Dostupni linkovi

logo-print

Nogometašice u BiH: Šutni predrasude kao loptu


U Sarajevu je premijerno predstavljen dokumentarac "Volim SFK 2 000". Priča je to o hrabrim djevojakama koje su od malih nogu predodređene za tešku borbu sa predrasudama. U bosanskohercegovačkom društvu, za žene u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu nema previše mjesta. Nogometašice kluba SFK 2000 s vremenom su savladale prepreke također pokazavši da sport ne poznaje nikakve nacionalne i vjerske razlike.

Igračice ženskog nogometnog kluba SFK 2000 dvanaest godina zaredom državne su prvakinje. Čak jedanaest ih igra za državnu A reprezentaciju. Trenerica Samira Hurem smatra da se unatoč njihovima rezultatima, jako malo ulaže u ženski nogomet.

„Ako uzmemo koliki je budžet jednog muškog kluba i kakve oni uslove imaju da bi napravili ovaj rezultat što smo mi... Ja čestitam zaista i Sarajevu, i Želji i malonogometnoj futsal ekipi koja je napravila sad malo veći iskorak nego mi... Možemo uporediti recimo u finansijama, kada se određuje, 95 posto ide za muškarce, pet posto za djevojke. A djevojke su otišle u šesnaestinu Lige prvaka, a muški tim nijedan osim futsal tima koji je sad otišao“, kaže Hurem.

Igračica Azra Numanović kaže kako je situacija ipak bolja danas nego prije nekoliko godina kada je prvi put izrazila želju da igra nogomet.

„Ali sve vrijeme mi prolazimo kroz jednu borbu. Ta predrasuda vuče sa sobom mnoge probleme. Nije samo problem pričat s nekim, sa momcima i djevojkama koji to eventualno ne podržavaju, nego to dovodi do mnogo većih problema. Treba ipak da i ljudi u nekim institucijama da prihvate da vi igrate fudbal, da im se to dopadne, jer kod nas nažalost to tako funkcionišu stvari, da im se dopadnete, pa da kažu: 'Okej, u budžetu ćete imati neke mali dio od kojeg možete da živite'“, smatra Azra.

U klubu SFK 2000 igraju djevojke iz različitih dijelova države. U njemu nema mjesta za predrasude i najvažnije je kako tko igra. Azra, koja je rođena u Zvorniku, s dvije godine morala je napustiti rodni grad. Smatra kako je dvadeset godina nakon rata bosanskohercegovačko društvo još uvijek opterećeno podjelama. Klub SFK 2000 je pozitivni primjer.

„Sve ono s čim imamo problema u našoj državi, u našem društvu, mi to radimo suprotno i kod nas to sve funkcioniše. Kao što ste mogli vidjeti u filmu, u našem timu ima djevojaka iz svih gradova Bosne i Hercegovine, svih nacionalnosti. Nikada nismo imali nijedan problem, i svi oni problemi koji nam se nameću i koji nas guše svaki dan uopšte ne postoje. Mi nemamo tih problema, ne raspravljamo se o tome tko je tko i šta je“, kaže Azra.

Redateljica Ada Sokolović nije bila ljubiteljica nogometa. SFK, kao i ženski nogomet upoznala preko prijateljice. Nekoliko odgledanih utakmica već je bio dovoljan povod da ekranizira njihovu priču.

„I onda sam ja tako počela dolaziti i navijati. I kako sam išla stalno, upoznavala sam djevojke i zaljubila sam se u fudbal, zaljubila sam se u SFK. S obzirom na rezultate kakve one postižu, ne daje im se dovoljno pažnje pa smo tako odlučili male projekte da radimo o njima dok nije došlo do ovog filma.“

Ljiljo Kuliš, otac igračica Lidije i Monike u filmu je progovorio o tome kako je bio zabrinut u samim počecima sportskih karijera svojih kćerki u klubu SFK.

„Mogao je biti problem, kao prvo ona je iz provincije došla u veliki grad. Moglo je biti problema i na nacionalnoj osnovi, moglo je biti milion problema.“

I Azra kaže kako nekim igračicama sigurno nije bilo lako ispočetka. S vremenom su uvidjele kako je strah bio neopravdan i da sport ne poznaje razlike.

„Možda su se neke pitale: 'Šta ću, kako ću sad?!'. Međutim, čim su došle tu vidjele su da je to stvarno super stvar, da nema nikakvih problema i da mi odlično funkcionišemo zajedno. Mi imamo neku duplu borbu. Imamo borbu da dokažemo da mi možemo zajedno i da smo dobre u tome, a isto tako imamo borbu da dokažemo da smo žene u nečemu što je tradicionalno muški, i da smo dobre i u tome.“

Kristina Šešlija je majka nogometašica Anđele i Varvare. Živi u mjestu Vojkovići u Republici Srpskoj. Kada su njene kćerke počele ići na treninge u klub koji se nalazi u drugom entitetu, bilo je različitih komentara. Kristina kaže kako je danas sretna što je svojim kćerkama dala slobodu da se bave onim što su same izabrale.

„I uvijek kažem da mi je drago što su moja djeca u jednom takvom timu, gdje su djevojke raznih nacionalnosti. Ponosim se njima. Kada smo na utakmici, na turnirima, kada igramo protiv drugih klubova i kada čuju ružan nacionalistički ispad sa tribina, naše djevojke na terenu kažu: 'Ne' ili 'Nije uredu!'", objašnjava Šešlija.

Kristina dodaje kako sve igračice u ovom klubu gleda kao svoju djecu. One su za nju revolucionarke jer predstavljaju jedinstvo u ovoj zemlji.

„Ja vjerujem da su one ustvari primjer tog zajedništva, izrazito sam ponosna na ove djevojke kojima u dosta situacija i nije baš lako. Jer ti nekada moraš da se identifikuješ, šta si, kome pripadaš. Ne pripadaju one nikome, one su ono što jesu, one su dobre fudbalerke, i ono što uvijek volim da kažem, ove djevojke su dobri ljudi, bez obzira na njihovu bilo koju pripadnost."

Želja autorice filma bila je osvjetiliti još jedan pozitivan primjer da različitosti u BiH nisu barijera za osvajanje vrhunskih rezultata na sportskim terenima.

  • 16x9 Image

    Ivana Bilić

    Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Prva novinarska iskustva stekla kao reporter emisije "Vaš glas u medijima" Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine. Na RSE radi od prosinca 2013. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG