Dostupni linkovi

logo-print

Održavanje psihoze rata zarad vlastitih interesa u BiH


Obilježavanje 20. godišnjice opsade Sarajeva, 6. april 2012.

Obilježavanje 20. godišnjice opsade Sarajeva, 6. april 2012.

Na ovom ukletom pedlju matične nam planete nekako je uobičajenom postala mantra, a po kojoj je za sve kriv rat. Tako su se savremeni vračevi naglavce pobacali u zamku vremenom pradalekog grčkog filozofa koji je "vazio" kako je "rat otac svega i svega kralj". Zdravoj pameti iole skloniji svjetonazor ni u ludilu neće sebi dozvoliti besmislicu da rat, koji je po definiciji posljedica, može svemu biti uzrok. Jamačno se pitate odakle ovakav uvod. Pa, zato što se navikavamo na naredbe "odozgo" kako je rat u ovoj zemlji još uvijek kriv apsolutno za sve, računajući i navodno nekontrolisani dotok sve lošijih ljudi i normalnom čovjeku nedostojnih međusobnih odnosa. Biva - da nije rata bilo, na proplancima naše kolektivne sreće i blagostanja razdragano bi skakutali čedni anđelčići.

Naravno, ni nakraj mi pameti nije da premjeravam i prekrajam noviju istoriju. I što bih. Istoriju mijenjati ne treba, mada vrijedi upozoriti kako se sa svih strana satraše u zidanju bolje prošlosti. Ono što je nužno promijeniti jeste bezrezervno poniranje u "juče" kako bi se odvratila misao od ovoga što je danas, ili onoga što bi trebalo da bude sutra.

Ako je išta ovdje izvjesno, onda je to činjenica kako je ratni haos, započet agresijom prije 20 godina, donio bezbroj nepoželjnih posljedica i da je, na sve moguće načine, prouzročio moralnu nakaradnost, da se poslužim očiglednim eufemizmima. Moramo se pomiriti i sa iskustvom, a po kome u ratovima, od kada je svijeta i vijeka, dobri ljudi ostaju takvim ili postaju još bolji, a oni loši i zli barem utrostručuju svoje morbidne potencije. Ekstremni odnosi i uslovi u ratu iznuđuju radikalne reakcije i često iracionalne korake. Da li zbog pogrešne percepcije, kritvorene patriotske obaveze, neshvatanja vlastite dužnosti ili, naprosto, zbog zla kao takvog? Sve će to odvesti pojedince, ali i grupe, da kažu zbogom lijepoj pameti.

Ali, kad-tad, ipak dođe kraj i onda ostane pustoš. Oko nas i u nama, u krajoliku i u ljudskoj duši. I upravo tu, u svekolikoj pustinji, umjesto da je skriva, država ili društvo, trebalo bi ozbiljno da istupe i, umjesto porušenog, instaliraju jedan novi, po mogućnosti bolji sistem vrijednosti, novu hijerarhiju onoga što je dobro i što je loše. Kod nas, nažalost, umjesto vertikala uzdignutih upravo na dobrim ljudima koji su u međuvremenu postali još bolji, otvaraju se priče o genetskoj predodređenosti, o nacionalnoj ugrozi, o svjetskoj zavjeri... Lošim postaje svaki "onaj drugi", računajući i brata rođenog koji se ogriješio o novouspostavljeni stereotip. Zlim postaje ratni drug obolio od PTSP-ja, kao da čovjek kad oboli postaje gori. Ljudi postaju loši isključivo zbog uspomena i trauma, zbog nekog "istočnog grijeha", na kraju, a ne zbog nedostatka uporišta, sluđenosti od oskudne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, rastrganih snova, izgubljenih iluzija.

Oni koji se dobro poznaju, onomad su gurnuli nevoljnike koji se očima nisu vidjeli da se međusobno ubijaju, danas iznova generiraju psihozu rata, hoteći u vlastitim rukama zadržati konce u ovom pozorištu sjenki. A rat, kao otac svega, postaje im tek alibi za vlastito nečinjenje i svekoliku manipulaciju ostacima davno izgubljenih vrijednosti.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG