Dostupni linkovi

logo-print

U Močevića selo i Tokoljake, dva srebrenička sela, vratila su se samo četiri predratna stanovnika. Iako su putevi do tih sela loši i zapušteni, iako su često bez vode, pa i struje a donacije sporadične, zadivljuje optimizam ova četiri povratnika koji većinu svojih problema rješavaju vlastitim snagama.

U Moćevića selo, udaljeno od Srebrenice 30 kilometara, stiže se lošim makadamskim putem. Samo vješti vozači, i to terenskim vozilom mogu doći ovdje. Kada se tome doda da su sve kuće u ovom selu porušene, niko se, osim porodice Jakubović, ne odlučuje vratiti na svoje imanje.

„Ovdje je bilo 150 kuća prije rata. Oko sto domaćinstava. Je li malo manje ili više, ne znam, otprilike sto. Međutim, sada ima deset obnovljenih kuća i ja sam ovdje trenutno sam. Ovdje se uglavnom nalazimo ja i žena i jedan sin - povremeno. Bavim se ćumurom i držim nešto stoke, imam nešto koza, nešto ovaca, imam volove. Ovo je dolje moja kuća, uradili su je, ali nisu struju priključili“, kazuje nam Ibro Jakubović.

Ibro ima i problema sa vodom za piće – nigdje blizu nema nikakvog izvora.

„Prošle godine nisam imao vode tri, četiri mjeseca, takoreći nikako. Bio mi je problem i za stoku i za živjeti. Tek se počela da radi kuća, a vode nema. Vozili smo vodu čak iz Stožeske rijeke.“

Ibro se počeo baviti stočarstvom, ali nije išlo.

„Kao povratnik, ja sam ovdje bio dovezao 110 ovaca i 30 koza, ali sam ja ovdje imao puno štete, jer nisam imao smještaja za stoku. Dosta ovaca i janjadi je pokrepalo. Onda sam ja jedan dio ovaca prodao i kupio volove.“

Uz pomoć donatora, Ibro postepeno rješava prepreke.

„Imao sam donaciju za štalu, tamo gore. I Opština mi je tu pomogla jedno pet hiljada, ali sam uglavnom ja sve ostalo radio od svojih sredstava.“

Slična je situacija i u Tokoljacima, selu na drugom kraju opštine Srebrenica.

„Ima preko dvadeset kuća. Dobro, ima onih drvenih, to su kao šatori, to ne računam. Ima sedam ovih kuća, od tvrdog materijala. Svaštarimo – posijemo ponešto, ja sa pčelama, on sa kozama, ovcama. I tako, uglavnom, lijepo nam je, bolje nego u Sarajevu, u Tuzli, bilo gdje“, kaže Šefket Čivić, jedan od dvojice povratnika.

Šefket Čivić (levo) i Mustafa Murat Smajić

Šefket Čivić (levo) i Mustafa Murat Smajić

Mustafa Smajić, poznatiji kao Murat, ima 78 godina, ali je još vrijedan.

„Ja sam drž'o i ovce, pa drž'o i krave, pa i konja drž'o, gore, ali se ostarilo, ne mere se više. Imam sad samo dvije koze.“

„I još daj da se oženiš!“, šali se Šefket.

„I treba da se oženim. Dobro se osjećam. Malo me neki pritisak pritisk'o, al' dobro je.“

Šefket kaže da je podrška povratnicima slaba i zato se ne vraćaju u Tokoljake.

„Nema donacija. Što se tiče tog kraja gore, zapušten je skroz. Ni putevi, ništa. Evo, neko dolje ne može mi doći gore. Ma loš put. Niko godišnje ni marke ne uloži u taj kraj. Da se bar nešto uradi pozitivno. Potrebni su nam putevi. Dobro, struju imamo, vodu imamo, i u selu i u kućama. Borimo se."

Ibro Jakubović navodi razloge zašto se ljudi ne žele vratiti u Močeviće.

„Vjerovatno ljudi ne vide tu perspektivu, nikakvu. Nema posla, nema šta raditi, od čeg' će živjeti. Ovdje je problem oko puta, vidiš i sam, put je loš, katastrofa. Škole nema ovdje blizu - najbliža je na Osmačama – da bi se vratili mladi ljudi. Nema šanse da odavde ideš u školu.“

Pogospodili su se ljudi i zato se ne žele da vrate. Zaboravili su kako izgleda život na selu, ističe Murat.

„A nema boljeg mjesta k'o Tokoljaci. Onda, imamo džamiju, fala Bogu, odobrilo je, ali zalud, ne radi. Nemaju, kažu, računa radi dvojice samih. A more se živjeti dobro. Dobra zemlja, rađa sve, ali – neće niko. Neće. Sve se pogospodilo.“

  • 16x9 Image

    Sadik Salimović

    Rođen je u Srebrenici 4. januara 1955. godine. Novinarstvom se bavi 40 godina. U vremenu od 1993. do 2000. u Tuzli je bio  sportski novinar RTV TK, Tuzlanske televizije i OBN-a. Dopisnik je Radija slobodna Evropa iz Srebrenice od 2002. godine. Objavio je dvije knjige o Srebrenici, te roman pod nazivom "Srebrenica-Tuzla PUT SMRTI".

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG