.

Puste vile prebogatih ruskih Jevreja zjape prazne u dirljivoj zimskoj primorskoj idili, a sa njihovih krovova sablasno vrište natpisi na kojima piše jedno te isto – Prodaža. Apokaliptičan prizor opšte napuštenosti razbije tek po koji ribar - smrznut i umoran. Prva jutarnja rakija uz duvanski kašalj, čišćenje ulovljene ribe i ribarski rituali.

Todor i Bojan moji drugari, i ja, nismo došli kako bi uhvatili malo vikendaškog mira i privilegije zimske privatnosti. Prije dva dana, premijera mog novog projekta, spota u okviru kampanje za zaštitu LGBT prava pod nazivom - Mi smo dio ekipe, kao tornado je protutnjala Balkanom i učinila da budemo u žiži široke javnosti. Nježan poljubac dvojice navijača koji proslavljaju gol svoje reprezentacije otvorio je Pandorinu kutiju svih naših balkanskih zaboravljenih mračnih strana, strahova i paranoja. Todoru i Bojanu, koji su se kao glumci pojavili u spotu, se prijetilo. Boravak u Podgorici postao je nepodnošljiv. Ipak na tu vrstu pozornosti medija nismo navikli. Naša lična senzacija ovim događajem jako brzo je splasnula. Ostala je samo želja da se sve što prije završi.

Hladna uvala je za nas jedno od onih mjesta na koje, kada ti psihijatar kaže zatvori oči, opusti se i zamisli da si na nekom savršenom mjestu, pomisliš upravo na nju. Mjesto na kojem si proveo prokleto mnogo lijepih trenutaka, onih najljepših uspomena na druženje sa mojim najboljim prijateljima, djevojkama, porodicom. Nije bilo toliko prijatno, koliko smo očekivali. Prvi komšija, ribar sa kojim smo ranije tradicionalno ispijali prve kafe, nije htio da nam se javi. Jasno sam vidio prezir u njegovim očima. Todor je spremao doručak, Bojan je kuhao kafu, a ja sam na plaži sa svog I-pada prelistavao članke, priloge, razne novinarske tekstove vezane za projekt - Mi smo dio ekipe. Ne mogu očima da vjerujem da smo glavna tema gotovo svih medija u okruženju. Od cijele situacije me hvata jeza. Telefoni počinu da zvone do usijanja. Novinari, novinari i opet samo novinari. Cijela stvar je prevazišla sve nas. Kapiram da smo upali pravo u centar, u centar onoga protiv čega sam cijelog života želio da se borim.

(Spot o LGBT pravima)


Nedjelja, 27. novembar 2011. godine
Dosta je bilo izolacije. Ipak smo mi i dalje klinci koji vole da izlaze. Odlučili smo da odemo u susjedni Bar. Naši barski jataci, lokalna urbana ekipa i naši ruski prijatelji, koji mrze Putina i putuju po festivalima, su nas pozvali na žurku. To je naš prvi izlazak vani od kada je spot izašao. I dalje nemam realnu sliku o odnosu javnosti prema nama. Ono što imam od nje, stekli smo preko komentara na portalima i blogovima i nismo pretjerano oduševljeni njome.

Ulazimo u mali klub koji se nalazi u barskom Centru za kulturu. Ljudi polako počinu da nam prilaze, čestitaju nam. Mi smo njihovi heroji. Počinjemo da se osjećamo prijatno, mnogo sigurnije. Jasno mi je da Todora i Bojana prepoznaju svi, ali baš svi. Među njima su četiri tipična balkanska alfa mužjaka, ošišana do glave, četiri spomenika gluposti.

„Ti si onaj peder iz reklame, jel tako?“, odlučno je započinjao frku jedan od njih.

Todor je sa svojim beskrajnim šarmom bezuspješno pokušavao da relaksira situaciju, neodoljivo se šaleći na sopstveni račun. Poslao sam im piće i ispostavilo se da je to adekvatna cijena koja je bila sasvim dovoljna da se kupi njihova zagrižena navijačka principijelnost. Vjerujte, bilo je zaista smiješno posmatrati kako do kraja večeri četiri navijača Crvene zvezde štite od mrkih pogleda troje, trenutno najvećih pedera na Balkanu.

Ponedjeljak, 28. novembar 2011. godine
Listamo štampu, čitamo fraze o nama i naše modifikovane i premontirane izjave, teorije da smo napustili zemlju, da se nalazimo pod pratnjom, a sve se to dešava na trasi poznatog barskog paba.
Zamislite scenu u kojoj će se Njujorkom prošetati neki glumac, koji je u nekom filmu tumačio teroristu Al kaide, i zato dobije batine.

Todor i Bojan su svakako glavna atrakcija u gradu. Očito im prija publicitet. Djevojke im prilaze više nego ikada. Tek sada mi je kristalno jasno koliko istine ima u izvještavanju naših medija. Ima je taman toliko da se ne može reći da je u pitanju baš notorna laž. Pored nas se na ulici naglo zaustavlja automobil iz kog se čuje pluralna dernjava: „Ua, pederi“. Ti hrabri borci za zdrave tradicionalne vrijednosti su dali gas i pobjegli glavom bez obzira.

I dalje mi nije jasno zašto smo mi - ja ko režiser, koji je snimio spot na određenu temu, i oni koji su uradili glumački zadatak u istom - predmet mržnje?! Zamislite scenu u kojoj će se Njujorkom prošetati neki glumac, koji je u nekom filmu tumačio teroristu Al kaide, i zato dobije batine. Ipak mi ostajemo za većinu naše javnosti samo teroristi.

Utorak, 29. novembar 2011. godine
Noć ranije smo upoznali jednog ribara. Čovjek je sasvim OK. Podržava nas u tome što radimo. Ponudio nam je da dan provedemo na njegovoj barci i da zajedno lovimo ribu. Izgasili smo telefone, otisnuli smo se na pučinu i na plus 18 pecali. Dok su domaći i strani mediji napumpavali najnoviji medijski skandal, mi smo slušali neki dobar radio i pijuckali domaće vino. Konačno mir.

Srijeda, 30. novembar 2011. godine
Noć ranije smo se vratili u Podgoricu okićeni lovorikama međunarodnih institucija i nevladinih organizacija, intelektualaca, običnih građana, kao i iskranvljeni od strane nacionalista, navijača, homofoba, dokonih medijskih zavisnika. Odlučili smo da se svako ponaosob polako vrati sopstvenim životima i novim projektima.

Iz najljepšeg sna me rano u jutro budi zvonjava telefona:

„Dobro jutro Danilo. Diži se polako. Oblačenje i umivanje. Napolju je savršen dan, glupo je da ga propustiš.“

Svojim pospanim glasom pitam: „A ko je?“

„Taj i taj na telefonu, komandir policije podružne jedinice“ ne znam ni sam koje.

„Hajde momci budite se, zovite drugare, dođite kod mene u kancelariju na kafu na sat vremena. Samo polako da vidimo kako da vam pomognemo oko svega.“

Za trenutak sam pomislio da još sanjam neki san koji se dešava u nekoj ciničnoj stvarnosti, gdje je sve savršeno, gdje te policijski inspektori bude kao cvrkut ptica, optimistično, veselo. Nije mi trebalo dugo da se sjetim pet-šest policijskih prijava protiv raznih lica, u vezi sa pritiscima na nas. Još nije sve gotovo.

Četvrtak, 1. decembar 2011. godine
Pozvani smo da se pojavimo na jednoj od prvih gej žurki u Podgorici. Ipak smo mi, htjeli to ili ne, potpuno slučajno LGBT aktivisti. Nismo to nikada tražili, niti željeli. Okolnosti su nas inaugurisale u to. Bilo bi to sociološki zanimljivo posmatrati, a može da bude i zabavno. Tako, eto nas u jednom underground iznajmljenom klubu, zajedno sa nekoliko desetina lokalnih gejova. Ipak, kao neko ko ne pripada populaciji, ali kao novi heroji iste, dočekani smo sa ovacijama. Noć je prolazila. Ljudi su postajali sve opušteniji, da bi se na kraju večeri sve pretvorilo u Dionizijsku eksploziju erosa, uz zvuke turbo folka. Kič i seksualnost, pomiješani u jednom. Ništa drugačije nego u ostalim podgoričkim klubovima.

Petak, 2. decembar 2011. godine
Sa svojom najboljom prijateljicom se nalazim u konobi kod Badanja. Badanj, lokalni oriđinal, pominjan u romanima, mi je ispričao kako su dan ranije u njegov restoran došli svi ministri crnogorske Vlade na ručak poslije posla. S njima u društvu je, sticajem okolnosti, bio neki Hrvat, koji ih je nakon pola sata druženja sa njima, mrtav ozbiljan pitao: „Jel momci, a kada dolaze ovi iz Vlade?

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG