Dostupni linkovi

logo-print

Sudbina je htjela da Nura Alispahić iz Srebrenice izgubi kompletnu porodicu i veliki broj uže familije. Muž Alija poginuo je u Srebrenici, sin Admir na tuzlanskoj Kapiji, a najmlađeg sina Azmira ubili su Škorpioni. Od prevelike tuge za najbližim, umrla joj je kćerka. Poslije svega što je preživjela, Nurino zdravlje ozbiljno je narušeno.

Nura Alispahić preživjela je pakao Srebrenice, ali je u ratnom vihoru izgubila sve.

„Izgubila sam dva sina, muža, 12 sestrića, brata, bratića. Svekra i svekrvu žive zapalili u kući. Ubijeno mi je amiđića i dajđića, ne znam ni koliko. Sve bližnje sam pogubila."

Nura je preživjela pakao Srebrenice, ali ne zna ni sama ne zna kako je uspjela.

„Više sam bila gladna nego sita. Brinula sam se samo da jeca imaju šta jesti, a ja – imala nemala. Pred kraj 94. Muž Alija mi je poginuo, a ja sam se poslije toga dobro napatila. Dok mi sin nije bio ranjen i dok je bio ovdje, išao je i donosio hranu koju su bacali iz aviona. Ali, više smo gladovali, nego što smo imali nešto od hrane“, kaže Nura.

Sin Admir je kao ranjenik prebačen u Tuzlu, ali je izgubio život na tuzlanskoj Kapiji. Majka Nura kaže da nije mogao da izbjegne sudbinu gelera.

„Bio je ranjen od granate ovdje u Srebrenici. Jedan dan je opet bilo granatiranje i njega smo pridigli da ide u wc. Samo što je ustao, ogroman geler pao je na jastuk, tačno ondje gdje mu je bila glava. Da nije ustao, tu bi nastradao. Kasnije je prebačen u Tuzlu. Oporavio se, ali je izgubio život na tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine. Nije mogao izbjeći sudbinu koja mu je bila suđena“, govori kroz suze Nura.

Nura je jedva preživjela momenat kada je na televiziji ugledala kako pripadnici Škorpiona ubijaju njenog sina Azmira.

Album sa fotografijama Nurinih bližnjih

Album sa fotografijama Nurinih bližnjih

„Kao obično, gledala sam vijesti svaki dan, ne bi li nešto čula za svog drugog sina. Jedno veče počeli su prikazivati kako Škorpioni vode nekoliko mladića. Prepoznala sam svog sina Aska među njima. Počela sam plakati, ali kad su škorpioni zapucali u mladiće i mog sina, pala sam u nesvijest. Taj momenat i dan danas mi se vrti u glavi“, priča Nura.

Nurina kćerka umrla je od tuge za najbližim. I Nura je teško oboljela.

„Od velike tuge dobila sam bolest. Kćerka nije mogla više izdržati gledajući kako se ja patim. Umrla je prije dvije godine. I ova kćerka koja mi je ostala, kad dođe iz Sarajeva i kad počnemo pričati o svemu, odmah se onesvijesti“.

I nakon svega što je proživjela, boli je srce kada čuje da neko negira srebrenički genocid.

„Kako nije bio. Bio je genocid da ne znam ti ko kaže da nije bio. Ja sam sve vidjela i znam kako je i šta ovdje bilo i šta smo sve iskusili“.

Ni sa kaznama koje se izriču pojedincima i načinu suđenja, Nura nije zadovoljna

„Koliko god i kako zločincima sudili, oni će opet izaći živi. Eto, osudili su onog što je ispalio granatu na Kapiji, a on pobjegao. Šta je koristi, niko ne odgovara. Onaj što je bio glavni, dobio samo pet godina i opet ga pustili jer je priznao sve“, kaže Nura.

Nura živi sa uspomenama, ali sa dušom razapatom na tri strane.

Sin mi je ukopan u Tuzli. Drugi je u Memorijalnom centru Potočari, a muž i kćerka ovdje u mezarju Kazani. Ne znam kud prije da krenem. Sad sam uzela slike da malo gledam. Uvijek se potresem i iznova sve preživljavam. Ne znam do kada ću moći ovako. Nit se može umrijeti, niti živjeti. Ali, moram da živim“, kaže Nura.

  • 16x9 Image

    Sadik Salimović

    Rođen je u Srebrenici 4. januara 1955. godine. Novinarstvom se bavi 40 godina. U vremenu od 1993. do 2000. u Tuzli je bio  sportski novinar RTV TK, Tuzlanske televizije i OBN-a. Dopisnik je Radija slobodna Evropa iz Srebrenice od 2002. godine. Objavio je dvije knjige o Srebrenici, te roman pod nazivom "Srebrenica-Tuzla PUT SMRTI".

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG