Nizozemac Aart de Ruiter u Livnu je, kao pripadnik EUFOR-a, prvi put boravio prije dvije godine. Nakon povratka u svoju zemlju odlučio je da pomogne obnovi škola u tom bosanskohercegovačkom gradu. Sa nekoliko mladih Nizozemaca, to je i uspio.
Dvadesetšestero mladih Nizozemaca proputovalo je 2.000 kilometara kako bi pomogli u obnovi dvije područne škole u Livnu, Ljubunčiću i Srđevićima. Stižu iz nizozemskog gradića Baarn. Cijela priča krenula je od jednog čovjeka. Aart de Ruiter zaslužan je za obnovu nekoliko livanjski osnovnih škola. Ideja za projekt nastala je 2010. godine, tijekom Artove misije u BiH pri LOT- ovom timu Eufora.
„Razgovarao sam sa ministrom obrazovanja i rekli su mi da su svjesni problema, ali da nemaju dovoljno sredstava u proračunu. To me dalo na razmišljanje i kad sam se vratio u Holandiju osnovao sam fondaciju Lieozan for Bosnian. Glavni dio sredstava iz te fondacije bi bio za obnovu osnovnih škola u Kantonu 10, a drugi dio bi bio dovesti učenike iz Holandije ovamo da vide što se tu dešavali, i, naravno, da pomognu u obnovi škola kao najvažniji dio. Naš prvi projekt je bio 2011., gdje smo pomogli u obnovi škola u Vidošima i Čukliću konkretno postavljanjem poda, krečenjem i kupnjom novog namještaja, a održali smo i sate engleskog jezika“, navodi voditelj projekta Aart de Ruiter.
Dva različita svijeta, tako su nam ukratko, postavljajući novi parket, opisali razliku između Livna i grada iz kojeg dolaze. Jedan od njih je i šesnaestogodišnji Jules Douwes.
„Velika je razlika. Ljudi su drugačiji, kao i kultura koja je različita od naše. Naša škola je puno veća. I sam grad otkuda ja dolazim koji ima 25.000 stanovnika, a škola 4.000 učenika. Velika je razlika u školskoj opremi. Ovdje radimo da razrede učinimo boljima za rad. U našoj školi, koja je jako moderna, koristimo računala, a table za pisanje smo prestali koristili otprilike prije 10 godina“, priča on.
Uviđanje različitosti
Tijekom svog boravka u Livnu ipak su ponešto i naučili. Za dobar dio saznanja o BiH, tvrdi Rene Meurs, zaslužan je voditelj projekta Arte de Ruiter.
„Ništa nisam znala o Bosni osim da se nalazi negdje na istoku Europe. Imali smo kratko predavanje o povijesti bivše Jugoslavije, te o ratu u bliskoj prošlosti u BiH, o sukobu Hrvata, Srba i Bošnjaka muslimana, koji su htjeli da podijele Bosnu svaki za sebe.“
Jedna od volonterki Sydney Weith, na pitanje o jeziku kaže naučila je jako malo:
„Znam samo reći dobar dan. Izgovor je jako težak. Jezik je puno različit od našega.“
Kao i sa jezikom, većini njih se prvi puta u rukama našao alat kojim trenutno vrlo vješto rukuju. Roditelji su u početku bili poprilično sumnjičavi, tvrdi Art, kada je u pitanju ovaj projekt.
„Ovo je prvi put za njih da rade ovako što. Roditelji u početku nisu baš bili zainteresirani za ovaj projekat. Ja sam održao nekoliko predavanja u školama i prvo što su me pitali bilo je o sigurnosti, o životnim uvjetima, te o bolestima koje možda postoje ovdje. A ja sam im objasnio da je sve sigurno i u redu ukoliko nas budu slušali“, naglasio je.
Rene i Sydney, iako nezadovoljne situacijom u livanjskim školama, kažu kako će se ponovno vrlo rado odazvati ovakvim akcijama.
„U početku su bili sumnjičavi, ali poslije su bili puni entuzijazma, te su nam pomogli u prikupljanju sredstava za fondaciju, zajedno sa učenicima i profesorima. Mislim da je ovo veliko iskustvo za mene, da upoznam jednu totalno drugačiju kulturu i zemlju. Nikad prije nisam bila u BiH. Doma, u Holandiji, ja imam jako lijep život, lijepo okruženje, lijepu školu. Ovdje je totalno drugačije nego u Holandiji - i mislim da je dobro za mene da uvidim tu različitost“.
Za bolje uvjete učenja i rada ovih školaraca definitivno su zaslužni ovi mladi ljudi. Iako se nisu baš mogli sporazumjeti, jedno je jasno - bez obzira na različiti jezik i kulturu, veže ih ista snaga, volja i želja za boljim unatoč kilometrima koji ih dijele.
Dvadesetšestero mladih Nizozemaca proputovalo je 2.000 kilometara kako bi pomogli u obnovi dvije područne škole u Livnu, Ljubunčiću i Srđevićima. Stižu iz nizozemskog gradića Baarn. Cijela priča krenula je od jednog čovjeka. Aart de Ruiter zaslužan je za obnovu nekoliko livanjski osnovnih škola. Ideja za projekt nastala je 2010. godine, tijekom Artove misije u BiH pri LOT- ovom timu Eufora.
„Razgovarao sam sa ministrom obrazovanja i rekli su mi da su svjesni problema, ali da nemaju dovoljno sredstava u proračunu. To me dalo na razmišljanje i kad sam se vratio u Holandiju osnovao sam fondaciju Lieozan for Bosnian. Glavni dio sredstava iz te fondacije bi bio za obnovu osnovnih škola u Kantonu 10, a drugi dio bi bio dovesti učenike iz Holandije ovamo da vide što se tu dešavali, i, naravno, da pomognu u obnovi škola kao najvažniji dio. Naš prvi projekt je bio 2011., gdje smo pomogli u obnovi škola u Vidošima i Čukliću konkretno postavljanjem poda, krečenjem i kupnjom novog namještaja, a održali smo i sate engleskog jezika“, navodi voditelj projekta Aart de Ruiter.
Dva različita svijeta, tako su nam ukratko, postavljajući novi parket, opisali razliku između Livna i grada iz kojeg dolaze. Jedan od njih je i šesnaestogodišnji Jules Douwes.
„Velika je razlika. Ljudi su drugačiji, kao i kultura koja je različita od naše. Naša škola je puno veća. I sam grad otkuda ja dolazim koji ima 25.000 stanovnika, a škola 4.000 učenika. Velika je razlika u školskoj opremi. Ovdje radimo da razrede učinimo boljima za rad. U našoj školi, koja je jako moderna, koristimo računala, a table za pisanje smo prestali koristili otprilike prije 10 godina“, priča on.
Uviđanje različitosti
Tijekom svog boravka u Livnu ipak su ponešto i naučili. Za dobar dio saznanja o BiH, tvrdi Rene Meurs, zaslužan je voditelj projekta Arte de Ruiter.
„Ništa nisam znala o Bosni osim da se nalazi negdje na istoku Europe. Imali smo kratko predavanje o povijesti bivše Jugoslavije, te o ratu u bliskoj prošlosti u BiH, o sukobu Hrvata, Srba i Bošnjaka muslimana, koji su htjeli da podijele Bosnu svaki za sebe.“
Jedna od volonterki Sydney Weith, na pitanje o jeziku kaže naučila je jako malo:
„Znam samo reći dobar dan. Izgovor je jako težak. Jezik je puno različit od našega.“
Kao i sa jezikom, većini njih se prvi puta u rukama našao alat kojim trenutno vrlo vješto rukuju. Roditelji su u početku bili poprilično sumnjičavi, tvrdi Art, kada je u pitanju ovaj projekt.
„Ovo je prvi put za njih da rade ovako što. Roditelji u početku nisu baš bili zainteresirani za ovaj projekat. Ja sam održao nekoliko predavanja u školama i prvo što su me pitali bilo je o sigurnosti, o životnim uvjetima, te o bolestima koje možda postoje ovdje. A ja sam im objasnio da je sve sigurno i u redu ukoliko nas budu slušali“, naglasio je.
Rene i Sydney, iako nezadovoljne situacijom u livanjskim školama, kažu kako će se ponovno vrlo rado odazvati ovakvim akcijama.
„U početku su bili sumnjičavi, ali poslije su bili puni entuzijazma, te su nam pomogli u prikupljanju sredstava za fondaciju, zajedno sa učenicima i profesorima. Mislim da je ovo veliko iskustvo za mene, da upoznam jednu totalno drugačiju kulturu i zemlju. Nikad prije nisam bila u BiH. Doma, u Holandiji, ja imam jako lijep život, lijepo okruženje, lijepu školu. Ovdje je totalno drugačije nego u Holandiji - i mislim da je dobro za mene da uvidim tu različitost“.
Za bolje uvjete učenja i rada ovih školaraca definitivno su zaslužni ovi mladi ljudi. Iako se nisu baš mogli sporazumjeti, jedno je jasno - bez obzira na različiti jezik i kulturu, veže ih ista snaga, volja i želja za boljim unatoč kilometrima koji ih dijele.
