Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji je proglasio UNESCO, o situaciji u BiH za Radio Slobodna Evropa piše prof. dr. Josip Baotić, jedan od najcjenjenijih lingvista u BiH.
Manifestacija ili briga o jeziku
Kod nas se u posljednje vrijeme, na neki način, sve svodi na brigu kako nešto manifestirati umjesto na nastojanja kako nešto afirmirati. Taj manir se najsnažnije ispoljava u oblasti maternjeg jezika. O jeziku se mnogo govori, ili za jezikom se poseže kada treba realizirati neke druge društveno-političke ciljeve, a izostaju obaveze prema jeziku - stvoriti preduslove za njegovu što temeljitiju obradu i tako ga učiniti moćnim sredstvom afirmacije i naroda i njegove kulture iskazane njime.
Kada se stvari sagledaju u cjelini, kakav je odnos prema jeziku, onda danas od tih manifestacija u slavu jezika osjetite samo gorčinu u grlu, jer se od 90-ih godina na ovamo u jeziku BiH, koja je, između ostalog, inaugurirala još jedan standardni jezik - bosanski jezik, za ovih 20 godina nije uradilo na njegovom istraživanju toliko koliko se u prosjeku radilo za jednu godinu na istraživanjima u periodu između 70-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih dvadesetak godina političke i društvene snage jezik su doživljavale kao sredstvo nacionalne identifikacije i svoje napore usmjerile ka cilju da svakom svom pripadniku omoguće komuniciranje na vlastitom jeziku u svim domenima društvenog života - podvodeći ta nastojanja pod cilj ostvarenja ravnopravnosti u jeziku građana Bosne i Hercegovine kao višenacionalne i višejezičke zajednice po principu: jedan narod - jedan jezik. Naučnoistraživačke organizacije, Akademija nauka i umjetnosti BiH i Institut za jezik prestale su da budu ono što su bile - nosioci naučnoistraživačkog rada. U Akademiji je prestala sa radom Komisija za lingvistička ispitivanja, ugasili su se mnogi projekti, a reduciran je rad na najvećem jezičkom projektu u slavenskom svijetu - Općeslavenskom dijalektološkom atlasu. U Institutu za jezik nije zasnovan nijedan timski projekat, pa ni onaj koji je bilo najnormalnije očekivati - Rječnik bosanskog jezika.
Ali, to je jedan romantičarski zanos koji danas nikoga ne može uvjeriti jer, koliko vidim, i nama se budućnost zasniva na engleskom jeziku, dok će maternji kroz 10 do 15 godina biti samo stvar folklora. I danas u BiH, na našim fakultetima imate nastavu na engleskom, turskom i na nekim drugim jezicima. Također, nastava na fakultetima koji njeguju maternji jezik nije unaprijeđena i nije u skladu s onim što se o jeziku govorilo kao o primarnom interesu naših nacionalnih korpusa.
Zloupotreba jezika u političke, nacionalne, ili nacionalističke svrhe
Mislim da je to iz dana u dan u sve većem zaoštravanju i isticanju. Mi smo 90-ih imali razgovore o jeziku i tada su nacionalne snage isticale potrebu posebnih standarda za bosanski, hrvatski i srpski, i tada se nisu mogle naći suštinske zamjerke ovom stavu.
Posebni nazivi su samo formalno pojačavali koncept književnojezičke politike. I ona je ne samo utemeljila pravo da svako izabere ono što mu je najbliže, ali i više od toga - obavezala nastavnike da učenicima ukažu na višestrukosti izraza u jeziku. U tom svjetlu uvođenje novih naziva samo je proširivalo slobode - da svako jezik imenuje sebi najbližim imenom. Nije bilo straha od toga što će se u komunikaciji pojačati sinonimija, mada je bilo straha od toga kakvo će mjesto sinonimi naći u posebnim standardima. Upozoravano je da to osamostaljivanje ne bi smjelo biti iskorišteno za razgraničenje, odvajanje. Nažalost, put koji je izabran u afirmaciji posebnih jezika u startu je bio pogrešan.
Mi, lingvisti koji smo se bavili ovim pitanjima, pa i ja među njima, ukazivali smo da on vodi u još veću neravnopravnost građana Bosne i Hercegovine nego onaj koji je trasiran od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća i razrađen u konceptu književnojezičke politike, jer je apsolutirizirao simboličku funkciju jezika i nametnuo obavezu pripadniku nacionalne zajednice da svoj nacionalni identitet potvrđuje izborom jezičkih sredstava koja će ga odvajati od drugih nacionalnih identiteta u istoj zajednici, naravno u mjeri u kojoj je to moguće. Takva politika u suštini suprotstavljala se globalizacionim procesima koji vladaju u svijetu, te je podrivala jedinstvo komunikacijskog prostora zemlje, a time otvarala mogućnosti za dezintegraciju, odnosno nacionalnu homogenizaciju gdje god je to bilo moguće pravdati težnjom ka ravnopravnosti u jeziku.
Dvije škole pod jednim, tri škole pod tri krova
Prvo je dezintegriran obrazovni sustavi, a s jezičkog aspekta žrtve tog procesa su bila djeca manjinskih zajednica u novim sustavima jer im je nametnuta obaveza jezičkog izbora brojnije zajednice. Da bi se to „premostilo“ tamo gdje je bilo više „razumijevanja“, ili gdje su pripadnici manjina bili u nešto većem broju, rješenje je nađeno u formuli „dvije škole pod jednim krovom“. Mada tim rješenjem nisu bili zadovoljni oni koji su sebe smatrali građanima Bosne i Hercegovine i mada su isticali da se „ništa gore od toga nije moglo smisliti“, vrijema je pokazalo da može. Gore od toga su „tri škole pod tri krova“, jer one školstvo u Bosni i Hercegovini vraćaju u XIX stoljeće, sa svim obilježjima konfesionalnog.
Pokazalo se da je borba za afirmaciju jezika bila dimna zavjesa u borbi za afirmaciju posebnosti nacionalnih vrijednosti koje su u prošlosti udaljavale stanovnike Bosne i Hercegovine jedne od drugih, a teško je povjerovati da to ne čine i danas. Jedan naš pjesnik je rekao za one koji „vladaju“ jezikom: „Oni rade što znaju, a ne znaju šta rade“. I ja sam tog mišljenja. U jezičku politiku sve više prodire nacionalna isključivost, a od nje do nacionalističke i fašističke, kakve je bilo u prošlosti, nije velik korak. Država, koja bi to trebala da onemogući jer joj podriva temelje, ili je nemoćna ili koji je vode ne vide kakvu opasnost po njen integritet čini odgajanje triju konstitutivnih cjelina u duhu onoga što ih dijeli, a ne u duhu onoga što ih povezuje - jezika, sredstva koje je po svojoj prirodi najneutralnije, a po osnovnoj funkciji najsnažnije integraciono sredstvo građana jedne državne zajednice.
Opasno sužavanje komunikacijske moći jezika
Sve što sam rekao nema za cilj da dovede u pitanje opravdanost posebnosti bilo kojeg od danas četiri vida standardizirane štokavštine - četiri posebna standardna jezika, i da svako svoj izbor, jezik, smatra najljepšim. Jezik se ne doživljava samo logikom uma nego i osjećajem srca. I mi, koji nismo zadovoljni jezičkom politikom danas, 70-ih godina Ligu mladih lingvista poticali smo stihovima Petra Preradovića u kojoj se, između ostalog, kaže:
„Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.“
Ali, oni koji znaju nešto iz teorije jezika, znaju da komunikacijska moć jezika počiva na broju govornika koji se njime služe. Zbog toga su države u prošlosti za svoje građane stvarale zajednički standardni jezik, stavljajući tako zbog male komunikacijske moći dijalekte, a i to su lingvistički jezici, u sferu folklora. Ne prijeti li i našim standardnim jezicima na globalnom planu ista sudbina u skoroj budućnosti, uz nesumnjivu našu bezrezervnu ljubav i odanost. To dvoje bez povezivanje komunikacijskog prostora i bez žrtvovanja za njihovu istinsku afirmaciju, istraživačkim poduhvatima neće biti dovoljno.
Manifestacija ili briga o jeziku
Kod nas se u posljednje vrijeme, na neki način, sve svodi na brigu kako nešto manifestirati umjesto na nastojanja kako nešto afirmirati. Taj manir se najsnažnije ispoljava u oblasti maternjeg jezika. O jeziku se mnogo govori, ili za jezikom se poseže kada treba realizirati neke druge društveno-političke ciljeve, a izostaju obaveze prema jeziku - stvoriti preduslove za njegovu što temeljitiju obradu i tako ga učiniti moćnim sredstvom afirmacije i naroda i njegove kulture iskazane njime.
Kada se stvari sagledaju u cjelini, kakav je odnos prema jeziku, onda danas od tih manifestacija u slavu jezika osjetite samo gorčinu u grlu, jer se od 90-ih godina na ovamo u jeziku BiH, koja je, između ostalog, inaugurirala još jedan standardni jezik - bosanski jezik, za ovih 20 godina nije uradilo na njegovom istraživanju toliko koliko se u prosjeku radilo za jednu godinu na istraživanjima u periodu između 70-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih dvadesetak godina političke i društvene snage jezik su doživljavale kao sredstvo nacionalne identifikacije i svoje napore usmjerile ka cilju da svakom svom pripadniku omoguće komuniciranje na vlastitom jeziku u svim domenima društvenog života - podvodeći ta nastojanja pod cilj ostvarenja ravnopravnosti u jeziku građana Bosne i Hercegovine kao višenacionalne i višejezičke zajednice po principu: jedan narod - jedan jezik. Naučnoistraživačke organizacije, Akademija nauka i umjetnosti BiH i Institut za jezik prestale su da budu ono što su bile - nosioci naučnoistraživačkog rada. U Akademiji je prestala sa radom Komisija za lingvistička ispitivanja, ugasili su se mnogi projekti, a reduciran je rad na najvećem jezičkom projektu u slavenskom svijetu - Općeslavenskom dijalektološkom atlasu. U Institutu za jezik nije zasnovan nijedan timski projekat, pa ni onaj koji je bilo najnormalnije očekivati - Rječnik bosanskog jezika.
Ali, to je jedan romantičarski zanos koji danas nikoga ne može uvjeriti jer, koliko vidim, i nama se budućnost zasniva na engleskom jeziku, dok će maternji kroz 10 do 15 godina biti samo stvar folklora. I danas u BiH, na našim fakultetima imate nastavu na engleskom, turskom i na nekim drugim jezicima. Također, nastava na fakultetima koji njeguju maternji jezik nije unaprijeđena i nije u skladu s onim što se o jeziku govorilo kao o primarnom interesu naših nacionalnih korpusa.
Zloupotreba jezika u političke, nacionalne, ili nacionalističke svrhe
Mislim da je to iz dana u dan u sve većem zaoštravanju i isticanju. Mi smo 90-ih imali razgovore o jeziku i tada su nacionalne snage isticale potrebu posebnih standarda za bosanski, hrvatski i srpski, i tada se nisu mogle naći suštinske zamjerke ovom stavu.
Put koji je izabran u afirmaciji posebnih jezika u startu je bio pogrešan
Mi, lingvisti koji smo se bavili ovim pitanjima, pa i ja među njima, ukazivali smo da on vodi u još veću neravnopravnost građana Bosne i Hercegovine nego onaj koji je trasiran od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća i razrađen u konceptu književnojezičke politike, jer je apsolutirizirao simboličku funkciju jezika i nametnuo obavezu pripadniku nacionalne zajednice da svoj nacionalni identitet potvrđuje izborom jezičkih sredstava koja će ga odvajati od drugih nacionalnih identiteta u istoj zajednici, naravno u mjeri u kojoj je to moguće. Takva politika u suštini suprotstavljala se globalizacionim procesima koji vladaju u svijetu, te je podrivala jedinstvo komunikacijskog prostora zemlje, a time otvarala mogućnosti za dezintegraciju, odnosno nacionalnu homogenizaciju gdje god je to bilo moguće pravdati težnjom ka ravnopravnosti u jeziku.
Dvije škole pod jednim, tri škole pod tri krova
Prvo je dezintegriran obrazovni sustavi, a s jezičkog aspekta žrtve tog procesa su bila djeca manjinskih zajednica u novim sustavima jer im je nametnuta obaveza jezičkog izbora brojnije zajednice. Da bi se to „premostilo“ tamo gdje je bilo više „razumijevanja“, ili gdje su pripadnici manjina bili u nešto većem broju, rješenje je nađeno u formuli „dvije škole pod jednim krovom“. Mada tim rješenjem nisu bili zadovoljni oni koji su sebe smatrali građanima Bosne i Hercegovine i mada su isticali da se „ništa gore od toga nije moglo smisliti“, vrijema je pokazalo da može. Gore od toga su „tri škole pod tri krova“, jer one školstvo u Bosni i Hercegovini vraćaju u XIX stoljeće, sa svim obilježjima konfesionalnog.
Pokazalo se da je borba za afirmaciju jezika bila dimna zavjesa u borbi za afirmaciju posebnosti nacionalnih vrijednosti koje su u prošlosti udaljavale stanovnike BiH jedne od drugih, a teško je povjerovati da to ne čine i danas
Opasno sužavanje komunikacijske moći jezika
Sve što sam rekao nema za cilj da dovede u pitanje opravdanost posebnosti bilo kojeg od danas četiri vida standardizirane štokavštine - četiri posebna standardna jezika, i da svako svoj izbor, jezik, smatra najljepšim. Jezik se ne doživljava samo logikom uma nego i osjećajem srca. I mi, koji nismo zadovoljni jezičkom politikom danas, 70-ih godina Ligu mladih lingvista poticali smo stihovima Petra Preradovića u kojoj se, između ostalog, kaže:
„Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.“
Ali, oni koji znaju nešto iz teorije jezika, znaju da komunikacijska moć jezika počiva na broju govornika koji se njime služe. Zbog toga su države u prošlosti za svoje građane stvarale zajednički standardni jezik, stavljajući tako zbog male komunikacijske moći dijalekte, a i to su lingvistički jezici, u sferu folklora. Ne prijeti li i našim standardnim jezicima na globalnom planu ista sudbina u skoroj budućnosti, uz nesumnjivu našu bezrezervnu ljubav i odanost. To dvoje bez povezivanje komunikacijskog prostora i bez žrtvovanja za njihovu istinsku afirmaciju, istraživačkim poduhvatima neće biti dovoljno.
