Dostupni linkovi

logo-print
U Umjetničkoj galeriji BiH, otvorena je izložba novinskih karikatura i ilustracija, pod naslovom "Umjetnost u mračnim vremenima". Učestvuje 101 autor, uglavnom iz BiH, Hrvatske i Srbije, a predstavljeni su i radovi objavljeni u posljednjoj deceniji prošloga vijeka. Tim povodom, za RSE govori Đoko Ninković, jednog od najznačajnijih i najplodnijih BiH karikaturista.
RSE: Sarajevo svjedoči jednom sjajnom projektu, povratku karikature u zaista reprezentativnom izdanju. Svjestan sam da tu ima i propusta i nekih neujednačenosti, ali ipak se radi o značajnoj smotri, za nas što gledamo izvana, a za vas profesionalce, učesnike, događaj je jamačno više nego poseban?

Đoko Ninković: U stvari, to je za nas pravi praznik jer nevjerovatno je da neko sabere, na prostoru gdje je prije nepunih dvadeset godina bio tako žestok rat, toliko karikatura i toliko karikaturista iz zemalja, koje su na neki način bile do te mjere zavađene, da su morale ratovati. Međutim, karikaturisti su ljudi koji su bili uvijek samo na jednoj strani, a to je strana pravde. I ovog puta, kada sam se sreo sa karikaturistima iz Zagreba i Beograda, to su ljudi koji su za vrijeme rata isto razmišljali kao što sam i ja razmišljao. Oni su bili na našoj strani, protiv tih ljudi koji su i poveli i vodili i završili rat. U stvari, to je jedan projekt koji je organizovao čovjek iz Švajcarske. To je samo jedan dokaz da mi na Balkanu ništa ne možemo sami organizovati i da sve što je dobro, moraju nam organizovati stranci.
RSE: Predstavljeni su vaši radovi od 1990. do 2001. godine. Podjeljeni su u tri kategorije, predratni, ratni i poslijeratni. Čini se kako se radilo o vremenu koje je bilo iznimno inspirativno za vaš rad, ali isto tako čini se da ste vi do kraja te stvaralačke izazove iskoristili?

Đoko Ninković: Da, u svakom slučaju. Sada, kada se pogleda ta izložba, onda se vidi kako je to sve polako nastajalo, kako je trajalo i kako se završio rat. U stvari, jedino za izbor karikatura bih imao primjedbu, a to je zato što su izbor pravili oni u Beogradu. Zato je najviše karikaturista i karikatura iz Beograda i Zagreba. A mi, koji smo najviše osjetili ta mračna vremena, u kojima smo napravili karikature, u nemogućim uslovima, mi smo najmanje zastupljeni. Ali izbor tih karikatura je izvanredan. I autori su po svom kvalitetu svjetskog formata.

RSE: Na jednom mjestu ste mogli uživati u vlastitim dostignućima, ali i razmjenjivati iskustva i na kraju vidjeti se i sa kolegama. Nije mala stvar sresti Bordu Dovnikovića, Jugoslava Vlahovića, Coraxa, Petrušića, ostale veterane, računajući i ove naše, Božu i Haska?

Đoko Ninković: Da, u svakom slučaju, ali radi se o tome da u stvari mislim da bi bila najbolja investicija na Balkanu da se omogući da se ljudi druže što više. Jer tek tada, kada se sastanu i počnu razgovarati u nekom normalnom ambijentu, vidi se koliko su to isti ljudi, koji isto razmišljaju i govore. To bi trebalo čak i u školske programe da se uvrsti, da ekskurzije budu, ne po Španiji i Italiji, nego po ovim našim prostorima, da ljudi vide da je to sve na neki način isto kao što je i prije bilo.
RSE: Pretpostavljam kako to niste propustili, ali jeste li razgovarali o ovom, za mene strašnom protjerivanju karikature iz njenog prirodnog staništa, iz novine i časopisa?

Đoko Ninković: Mislim da to nema nikakvog drugog razloga, osim materijalnog. Jer za autorske radove se mora i platiti izvjestan honorar. Međutim, u današnjoj situaciji, kada su novine, pogotovo printani mediji, u vrlo kritičnoj situaciji sa novcem, onda čak i ne pomišljaju da onaj materijal, koji mogu dobiti sa Interneta, zamijene autorskim radom. Mislim da je taj materijalni razlog jedan od najvećih razloga, a da karikatura kao takva treba novinama. To je neminovno i to je u stvari jedan oblik novinarskog izražavanja, koji se ničim ne može zamijeniti.
RSE: Uredniku je vjerovatno mnogo lakše fotošopirati neku situaciju, pa to predstaviti kao smiješnu stranu života, međutim karikatura je zaista nezamjenjiva?

Đoko Ninković: To je u stvari jedna novinarska disciplina, neko je smatra umjetnošću, neko novinarstvom, ali u stvari je to jedna disciplina koja je već bila u novinama prije 200 godina. To je nešto što se pojavljivalo na prvoj stranici i po tome su se novine razlikovale jedna od druge. Ali sada su takve situacije da Internet i vijesti, koje su sve iste, mogu da zadovolje novine.
RSE: Malo razmišljam o tome da li je barem jednim dijelom pad tiraža naših novina nastao i zbog činjenice da se publici uskraćuje ova svakodnevna komunikacija sa drugačijim pogledom na stvarnost i da im se ukida jedna od elementarnih potreba pismenog čovjeka?

Đoko Ninković: Apsolutno. U ono vrijeme, kada je novinarstvo bilo novinarstvo, onda ste imali novinarsku reportažu, pa komentare koji su se pamtili i prepričavali, imali ste karikaturu i fotografije. A sada se sve svodi na to da skoro sve novine objavljuju skoro iste vijesti, prilagođene naravno prema svojim potrebama. Sve se svodi da jednu vijest možete naći i pročitati, skoro identičnu, i na portalima i u novinama, sa nekim izmjenama koje ne odgovaraju pojedinim redakcijama. U stvari, autorski rad je zapostavljen u skoro svim medijima jer pravog autora morate i nagraditi. To je već odavno zaboravljeno u skoro svim medijima.
RSE: Imam dojam da vlast, šta god se iza toga krilo, ne pati baš previše za vašim potopom. Subverzija, koju nudi karikatura, udara "u bubrege" ovoj nemani što je posvuda u regionu uzjahala narod, pa svako osvještavanje i otvaranje očiju u vezi sa tim treba spriječiti?

Đoko Ninković: U stvari, karikaturiste su zamijenili političari. Jer oni su od svega napravili samo karikaturu. Kada pogledate vlasti i političke stranake, to je tako smiješno i nevjerovatan. Što je najgore, sve to što oni rade, udara direktno čovjeku na život i utiče da uništavaju, ne samo karikaturu, nego i supstancu koja se zove život. Njima ne nedostaje karikatura jer oni od svega što je naš život naprave karikaturu.
RSE: Karikatura, kažu, uveličava neke mane i slabosti, a ovdje su mane do te mjere uveličane da ih se više ne može napraviti većim?

Đoko Ninković: Tako je. U stvari, sve što je na neki način ružno i ne bi željeli da uradite drugome, oni urade nama i to sa najvećim zadovoljstvom. Na karikaturu oni i nisu nešto osjetljivi jer današnji političari ne reaguju ni na šta, osim što bi reagovali kada bi im neko oduzeo sve ono što su možda, na bespravan način, stekli.
RSE: Kakav je izlaz iz ove situacije kada su karikaturisti u pitanju? Ti si imao jedan veoma lijepi prijedlog?

Đoko Ninković: To je ideja koju imam već duže vremena, o kojoj razmišljam i za koju mislim da bi na ovom našem prostoru Zapadnog Balkana jedino mogla uspjeti jer za nju ne treba mnogo novaca. Efekat bi bio veliki. To je da se napravi jedan portal, čak sam ja i dao neki radni naslov za taj portal "Bal kan kan". To bi bio prostor na kom bi svi karikaturisti sa ovog jezičkog područja mogli da objavljuju karikature, i ne samo to. Bio bi to prostor za sve mlade koji pokušavaju, ili možda već rade ili koji imaju na neki način želju da se bave tim poslom. To je stvarno rijedak posao, iako u svijetu, gdje je obrazovanje i standard veći, ima načina da to preživi. U ovim našim uslovima, ako karikatura ostane samo u novinama, jednostavno će izumrijeti. To je elektronski pokušaj da se spase karikatura.
RSE: Može li jedna preporuka mladim ljudima koji bi da budu pomalo novinari i pomalo umjetnici, a onako lagano drže olovke i rapidografe u ruci?

Đoko Ninković: U stvari, sve što je lijepo u životu, ne mora uvijek i odmah da donosi novac. Za karikaturu je potrebno da imate i ideju i crtež, ali to se postiže vremenom. Ako neko očekuje da dobije novac odmah na samom početku, to je iluzorno, ali jednostavno, ako čovjek ima želju, volju i upornost, sigurno je da će doći bolja vremena, kada će ljudi moći to da rade, a vjerujem da će doći i vrijeme kada će od toga moći i da žive.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG