Dostupni linkovi

logo-print

NVO: Žrtve torture u BiH su i dalje nevidljive


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Žrtve torture iz proteklog rata i danas su nevidljive i stigmatizovane u bh. društvu. U poratne dvije decenije nije postignut konsenzus oko donošenja državnog zakona o žrtvama torture koji bi definisao njihova prava i obeštećenja.

Ove žrtve i danas ćute o strahotama kroz koje su prošle, bojeći se stigmatizacije i ponovnog prolaska kroz stravična sjećanja.

No, postoje primjeri i organizacija koje se svojim aktivnostima bore da istina ispliva na vidjelo, a da pritom žrtve torture u svojim svjedočenjima ipak budu zaštićene.

U Bosni i Hercegovini, iako prolazi 21. godina od rata, ni danas nema čak niti jasne procjene o broju ratnih žrtava torture. Još poslije rata procjene UN-a su govorile o oko 50.000 žena koje su pretrpjele silovanja i druge oblike torture. O muškarcima koji su žrtve torture, nema čak ni procjena.

Preživjeli logoraš, danas predsjednik Saveza udruženja logoraša Kantona Sarajevo, Sabahudin Šehić, kaže i da pojedini koji su jednom svjedočili odbijaju da to ponove. Razlog je jasan, loš odnos prema žrtvama.

"Uveli su me u jednu prostoriju malu gdje ima frižider i rekli su mi: 'De bogati, tamo ima nešto popijte i sačekajte ovdje'. Ja sam čekao, ne znam gdje sam došao. Sam. Nigdje nikog. I odjednom je došao čovjek po mene. Odveli su me gdje me je dočekalo 50 ljudi. Ratni je zločinac preda mnom koji me maltretirao 175 dana i od kog sam doživio, ne znam kakve torture. To je bilo direktno suočavanje. I ja sam se jednostavno ukočio. Trebalo mi je 15, 20 minuta da dođem sebi da bih progovorio", prisjeća se Šehić i dodaje:

"Kada sam progovorio, normalno, neke stvari su se izbrisale. Tri advokata, unakrsno ispitivanje…Ja nisam bio spreman nikako. Nit' sam bio spreman, nisam imao pratnju, nit' sam imao nikoga sa sobom, nit' sam imao poslije koga."

Tortura, ilustracija

Tortura, ilustracija

U Bosni i Hercegovini djeluje nekoliko mreža za podršku žrtvama torture i preživjelima/svjedocima. Posljednjih godinu dana provodi se projekat finansiran od Evropske unije kroz koji se nastoji osigurati pristup pravdi za svjedoke/žrtve kroz jačanje postojećih i uspostavljanje novih mreža širom Bosne i Hercegovine. Te mreže čine profesionalci iz institucija (tužilaštvo, sudovi, centri za mentalno zdravlje, centri za socijalni rad...) i nevladinih organizacija.

Projekat provodi Udruženje građana Vive žene iz Tuzle uz podršku Udruženja Medica iz Zenice te Fondacije Udružene žene i Agencija za saradnju edukaciju i razvoj Banjaluka.

Cilj je da se uspostavi sistem koji će direktno pomagati u procesima svjedočenja, suđenja i rehabilitacije, kaže Nada Golubović iz Udruženih žena.

"Te mreže služe da se, recimo u istražnom postupku, nađu obučeni ljudi koji mogu da im pomognu. U toku samog suđenja, neko iz mreže, bilo da je iz centra za mentalno zdravlje, bilo da je iz NVO, bude na sudu sa tom osobom i priprema je za suđenje. Toj osobi od povjerenja dozvoljeno je da bude tamo prisutna, ne zato da bi na nju uticala. Mreža utiče na to šta će govoriti žrtve već ih ohrabruje. I nakon suđenja isto tako, mreža pomaže", ističe Golubović.

Većina nije spremna da progovori

U Udruženju Viva žene ističu kako istovremeno treba uticati na društveno okruženje da život ljudi koji su stradali u ratu i njihov oporavak ne zavisi samo o podršci, već da se mora i društvo pobrinuti o njima.

Na zakonu o žrtvama torture se radi od 2006. godine i svi pokušaji njegovog usvajanja propadaju.

Ključni razlog je što država nema novaca za obeštećenje, kaže Suzdina Bijedić iz Udruženja Viva žene.

"Društvo, odnosno oni koji donose zakone, nisu procijenili da je od temeljne važnosti obeštetiti te ljude. Bilo je važno obeštetiti one koji su donijeli takozvanu slobodu našim narodima u BiH. Dio tih civilnih žrtava rata jeste vidljiv kroz zakon o žrtvama rata kako u RS, tako i u FBiH i Distriktu Brčko. Međutim, to je vrlo mali broj. Žrtve torture su nevidljive. Značajno su nevidljivije, da tako kažem, žene žrtve rata u RS, zato što one ni na koji način nisu svoja prava ostvarile", ističe Bijedić, te navodi:

"Što se tiče FBiH, jedan broj žena koje su bile dovoljno hrabre, da o tom zlu progovore i na neki način detabuiziraju temu, uspjele su ostvariti svoja prava. Dosta njih je i otišlo iz BiH. Većina njih su bile mlade osobe, adolescentskog uzrasta, koje su sad osnovale porodice. Većina njih nije ni spremna da progovori o onom što se desilo. Tako prolaze godine i mi, komšije, susjedi, građani, polako zaboravljamo tu ranu ljudi, koji nisu bili borci, a koji su proživjeli strašne torture."

Analiza koju je još prije nekoliko godina provela mreža nevladinih organizacija pokazala je da je tek 20 posto ispitanika koje se smatra žrtvom torture, uspjelo ostvariti prava kroz postojeću zakonsku regulativu.

Situacija ni danas nije drugačija, a žrtve torture jednoglasno traže donošenje zakona, putem kojeg bi ostvarili pravo na priznanje statusa i satisfakciju, te da ostvare barem neku vrstu zaštite.

XS
SM
MD
LG