Možda u najmanjoj mjeri, ali raspad Jugoslavije i nekadašnjeg zajedničkog jezika, te poljuljani identiteti, imali su svoje posljedice i u Crnoj Gori. Čitavu konfuziju, i to u posljednje vrijeme, političari su napravili oko naziva jezika u školama. Nekada srpskohrvatski, preimenovan je 90-tih u srpski, potom sredinom 2000-tih u maternji, a danas se zove crnogorski - srpski, hrvatski, bosanski i albanski jezik.
Sve ovo naravno zato što je jezik korišćen za različite političke dilove. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, no ćirilica je potisnuta što stručnjaci ne pripisuju politici, već uticaju zapadne kulture i interneta. Jezici manjina, njeguju se u sredinama u kojima su većina, no manjine imaju određenih zamjerki.
Period nakon referenduma o državnost statusu otvorio je pitanje normiranja i standardizacije jezika u Crnoj Gori. Išlo se korak po korak, pa je jezik koji se nekada zvao srpskim, ne bez političke bure, preimenovan u maternji. Ustavom, službeni jezik je nazvan imenom države, dok su, slijedeći liniju građanskog koncepta, u službenoj upotrebi i srpski, bosanski, hrvatski i albanski jezici.
Ustav, međutim nije stavio tačku na priču o nedovršenim identitetima i jeziku kao dijelu te priče. Političari su gotovo do apsurda doveli stvari pa su đaci, ali i njihovi učitelji, dobili predmet sa glomaznim nazivom: crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski.
Od naziva se, međutim dalje nije odmaklo, jer posebna komisija formirana da napiše nastavni program i plan za četiri različita jezika, književnosti i kulture nije završila svoj posao. Sudeći po anketi koju smo napravili sa učenicima jedne od podgoričkih škola, u praksi je, sem naziva predmeta, sve ostalo kao što je bilo u vremenima prije političkog dila:
„Samo su naziv promijenili a sve ostalo je ostalo isto.“
„U šali naš jezik nazivamo raznim nazivima zbog toga što niko nije siguran, uključujući i profesore, šta tačno predaje. Ti jezici su dosta slični ali i različiti.“
„Mi ga zovemo maternji.“
„Rijetko ko govori crnogorski.“
O konstruisanoj višejezičnosti u poslednje vrijeme niko ne govori i o tome postoji konsenzus političara koji su učestvovali u kreiranju naziva predmeta, smatra profesorica crnogorske književnosti na Filološkom Fakultetu u Nikšiću, Tatjana Bečanović. Ona kaže da je „situacija u školstvu tragična i komična manifestacija crnogorske jezičke situacije”:
„Djeca ne mogu da se identifikuju sa nazivom koji je tako glomazan i komičan, sa svim onim zarezima. Glavna funkcija tog predmeta, koji bi trebao da se zove maternji jezik, jeste izgradnja identiteta. Ako se oni šprdaju sa nečim što treba da im izgradi identitet, onda bi trebao neko da se zamisli nad tim šta je uradio. Plašim se da nema ljudi koji bi mogli to da rešavaju. Zna se ko je nadležan za stvari u prosvjeti", kaže Tatjana Bačenović.
Ustav jedno, praksa drugo
Za stav Ministarstva prosvjete, oko jezičke situacije u školama, uskraćeni smo, zbog, kako nam je objašnjeno, prezauzetosti ministra na čiju saglasnost se čekalo za odgovore na postavljena pitanja.
Za razliku od jezika i nastavnog predmeta, situacija je jasnija oko upotrebe ćiriličnog i latiničnog pisma, koji su Ustavom ravnopravni. U praksi međutim, ćirilica je potisnuta. Više se njeguje u osnovnim, nego u srednjim školama, gdje je obavezna na pismenim sastavima. Srednjoškolci kažu da radije koriste latinično pismo i to čini se, iz praktičnih razloga:
„Spontano jer imamo tri strana jezika i onda ulazimo u rutinu da pišemo latinicom.“
„Ćirilica i latinica na ovim prostorima nisu više samo grafičke oznake za bilježenje određenih glasova i riječi, već su ta pisma postala i političke oznake", ukazuje profesorica književnosti – Bečanović.
Ona međutim, razloge zbog kojih je ćirilično pismo potisnuto u Crnoj Gori, pripisuje isključivo uticaju zapadne kulture i interneta. Profesorica Bečanović ne problematizuje primat latiničnog pisma, ali ističe da je više pisama prednost i bogatstvo, te da ćirilicu, kao dio kulturnog nasleđa Crne Gore, treba njegovati:
„Ono što vam je kulturno naslijeđe, ako vam je do njega stalo, treba njegovati i čuvati.“
Kakva je situacija kod jezika manjina? Kako stvari izgledaju iz ugla predstavnika albanske manjine?
„Ustavom u Crnoj Gori, kao i zakonima, to je u dobroj mjeri regulisano ali u praksi nije ni blizu onoga što oni propisuju. Albanaca u Podgorici ima oko 10 posto i svaki mora da zna crnogorski. Govorimo o isključivo javnom sektoru gdje postoji zakonska obaveza implementacije jezika manjine", kaže nam profesor albanskog jezika u školi u Tuzima, Nikole Camaja.
Camaj kao pomak ističe to što ljudima u Crnoj Gori više ne zapara uši kada na ulici ili u prodavnici čuju albanski jezik, ali isto tako očekuje od svojih komšija nealbanaca da poslije vjekova i decenija suživota razumiju albanski, bar u sredinama gdje Albanci čine većinu. Od države očekuje da povede više brige o prisutnosti tog jezika u medijima čiji je osnivač.
Sve ovo naravno zato što je jezik korišćen za različite političke dilove. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, no ćirilica je potisnuta što stručnjaci ne pripisuju politici, već uticaju zapadne kulture i interneta. Jezici manjina, njeguju se u sredinama u kojima su većina, no manjine imaju određenih zamjerki.
Period nakon referenduma o državnost statusu otvorio je pitanje normiranja i standardizacije jezika u Crnoj Gori. Išlo se korak po korak, pa je jezik koji se nekada zvao srpskim, ne bez političke bure, preimenovan u maternji. Ustavom, službeni jezik je nazvan imenom države, dok su, slijedeći liniju građanskog koncepta, u službenoj upotrebi i srpski, bosanski, hrvatski i albanski jezici.
Ustav, međutim nije stavio tačku na priču o nedovršenim identitetima i jeziku kao dijelu te priče. Političari su gotovo do apsurda doveli stvari pa su đaci, ali i njihovi učitelji, dobili predmet sa glomaznim nazivom: crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski.
Od naziva se, međutim dalje nije odmaklo, jer posebna komisija formirana da napiše nastavni program i plan za četiri različita jezika, književnosti i kulture nije završila svoj posao. Sudeći po anketi koju smo napravili sa učenicima jedne od podgoričkih škola, u praksi je, sem naziva predmeta, sve ostalo kao što je bilo u vremenima prije političkog dila:
„Samo su naziv promijenili a sve ostalo je ostalo isto.“
„U šali naš jezik nazivamo raznim nazivima zbog toga što niko nije siguran, uključujući i profesore, šta tačno predaje. Ti jezici su dosta slični ali i različiti.“
„Mi ga zovemo maternji.“
„Rijetko ko govori crnogorski.“
O konstruisanoj višejezičnosti u poslednje vrijeme niko ne govori i o tome postoji konsenzus političara koji su učestvovali u kreiranju naziva predmeta, smatra profesorica crnogorske književnosti na Filološkom Fakultetu u Nikšiću, Tatjana Bečanović. Ona kaže da je „situacija u školstvu tragična i komična manifestacija crnogorske jezičke situacije”:
„Djeca ne mogu da se identifikuju sa nazivom koji je tako glomazan i komičan, sa svim onim zarezima. Glavna funkcija tog predmeta, koji bi trebao da se zove maternji jezik, jeste izgradnja identiteta. Ako se oni šprdaju sa nečim što treba da im izgradi identitet, onda bi trebao neko da se zamisli nad tim šta je uradio. Plašim se da nema ljudi koji bi mogli to da rešavaju. Zna se ko je nadležan za stvari u prosvjeti", kaže Tatjana Bačenović.
Ustav jedno, praksa drugo
Za stav Ministarstva prosvjete, oko jezičke situacije u školama, uskraćeni smo, zbog, kako nam je objašnjeno, prezauzetosti ministra na čiju saglasnost se čekalo za odgovore na postavljena pitanja.
Za razliku od jezika i nastavnog predmeta, situacija je jasnija oko upotrebe ćiriličnog i latiničnog pisma, koji su Ustavom ravnopravni. U praksi međutim, ćirilica je potisnuta. Više se njeguje u osnovnim, nego u srednjim školama, gdje je obavezna na pismenim sastavima. Srednjoškolci kažu da radije koriste latinično pismo i to čini se, iz praktičnih razloga:
„Spontano jer imamo tri strana jezika i onda ulazimo u rutinu da pišemo latinicom.“
„Ćirilica i latinica na ovim prostorima nisu više samo grafičke oznake za bilježenje određenih glasova i riječi, već su ta pisma postala i političke oznake", ukazuje profesorica književnosti – Bečanović.
Ona međutim, razloge zbog kojih je ćirilično pismo potisnuto u Crnoj Gori, pripisuje isključivo uticaju zapadne kulture i interneta. Profesorica Bečanović ne problematizuje primat latiničnog pisma, ali ističe da je više pisama prednost i bogatstvo, te da ćirilicu, kao dio kulturnog nasleđa Crne Gore, treba njegovati:
„Ono što vam je kulturno naslijeđe, ako vam je do njega stalo, treba njegovati i čuvati.“
Kakva je situacija kod jezika manjina? Kako stvari izgledaju iz ugla predstavnika albanske manjine?
„Ustavom u Crnoj Gori, kao i zakonima, to je u dobroj mjeri regulisano ali u praksi nije ni blizu onoga što oni propisuju. Albanaca u Podgorici ima oko 10 posto i svaki mora da zna crnogorski. Govorimo o isključivo javnom sektoru gdje postoji zakonska obaveza implementacije jezika manjine", kaže nam profesor albanskog jezika u školi u Tuzima, Nikole Camaja.
Camaj kao pomak ističe to što ljudima u Crnoj Gori više ne zapara uši kada na ulici ili u prodavnici čuju albanski jezik, ali isto tako očekuje od svojih komšija nealbanaca da poslije vjekova i decenija suživota razumiju albanski, bar u sredinama gdje Albanci čine većinu. Od države očekuje da povede više brige o prisutnosti tog jezika u medijima čiji je osnivač.