Dostupni linkovi

logo-print

Novi Travnik: 20 godina nakon rata „grad mladosti“ i dalje podijeljen


Novi Travnik

Novi Travnik

Više od 20 godina nakon rata, Novi Travnik nije u potpunosti uspio prevazići etničke podjele. U ovom gradu u srednjoj Bosni, 90-ih godina prošlog stoljeća ratovali su Armije BiH i HVO, što je do danas ostavilo nevidljivu granicu koja grad dijeli na bošnjački i hrvatki dio.

Druženja i multkulturalnost gradu, u kojem je nekada živjelo više od 20 nacija, pokušavaju obnoviti članovi udruženja „Reunion“ koji jednom godišnje organiziraju druženja svih Novotravničana.

Ksenija Banović

Ksenija Banović

Ksenija Banović preselila je 1992. zbog rata iz Novog Travnika u Zagreb. Zbog nostalgije za rodnim gradom, bila je među pokretačima ideje o ponovnim susretima Novotravničana koji danas žive rasuti po cijelom svijetu. Prilika je to za evociranje uspomena na jedan od najmlađih gradova u bivšoj Jugoslaviji u koji je kombinat „Bratstvo“ privukao ljude iz svih krajeva. Ipak, i u „Reunionu“ su svjesni činjenice da je postratna stvarnost Novog Travnika potpuno drugačija.

„Novi Travnik je bio mala Švicarska, Evropa ili Jugoslavija u malom. Možete ovo danasnazvati i jugonostalgijom, samo što to često nosi negativne konotacije. Često nam spočitavaju da opet širimo bratstvo i jedinstvo, ali to se svejedno širi i danassamo pod nazivom suživot i tolerancija a to je ono što smo mi nekada živjeli. Bilo mi je jako teško shvatiti i prihvatiti da je stvoren jaz između ljudi koji su ostali živjeti u Novom Travniku i koji su, logično, puni jala jer jako teško žive dok dijaspora dođe rasterećena tih nekih egzistencijalnih problema“, priča Ksenija.

O razvoju grada koji je nastao 1949. Godine, ali i ratnim strahotama 90-ih koje su razorile metalsku industriju kao nukleus grada a time i njegovo stanovništvo, danas svjedoči i Branko Mandić. On je jedan od starosjedilaca koji je u Novi Travnik doselio 1956. godine, stvarao ovaj grad i ostao do danas živjeti u njemu.

Nigdje to ne piše i nigdje se ne objavljuje ali Novi Travnik je podijeljen grad. Meni je zbog toga teško i to me boli, ali sreća da su mi djeca otišla odavde i da ne gledaju ovu sramotu. Da nije bilo rata ovdje bi bila oaza mira, ali dođoše primitivci i napraviše belaj“, kaže on.

Umjesto oaze mira i prospretieta, rat je iz temelja promijenio Novi Travnik i ostavio duboke ožiljke međuetničkih podjela, raseljavanja stanovnika i uništene industrije. Ovakava situacija primorala je i Dževada Kopičića da 1996. godine novotravničku adresu zamijeni američkom.

„Najljpeši dio mog života bio je u Novom Travniku, sa ovim narodom. U Americi nikada nisam bio sretan iako je to najbolja zemlja na svijetu. Snašao sam se tamo i rago mi je što sam otišao radi djece, jer ovo nije grad kakav je bio. Mnogi ljudi su silom prilika otišli, ne zato što smo tražili bolji život, nego smo morali otići. Taj prokleti rat koji je uvezen ovdje uništio je mnogo toga, ne samo privredu i zgrade, nego i porodice.. Masa ljudi i dalje želi da živi onaj način života koji smo imali prije rata, jer smo svi gubitnici u ovom ratu“, nalašava Dževad.

Bilo da su ostali u Novom Travniku, podijeljenom na dva dijela ili da su iz njega otišli, svi koji su rođeni u ovom gradu slažu se u tome da bi Novi Travnik, bez rata, danas bio moderan industrijski centar. Ipak, kao i Vladimir Velaga koji danas živi u Beogradu, Novotravničani se čestio pitaju jesu li njihov grad i njegova fabrika bili samo utopija, odnosno nešto što je bilo već u početku neodrživo.

Vladimir Velaga promoviše majicu udruženja

Vladimir Velaga promoviše majicu udruženja

„Ne mislim da je to bila utopija, ali je bio neki socijalistički eksperiment: „Hajde da mi to sve postavimo kao idealno pa da vidimo kako će da bude“. I tajk eksperment je zaista funkcionisao ali to što cijela država nije mogla funkcionisati na istom principu je druga priča. Mislim da smo na neki način bili povlašteni što smo se mogli roditi i rasti u Novom Travniku... Jer da nije bilo rata ovo bi bila sređen urbana srednina u kojoj ljudi rade , školuju se i žive normalnim mirnim životom, zadovoljni kao što su naši roditelji bili", kaže Vladimir.

O povlaštenosti stanovnika Novog Travnika govori i film „Grad od deset ljeta“ iz 1958. Godine, koji je danas za neke samo propagandni materijal bivšeg sistema, ali je za mnoge jedina istina.

„Izjutra, ovdje se dešava nešto izuzetno...Kada se ide na posao sve su ulice pune a kada odjekne fabrička sirena, opuste, jer ovdje nema besposlenih..“, navedeno je u filmu posvećenom desetom rođendanu Novog Travnika.

Više od 50 godina nakon ovog filmskog citata, stanovnici „grada mladosti“ su ostali i bez svoga „Bratstva“ i bez jedinstva.

  • 16x9 Image

    Marija Augustinović

    Novinarstvom se profesionalno počela baviti 2007. godine u redakciji Novinske agencije ONASA u Sarajevu. Nakon višegodišnjeg iskustva u agencijskom novinarstvu, angažirana je u radijskom i web novinarstvu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG