Dostupni linkovi

logo-print
Dr Nermina Mujagić, profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, autorica knjige „Politika kao spektakl“ koja je nedavno predstavljena javnosti, govori o oblicima spektakla u procesu evropskih integracija, kao i svakodnevnog življenja 'politike' u Bosni i Hercegovini i regionu.


RSE: Da krenemo od naslova Vaše knjige i pitanja – ima li spektakla u procesu evropskih integracija kod bh političara ali i sa strane evropskih zvaničnika?

Mujagić: Upravo ova knjiga koja nosi naslov 'Politika kao spektakl' želi da problematizira neke fenomene koji zapravo proizvode spektakle. Ti fenomeni su granica, odnosno granice, narod, suverenitet, teritorij, dakle sve oni termini koje bi trebalo reaktuelizirati, jer se radi o terminima koji su nedemokratski uslovi moderne demokratije. Naravno, od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini pa do danas, mi proizvodimo jednu vrstu političkog spektakla, i u tome nam uspješno pomažu predstavnici međunarodne zajednice. Šta to danas znači 'omeđiti teritorij'? S moje tačke gledišta, to je prvi oblik društvene nejednakosti. Evropska unija bi trebala da bude otvorena, i danas je otvorena samo za zemlje koje su unutra, ali je tvrđava za one koji su izvan Evropske unije. Ako uzmemo neke statističke podatke, u posljednjih dvadeset godina 20.000 ljudi je izgubilo živote u moru da bi došli do Evropske unije. Evo, nedavno smo imali primjer brodoloma blizu Lampaduze – ljudi su bježali od siromaštva koje je prouzrokovano korupcijom, terorom i ratovima, i preko trideset Eritrejaca i Somalijaca je tu stradalo. I dok ljudi umiru na granicama, dok se plaže pretvaraju u groblja, izbori za Evropski parlament u 2014. godini imaju predost pred pitanjima kao što su prava azilanata i migranata. Da ne kažem – ista situacija kao u Bosni i Hercegovini – imamo neke marginalne, fabricirane konflikte u javnoj sferi, a one koji su nam egzistencijalni imamo u privatnim aranžmanima i privatnim razgovorima.

RSE: Put Bosne i Hercegovine, odnosno njene težnje za evropskim članstvom, zapravo je posut frazama iza kojih nema impulsa za napredak.

Mujagić: Mi smo dio evropskog nasljeđa, ali nekako od zvaničnika Evropske unije uvijek slušamo te fraze kao što su 'da trebamo još da ozdravimo', 'trebamo još da se normalizujemo', 'trebamo da se popnemo na neke više ljestvice'. Ja nekad imam osjećaj da je to zbog toga da bi Zapad proširio jednostavno svoj životni prostor. Taj neki kolonijalistički obrazac koji dolazi iz Evropske unije, naši, bh. političari, uspješno reproduciraju. I ne samo bosanskohercegovački, nego i političari iz regiona, pa onda u javnom diskursu često, često dobijamo fraze poput one da će Hrvatska, koja – recimo – poručuje Srbiji da će joj pomoći da izađe iz prošlosti, da će Srbija pomoći Bosni i Hercegovini na putu ka evropskim integracijama, da će Bosna i Hercegovina pak pomoći Hrvatskoj, a opet Slovenci, koji su prvi ušli u Evropsku uniju, oni će svima nama pomoći. Ja mislim da u okviru sve te priče oko evropskih integracija, uz sve to ide i govor posredovan nekim birokratskim procedurama o proširenju – taj ceremonijal zvani Mapa puta, zatim 'otvaranje poglavlja' itd. itd. Kod nas je trenutno aktuelna ova famozna rečenica 'strukturalni dijalog', koja po meni nema apsolutno nikakvo značenje, i nekako u svom tom procesu evropskog integrisanja našeg prostora nismo dalje otišli od one čuvene rečenice 'odgovornost je na vašim političarima'. Zato ja u ovoj knjizi pokušavam da se pitam da li je Zapadnom Balkanu, odnosno da li je Bosni i Hercegovini, oduzeto pravo da drugačije od svojih političkih elita vidi proces evropskih integracija.

RSE: Profesorice Mujagić, Vi takođe ukazujete na spor između Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaliva, te Hrvatske i Bosne i Hercegovine zbog Malog i Velikog Školja, čime spektakl u politici dobija regionalne razmjere.

Mujagić: Piranski zaliv je samo jedan primjer kako se jedno tehničko pitanje pretvorilo u nacionalni spektakl. Mogao je zaista biti bilo koji drugi primjer, ali more se nekako nije dalo tako lako teritorijalno podijeliti. Sjetite se dvadeset godina političkog i medijskog prepucavanja ko ima suverenitet nad Piranskim zalivom, da li ima Slovenija, da li ima Hrvatska, da li je Joško Joras, čija je kuća bila na samoj granici između Slovenije i Hrvatske, bio nacionalni heroj ili neka žrtva tih nacionalističkih priča. Nekako je taj diskurzivni mehanizam spektakla bio baziran na onim reakcijama – ono – 'crno-bijeli svijet', 'toplo-hladno', na jednoj vrsti radikalizacije i lijevih političkih elita i desnih političkih elita. E, sad, ako uzmete Bosnu i Hercegovinu, danas je HDZ najveći kritičar Tuđmanovog i Izetbegovićevog sporazuma iz 1999. godine u vezi granice kod Neuma. Znači, imamo jednu potpunu političku šizofreniju, gdje vidimo da su i desni i lijevi skloni tom političkom spektaklu. Naravno, sad se otvaraju priče da je u trenutku potpisivanja ovog sporazuma Tuđman bio teško bolestan, da nije znao šta potpisuje, međutim, Piranski zaliv sam ja uzela iz prostog razloga zato što Slovenija i Hrvatska, za razliku od Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nisu imale kroz istoriju nikakvih teritorijalnih pretenzija, ali ih je to 'bildanje' argumentacije u vezi teritorijalnog razgraničenja mora u Piranskom zalivu dovelo u pozicije da sada svi vjeruju da taj sukob postoji, a on je zapravo bio samo politički i medijski isfabriciran.

Osvijestiti publiku

RSE: Ako se vratimo naslovu knjige, neminovno je pitanje - šta je to politički spektakl u BiH?


Mujagić: S moje tačke gledišta politički spektakl u Bosni i Hercegovini je zapravo nacionalizam. Sve te priče o nacionalnom vitalnom interesu, pa čak, ako hoćete, o suverenitetu, one sve konstruišu neki novi spektakl – neprestano izvještavanje o novostima, stalno konstruisanje i rekonstruisanje problema, uvijek proizvodimo neku krizu, uvijek nam je politički protivnik neprijatelj, uvijek su nam u javnoj sferi irelevantni problemi, znači neke 'tajne', neke intrige. S druge strane, zbog globalizacije, imamo i hiperprodukciju informacija, koja nam ne pomaže da imamo međusobno povjerenje, nego naprotiv, nama povjerenje jednih u druge pada, ali nepovjerenje raste. Nekako smo previše zaneseni tim nacionalnim spektaklom tako da ne vidimo egzistencijalne probleme kao što su siromaštvo, položaj radništva, kao što je položaj nacionalnih manjina. Evo, sad u odnosu Bosna i Hercegovina – Hrvatska, jasno se vidi da je diplomatija u krizi – pitanje o dvojnom državljanstvu, pitanja vezana za radnu snagu, pitanja vezana za zapošljavanje, socijalno osiguranje itd., sve je to na čekanju, ali izgradnja Pelješkog mosta – da li Hrvatska to može da gradi, da li ima saglasnost od Bosne i Hercegovine - što je onako pomalo i smiješno, da li treba da ulaže u tuđu državu, barem tako govore mediji iz Hrvatske, opet, u Bosni i Hercegovini govore 'Ne, ne, Mali i Veliki Školj pripadaju samo Bosni i Hercegovini', 'Mi nismo Slovenci, mi nećemo dati dio svog teritorija', i tako dalje. Mislim da nam je javna sfera poprilično problematizirana zato što i politika i mediji traže senzaciju.

RSE: Kako vidite političke partije, odnosno njihove lidere, ako ih poredimo sa zakonodavnom i izvršnom vlašću – ko je nosilac moći i suvereniteta?

Mujagić: Moja je teza sljedeća: političke stranke u Bosni i Hercegovini zapravo imaju najveći oblik suvereniteta, ali se one ponašaju po sljedećoj matrici – znači, one su dovoljno blizu države kad im država treba, kad je mogu zloupotrebljavati u privatnoj sferi, kad se mogu pozivati na nju, kad je mogu braniti, međutim, kad trebaju da odgovaraju onim kriterijima koje zahtijeva moderna ustavna demokratija, znači, kad treba da odgovaraju za ono što rade, onda su oni istovremeno udaljeni od iste te države. Suverenitet države Bosne i Hercegovine trenutno je ugrožen upravo zbog toga što je predominantan suverenitet političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. One su danas zaista jedna vrsta preduzeća sa političkim sadržajem, uopće ne odgovaraju zahtjevima i potrebama tržišta, političkog tržišta, nego se ponašaju kao neka preduzeća koja su na tržištu i koja pokušavaju da ostvare što veći dio profita.

RSE: Ima li spektakla u drugim oblastima?

Mujagić: Ima. Politika ga najčešće inicira, ona ga pravi, međutim, mediji ga uspješno konstruišu. Imate jednu vizualizaciju tih konflikata, znači, stalno izvještavanje o naracijama koje nisu toliko važne i bitne za svakodnevan život, za običnog pojedinca, za običnog sugrađanina. Mislim da mediji itekako učestvuju u proizvodnji političkog spektakla.

RSE: Da li to uočavaju i primjećuju građani?

Mujagić: Ako i primjećuju, možda nisu svjesni da su i oni kao publika – svaki spektakl, politički, medijski, ima svoju publiku – dio spektakla. Dokle god se publika ne buni što je to tako, spektakl će da postoji. Publiku treba osvijestiti, treba je naučiti kako da se nosi sa tim spektakularnim naracijama. Treba je non-stop podsjećati da sve ono što čuju u javnoj sferi ne mora tako da bude i u stvarnom životu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG