Dostupni linkovi

logo-print

"Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa" je film o odrastanju


Montenegro - Nikola Vukcevic, Film Director

Montenegro - Nikola Vukcevic, Film Director

U Crnoj Gori je počelo snimanje novog filma reditelja Nikole Vukčevića pod nazivom "Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa".

Vukčević i dramski pisac Milica Piletić scenario za film napisali su na osnovu motiva drame Instant, srbijanskog pisca i reditelja Džordža Milosavljevića, nagrađivanog na Sterijinom pozorištu.

O filmu, priči i kontekstu u kojem nastaje razgovarali smo sa rediteljem.

RSE: U kojoj je fazi snimanje vašeg filma? Da li su nedavno nevrijeme i vanredno stanje promijenili dinamiku snimanja?

Vukčević: Mi smo na svu sreću planirani zimski dio filma završili, oko 40 posto i trenutno se nalazimo u montaži tog dijela. Na drugoj strani, pored montaže, radimo glumačke pripreme sa onim glumcima sa kojima ćemo nastaviti snimanje tokom ljeta. Proces filma, bez obzira na vremenske uslove, nije se promijenio. Kod nas je sve OK.

Komplikovana situacija je kod nas doživjela jednu dobru situaciju, a to je da smo u onom trenutku, kada je pao prvi snijeg u Podgorici, neke scene domaštali, neke scene promijenili, imali nešto što zovemo epifanija u kadru ili svetkovina jer snijeg u Podgorici je velika rijetkost. Obogatili smo naš film novim detaljima koji ne bi mogli platiti ni za milion dolara.

RSE: Priča vašeg filma odnosi se i na Titograd i Podgoricu, na dva vremena. Govori o porodici i odrastanju, o mladim ljudima, njihovim intimnim istorijama i vrijednostima. Zašto ste zaobišli velike teme iz naše ne tako davne prošlosti?

Vukčević: Nekako mene čitavog mog umjetničkog života interesuje moje teme, a ne nešto što je aktuelno ili atraktivno drugim ljudima ili što bi možda neko drugi mislio da bi trebalo da me zanima. U prvom filmu, Pogled sa Ajfelovog tornja, najviše me je interesovala korupcija unutar porodice i određena vrsta devijacije između osvete, žrtve, boli, prošlosti i sadašnjosti, što Bergman zove subjektivna i objektivna realnost.

I dalje me takvi stvari interesuju i u ovom drugom filmu, čija radnja se proteže u nekih 20-tak godina, tako da je i vrijeme koje je bilo specifično u tih posljednjih 20-tak godina na Balkanu nekako uzgred dotaknuto, spomenuto, ali ne mogu reći da sam se tim vremenom bavio onako sa političkog ili bilo kog drugog aspekta jer me on ne zanima.
Pripadam onoj vrsti ljudi koji su nezadovoljni političkom realnošću prostora u kome žive. Pronašao sam svoj spas ili mir u sopstvenom radu, u jednom velikom Kineskom zidu u kome sam smjestio svoje prijatelje, svoje projekte, porodicu.

Pripadam onoj vrsti ljudi koji su nezadovoljni političkom realnošću prostora u kome žive. Pronašao sam svoj spas ili mir u sopstvenom radu, u jednom velikom Kineskom zidu u kome sam smjestio svoje prijatelje, svoje projekte, porodicu. Ta nekakva vrsta fascinacije političkim dešavanjima, bilo da sam za nekoga ili protiv nekoga ili nečega, me ne dodiruje kao umjetnika i ne posvećujem im ni malo pažnje.

Razlog je moja apsolutna razočaranost u političke strukture koje postoje, ne samo u Crnoj Gori, već i na Balkanu. To je svakih pet-šest godina neka nevjerovatna količina premetačine, nekakva nevjerovatna količina nepodnošljive lakoće postojanja, kako bi to rekao Milan Kundera. Moje teme su intimne, teme nekih malih ljudi i njihovih velikih dilema, preispitivanja, traženja malog čovjeka u nekim velikim sistemima i velikim tuđim odlukama. Tako da je to bilo i ovaj put, kao sa Pogledom sa Ajfelovog tornja.

Te velike teme, doživljaja sebe i Evrope, vrijednosti, satisfakcije, civilizacijske norme, koje smo pokušali da pogledamo sa Ajfelovog tornja, postoje i u ovom drugom filmu. I dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa u sebi imaju nešto angažovano, ali to je opšteljudsko i građansko, ne dnevno-političko, pitanje određenih ljudi ili razmišljanja određenih ljudi na temu dobra i zla.

RSE: Govorite o Kineskom zidu kojim ste opasali svoje prijatelje, sebe, porodicu, one koje volite, koji vam znače i sa kojima kreirate taj svojevrsni raj, bar za vas i sve njih. Da li je moguće živjeti na rajskom ostrvu, okruženom morem beznađa, razočaranja i političkih previranja koje, htjeli mi to ili ne htjeli, ipak nepristojno zadiru u naše živote?

Vukčević: Moj radni dan traje 18 sati dnevno. Ne mogu da kažem da imam neku vrstu mogućnosti izbora ili da imam neku pretjeranu vrstu mogućnosti izbora. Moja nezavisnost je skupo plaćena ogromnom količinom rada koju ulažem u nekoliko polja i nivoa. Jedan je banalni, ekonomski, od koga se plaćaju računi. Drugi je onaj za koji živim i jednako im se moram posvetiti, i jednom i drugom, da bih mogao da opstanem u tom sistemu.

Umjetnost kojom se bavim je nešto što je moje i to nema cijenu. Režijom kojom se bavim, kada su u pitanju reklame, muzički spotovi, namijenski promo-filmovi, pa i posao profesora na Fakultetu dramskih umjetnosti, je nešto čemu sam prišao na nivou nečega što se zove primjenjena umjetnost i to radim sa najvećim mogućim žarom i posvećenošću. Prostori u kojima se krećem su takvi da sam zadovoljan njima, ali je to jedna visoka cijena koju sam barem još neko vrijeme spreman da platim, ali vidjećemo kako će biti u budućnosti.

RSE: Ko su Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa?

Vukčević: Majka dječaka je obrazovana žena, čiji muž je nastradao i ona je u nekim veoma teškim okolnostima prinuđena da svojim sinovima, Stanku i Voju, bude, ne samo majka, već i otac i neka vrsta zaštitnika u vremenu kada njoj treba zaštitnik. Ona je na sebe preuzela mnogo toga teškog, mnogo teških odluka je donijela, pa čak i po cijenu da je njena djeca ne razumiju. Ona je hrabra žena i sa velikim zadovoljstvom sam surađivao sa glumicom Anom Sofrenović radeći na tom liku. Nosim samo najbolje utiske u komunikaciji sa njom.

Na drugoj strani, njen stariji sin je mlad, naivan, nije u stanju da shvati mnoge stvari koje zreli ljudi shvataju, mnoge stvari koje stariji ljudi nose sa sobom u trenucima kada donose određene odluke, sa kojima se mire ili ne mire, sa kojima treba da žive. On je svojevrsna vrsta buntovnika, koji nije razumio svoju majku. Donosi neke veoma komplikovane odluke, koje će ga koštati toga da skoro 20-tak godina nije bio u rodnom gardu, nije vidio majku, nije vidio ljude koje voli.
Glavna radnja filma je zapravo u 36 sati u kojima se glavni junak Stanko, poslije 17 godina, vraća u rodni grad, potaknut određenim stvarima. Dolazi iz inostranstva, ne prepoznaje svoj rodni grad. Kada misli na rodni grad, misli na Titograd, a on se odavno više tako ne zove, odavno više tako ne izgleda.

Glavna radnja filma je zapravo u 36 sati u kojima se glavni junak Stanko, poslije 17 godina, vraća u rodni grad, potaknut određenim stvarima. Dolazi iz inostranstva, ne prepoznaje svoj rodni grad. Kada misli na rodni grad, misli na Titograd, a on se odavno više tako ne zove, odavno više tako ne izgleda. Sa određenim taksistom, koji je iz Kolašina, koji je došao u Podgoricu da zaradi hljeb, traže ulicu Marksa i Engelsa u elitnom dijelu, preko Morače. Taksista ne zna za to jer je jučer došao iz Kolašina, a Stanko ne prepoznaje taj dio grada, ne prepoznaje grad u koji se vraća. Na kraju njih dvojica završe u nekoj kafani, rekapitulirajući neke svoje uspomene, tješeći jedan drugoga. Na kraju slučajno prolaze tom ulicom, koja više ne nosi to ime, pronalaze jedno mjesto Stankovog djetinjstva, u koji se on nerado i rado vraća.

Čini mi se da svim tim projektima, do kojih mi je veoma stalo, zadirem u sopstveno djetinjstvo, preispitujem neke svoje doživljaje svijeta. Neću biti onako neskroman ako kažem da sam tik uz Ulicu Marksa i Engelsa i ja rastao. Taj kraj, u kojem snimamo film, je kraj mog djetinjstva i kraj djetinjstva producenta, sa kojim zajedno nosimo breme ovog filma. Mnoge stvari nosimo iz intime. Dosta lijepo se osjećamo, ponovo otkrivajući svoje djetinjstvo u Titogradu u Ulica Marksa i Engelsa.
  • 16x9 Image

    Predrag Tomović

    Nesuđeni pravnik završio je u novinarstvu. Prošao "školu" radija Free Montenegro, Antene M. Imao i kratak izlet na TV IN, ali se nakon toga vratio staroj ljubavi - radiju.

XS
SM
MD
LG