Dostupni linkovi

logo-print

Omer Karabeg: Danas teže organizovati dijaloge nego u ratu


Omer Karabeg

Omer Karabeg

Omer Karabeg, novinar Radija Slobodna Evropa, praškog studija, dobitnik je nagrade Mimar mira, odnosno graditelj mira, koju dodjeljuje Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara svake godine, na godišnjicu obnove Starog mosta.

Omer Karabeg posljednjih decenija poznat je javnosti kao urednik i voditelj sada već čuvene emisije "Most" Radija Slobodna Evropa, koja već 21 godinu medijski uvezuje prostore bivše Jugoslavije.

RSE: Vi ste rođeni Mostarac, sarajevski srednjoškolac, beogradski student, odakle ste tokom rata - zbog prijetnji - otišli ne svojom voljom. Šta Vam znači nagrada Mimar mira, koju primate upravo ovdje u Mostaru gdje razgovaramo?
Omer Karabeg i Safet Oručević na uručenju nagrade za mir

Omer Karabeg i Safet Oručević na uručenju nagrade za mir

Karabeg: Pa, znači mi zato što je to nagrada koju dobijam u mom rodnom gradu, daje mi je institucija koja postoji u njemu i daje mi jednu značajnu nagradu. Drago mi je da sam je dobio.

RSE: Regionalni program Radija Slobodna Evropa, a posebno emisija "Most", već više od 20 godina spaja politikom i ratom pokidane medijske prostore zemalja bivše Jugoslavije. "Most" je prenosio stavove "onih drugih", kada se oni nigdje drugo nisu ni mogli čuti. Kako je danas? Je li se ta funkcija emisije "Most" izmijenila?

Karabeg: Danas mi je mnogo teže da organizujem dijaloge nego u ratu. U ratu sam uspijevao da povežem u dijalogu i najgore nacionaliste i sa jedne i sa druge strane. Oni se nisu ni u čemu slagali, ali dijalog je ipak vođen. Mislim da je možda najbolje što sam uradio to što sam konstantno držao srpsko-albanske dijaloge. Vi znate kakvi su odnosi između Srba i Albanaca bili devedesetih godina, pa i kasnije. A nekako su ljudi pristajali, govorili su, nisu se slagali, svaka strana je imala svoju istinu, te istine su bile dijametralno suprotne, ali ipak se razgovaralo. Danas teško dobijam ljude za dijalog. Neće da raspravljaju, neće da čuju onu stranu. Znate, ja kad pozovem čovjeka i kažem: 'Evo, da li biste razgovarali s tim i tim, da razgovaramo o tome i tome?', 'Ma znate šta, ne bih ja sad tako, da se svađam, je li, nego, možemo li mi da napravimo intervju?'. Ja kažem: 'Ne može nikako intervju, zato što je emisija 'Most', moraju biti dva sagovornika'. Tako da mi se čini da je danas, sad, govorim o političarima, mnogo manja spremnost na dijalog - to apsurdno zvuči, to paradoksalno zvuči - nego što je bila devedesetih godina, čak i u vrijeme rata. Ja mislim da su se političari 'utvrdili', oni su se 'utvrdili' u svojim istinama i prosto neće da odstupe od toga i prosto ih ne interesuju argumenti druge strane.

Tako da se ja više sad orijentišem na istoričare, na analitičare. Mnogo više na neki način pravim analize, nego što pravim dijaloge. Napravim, ponekad dijalog i dođe do sukoba argumenata i sukoba mišljenja, ali nekako mi to sve rjeđe uspijeva.

Praljak i Halilović: Ko je srušio Stari most?

RSE: Koja emisija "Most" iz ratnog perioda Vam je, onako, ostala u posebnom sjećanju?

Karabeg: Pa, u posebnom sjećanju mi je ostala emisija baš o tome ko je srušio Stari mostarski most. To je bio 'Most' između Sefera Halilovića, bivšeg komandanta Armije BiH i Slobodana Praljka, za kojeg se govorilo, je li, da je odgovoran za rušenje tog mosta. Evo vidite, ja sam uspio njih da spojim. Praljak je pristao. Dobro, Sefer Halilović je normalno pristao, ali Praljak je pristao i to je bio jedan dijalog koji je trajao bogami skoro sat i po. Ja mislim da sam ga pustio u dva dijela. Naravno, Praljak je negirao svaku odgovornost, ali su mi poslije ljudi govorili da se taj 'Most' izuzetno slušao, da su ga čak u Mostaru puštali u kafanama i da su ga ljudi slušali. To je bilo nekako odmah poslije rata, ja ne znam da li je to možda bilo 1997., 1998. godine, ali nekako mi je taj 'Most' ostao najviše u sjećanju. I još mi je ostao 'Most', pravio sam između jednog baš onako teškog nacionaliste iz Srbije i teškog nacionaliste iz Hrvatske. Obojica su bili prije rata komunisti, a sad su postali veliki nacionalisti i oni su se toliko svađali. Neću da kažem da su se vrijeđali, oni su bili profesori, oni su znali kako se kaže, ali otprilike je bilo: 'A šta si ti radio?', 'A ti si bio član partije!', ovaj njemu kaže: 'Ti si bio član partije!', 'A šta su Srbi radili Hrvatima?', 'Šta su Hrvati radili Srbima?' Tako da je taj dijalog meni apsolutno ličio na onu čuvenu Šovinističku farsu, koja sedevedesetih godina izvodila po cijeloj Jugoslaviji. Nekako su mi ta dva 'Mosta' ostala u sjećanju.

RSE: Razgovaramo u Mostaru, sa Mostarcem. Dobili ste nagradu kojoj je, na neki način, povod Stari most. Sjećate li se trenutka kada ste čuli da je on srušen? Kakav je to bio osjećaj?

Karabeg: Ne, ne. Ja sam tad bio u Beogradu, ali sam se nekako trudio da budem što manji i da me niko ne vidi. Nisam tad slušao ni radio ni televiziju, tako da sam to mnogo, mnogo kasnije saznao. Neko mi je valjda rekao da pogledam – da li je tad bilo interneta i nije bilo interneta u današnjem smislu, naravno da ga je bilo, nije YouTubea bilo – ali negdje sam ja vidio u nekoj emisiji rušenje mosta, kako se rasipa most i – kako da vam kažem – neću da kažem da mi je strašno bilo - ja nisam vjerovao! Ja prosto nisam vjerovao da to može da se uradi. To je prosto za mene bilo kao neka vijest sa neke druge planete. Ja nisam vjerovao u tu sliku. Dobro, naravno, nisam mislio da je slika montirana i da je izmišljena, ali to je toliko bilo nevjerovatno da čak nisam mogao biti ni zapanjen.

RSE: Pretpostavljam da su za rat vezani i najteži trenuci Vaše novinarske karijere. Kada je to bilo?

Karabeg: Pa, da vam kažem, ja nisam izvještavao u ratu. Nisam kao neke moje kolege sa sarajevske televizije bio u ratu, nisam bio pod bombama, nisam bio pod snajperima. Meni je najteži trenutak bio kada me je Šešelj na beogradskoj televiziji, znači u dnevniku koji sam ja vodio deset godina, maltene svaki drugi ili svaki treći dan, znači čitav svijet me je znao i on je tada pročitao spisak izdajnika srpskog naroda koji rade na televiziji i koji moraju biti očišćeni sa televizije. Naravno, nisam samo ja bio tu kao nesrbin. Bilo je tu i mojih velikih prijatelja Srba, koje je on proglasio za izdajice vlastitog naroda. I pošto su me ljudi znali, ja sam shvatio da ja moram istog momenta da se 'čistim' iz Beograda. Uhvatio sam prvi avion i otišao u London.

Medijska situacija teža nego devedesetih

RSE: Vratimo se medijima. Kako danas vidite medijsku scenu u regionu? Jesu li ti medijski prostori i dalje pokidani?

Karabeg: Ma vrlo su pokidani. To je strašno. Treba samo nešto malo da se desi i odmah se mediji vraćaju u onu staru mržnju, u ono staro huškanje. Evo, ovaj najnoviji slučaj oko komemoracije u Srebrenici, oko napada na Vučića, onda ono što je tome prethodilo, britanska rezolucija o Srebrenici, to je bilo takvo huškanje da me je to podsjetilo na devedesete godine. To su bili najstrašniji trenuci. S tim što - devedesetih godina ko je huškao? Huškale su državne televizije.

Dobro, ja znam situaciju u Beogradu, jer sam tad bio u Beogradu, huškao je 'Ekspres', huškala je 'Politika' u rubrici 'Odjeci i reagovanja' i 'Večernje novosti'. Sada ponovo to radi 'Politika', ponovo rade 'Večernje novosti', ali uz njih još radi sedam ili osam tabloida. Znači, situacija je još teža, jer tabloidi su najčitaniji, oni imaju najveći tiraž. Neki od njih imaju po pedeset, šezdeset hiljada. Neću da kažem da je situacija kao devedesetih, jer devedesete godine su nas odvele u rat, ne može doći do rata i neće ga biti, ali ta gomila mržnje koja se valja preko medija, a posebno koja se valja po interenet portalima, posebno u komentarima čitalaca, to je nešto nevjerovatno. Ti portali su sad postali najodvratnije mjesto širenja mržnje, jer se pušta sve. Naravno, svako po svojim kriterijumima. Jedna strana pušta jedno, druga strana pušta drugo. Čak mi se čini da – govorim o tim pismima čitalaca, o javljanju na internetu ljudi, govorim o komentarima na internetu – danas prolazi nešto što nije moglo da prođe ni devedesetih godina.

RSE: Mostar je, u političkom smislu, nažalost nezaobilazna tema. Koliko već dugo niste bili u ovom gradu, koji i dalje važi kao simbol podjela i kao lakmus-papir odnosa u BiH i kako situacija u Mostaru izgleda iz praške perspektive?

Karabeg: Ja sam nakon rata nekoliko puta dolazio u Mostar. Ja imam puno rodbine ovdje u Mostaru i prvi put mi je bilo vrlo mučno da dođem. Prosto, nisam htio da vidim taj razrušeni most. Onda sam čekao da se most obnovi i prije nego što je obnovljen, jednom sam samo prošao. Onako, ovaj moj prijatelj je rekao, 'Hajde, da vidiš!', ja kažem, 'Nemoj, molim te', 'Hajde, prođi', samo sam pogledao onaj patrljke od mosta i kažem 'Nemoj, molim te, idemo dalje!'. E kad je obnovljen most, onda sam nekoliko puta dolazio, obilazio sam rodbinu, dolazio sam ovdje i na sahrane, bilo je ovdje i nekih savjetovanja na koje sam dolazio. Kako mi izgleda? Mislim, izgleda mi, ja prosto ne mogu da shvatim da je to moj Mostar. Ja imam običaj da kažem da dva grada – grad u kojem sam se rodio, to je Mostar i grad u kojem sam završio gimnaziju i proveo najsretnije dane svoje mladosti, Sarajevo – oni su teško stradali u ratu. A Mostar posebno. Sarajevo se i oporavilo nekako, ne znam da li će se Mostar ikada oporaviti. Mislim, hoće se oporaviti graditeljski, ali onaj duh Mostara koji je bio, ja ne vjerujem. Doduše, nije ni Sarajevo ono što je bilo prije rata, a nije ni Beograd, a nije ni ovaj prostor bivše Jugoslavije, tako da se ja dobro osjećam u Pragu, zato što sam apatrid. Za ovu situaciju, najbolje je biti apatrid. Mislim, ja to gledam tamo iz daljine, i naravno da se sekiram zbog nečega, ali – mislim – ne učestvujem u tome.

RSE: Puno se ovih dana priča o pomirenju u regionu. Imali smo najprije slučaj hapšenja Nasera Orića u Švicarskoj, njegovog neizručenja Srbiji, pa onda ruski veto na rezoluciju o Srebrenici u UN, pa incident na samoj komemoraciji žrtvama genocida koji je nekako sve drugo zasjenio, a sad posjetu Predsjedništva BiH i upadljivo međusobno tapšanje po ramenima sa Aleksandrom Vučićem. Kako vidite situaciju u regionu, je li se išta suštinski promijenilo u odnosu na ratna i poratna vremena?

Karabeg: Ništa se nije promijenilo. Uopšte pričati o pomirenju je besmisleno. Jer pomirenje je toliko daleko da sve ovo što vidimo, mislim evo sad ova posjeta što je bila, tu padaju neke neiskrene izjave, dočekivanje sa solju i hljebom, šetanje Knez Mihailovom, mislim, ništa ovo ne govori da sutra ponovo nećemo propasti opet u neku krizu, pa onda poslije toga opet neko pomirenje. Ja mislim da je ovo sve bila šminka za međunarodnu zajednicu. Suštinsko pomirenje ja ne vidim. Nevjerovatno je da s dvadeset godina poslije rata stvari nisu pomakle nimalo.

Pazite, dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, kad se sjetimo 1965. godine, ko je 1965. godine govorio 'Mi smo žrtva, oni su nas pobili', već su nekako ljudi počeli normalno da žive, da se žene međusobno. Dobro, kažu 'bratstvo i jedinstvo', pa je sad to bilo. Dobro, možeš da kažeš bratstvo i jedinstvo pa da bratstvo i jedinstvo bude u skupštini, pa da bude jedan Srbin, jedan Bošnjak i da bude jedan Hrvat, ne znam, da bude Branko Mikulić, da bude Rato Dugonjić, da bude Hamdija Pozderac. Ali ne možeš ti ljude natjerati da se žene. Ne možeš ti Srbina natjerati da se oženi Bošnjakinjom ili Hrvata da se oženi Srpkinjom. E, danas, to ne postoji. Danas je to nemoguće. Ja mislim, dok ne vidimo da su ponovo krenuli, kao i u Americi, normalni brakovi između nacija, normalni multietnički brakovi, neće biti nikakvog pomirenja. Ja ga bar ne vidim.

  • 16x9 Image

    Mirsad Behram

    Dopisnik je Radija Slobodna Evropa iz Mostara. U novinarstvu je od februara 1994. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka, studij žurnalistike u Sarajevu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG