Dostupni linkovi

logo-print
Gornji Vakuf /Uskoplje specifičan je bh. gradić. Nakon ratnih dešavanja, i dalje je nevidljivom linijom podijeljen na dvoje - hrvatsko Uskoplje i bošnjački Gornji Vakuf. Zajedno rade, ali se odvojeno školuju. Zajedno se druže u Omladinskom centru, ali odvojeno izlaze - svako u svoje kafiće i svoj dio grada. U jednome su jedinstveni - život je težak, a perspektiva neizvjesna.

Gornji Vakuf/ Uskoplje mala je bosanska čaršija. Naizgled poput svih srednjebosanskih gradića. Tu se živi baš kao i u drugim dijelovima zemlje - teško. Miroslav Kvasina jedan je od sretnih koji radi.

„Ja radim ovdje u mesnici. Ne plaćam kiriju, moj je prostor. Nekako se može preživjeti, ali da se može išta – ništa. Ko ima gdje, odlazi“, kaže on.

Teško je i penzionerima. Tadija Kustura živi zahvaljujući penziji koju je zaradio u inostranstvu.

„Nema poslova, što je najgore. I ovo što radi, bez osiguranja je, bez išta. Ja sam bio malo u inostranstvu, imam tu paru. Sreća“, priča Kustura.

Kletva o sebi se zabavio, kaže Vahidin Juspahić, visi svima nad glavom.

„Ovdje se ne živi. Ozbiljno kažem. Ja sam završio školu, iz škole otišao u rat. Ne radim nigdje. Imam porodicu. Žena mi radi kao fol u nekoj firmi – nije osigurana. Ako joj da platu - da, ili ne da, kako on hoće“, rekao je Juspahić.

Tek malobrojni dobro žive, navodi Kemal Zekotić:

„Jedino dobro žive ljudi koji su na državnim budžetima, a ovako ko se bavi nekim privatnim poslom, nije mu sigurno lako.“

Ostali žive od pomoći rodbine, kaže Adnan Gavranović, direktor Omladinskog centra.

„Jedan od načina kako se preživljava jeste sigurno taj da novac iz inostranstva dolazi u Gornji Vakuf/Uskoplje i tako ljudi uspijevaju da žive“, navodi Gavranović.

Nekad jedinstven grad, nakon ratnih sukoba, poslije kojih se svako povukao u svoj dio čaršije, dobio je tako i dva imena. Suživot je, navode njegovi stanovnici, dobar. Nema incidenata, no jedina nit koja ih povezuje je posao. Smail Hoze već je u poznim godinama, ali vremena su takva da mora raditi kako bi preživio.

„Radio sam 40 godina, plaćao dažbine državi, sad imam 300 maraka penzije. A ovi gore imaju platu 40 mojih penzija. Ja sam građevinar. Ja radim više u katolika nego u muslimana. Svi me poštuju, i ja njih – kao jedna duša. A one budale koje su zavadile – nek ih nosi đavo!“

Vahidin Juspahić ima ista iskustva.

„Da nije tih ljudi dole, tih Hrvata, ne bi bilo ničega. Radimo sa njima. Ako ja proizvodim, npr. u pilani, dasku, ne mogu je ovdje nikom prodati nego opet tim istim ljudima, Hrvatima. Tako oni isto i kod nas“, kaže on.

Utočište u Omladinskom centru

Međusobno posluju, ali se odvojeno školuju i odvojeno izlaze. Tako mladi plaćaju najveću cijenu. Amela Pokvić, učenica Mješovite srednje škole Gornji Vakuf, ide u istu školu u koju, sprat niže, u Srednjoj školi Uskoplje idu njene kolege Hrvati. Zajednički je samo krov. Čak se i ne pozdravljaju.

„Kada su veliki odmori, kada mi izlazimo iz kabineta, susrećemo se sa njima, ali nema nikakvog kontakta. Niti pozdrava. Kada je veliki odmor u školskom dvorištu oni imaju svoj dio, mi imamo svoj. Što se tiče izlazaka, i našeg društvenog života, mi Bošnjaci vodimo svoj život, oni svoj. Ovi lokali koji se nalaze u Uskoplju nedostupni su nam - mi ne ulazimo u njihove lokale da ne bi izbio neki incident, pošto je bilo slučajeva da se desi tuča. Isto tako i oni ne dolaze u naše lokale. Izbjegava se jednostavno to. Željeli smo da se to riješi, međutim, nismo uspjeli iz razloga što druga strana nikad nije dokazala nama da i oni to žele“, rekla je Pokvić.

Jedino mjesto na kojem se mladi ljudi iz Gornjeg Vakufa i Uskoplja sreću i druže je Omladinski centar. To je jedina oaza pravog zajedništva, navodi Gavranović.

„Osnovne i srednje škole su podijeljene. I grad je podijeljen. Centar je siguran prostor i ovdje ih neće niko ni po njihovom nacionalnom, ni vjerskom ili bilo kojem drugom uvjerenju niti vrijeđati, niti govoriti.“

Četrnaestogodišnji Zvonimir Jurleta o Centru ima samo riječi hvale.

„Ovdje dolazimo svi iz raznih kuća. Ne gledamo religiju. Svi smo isti. I ovdje komuniciramo svi jednako“, kaže Zvonimir.

I Emin Klico u Centru je našao nove prijatelje.

„Dosta je drugačije vani, jer vani nas ljudi drugačije shvataju. Ovdje u Centru svi imamo ista prava, nije niko različit“, rekao je Emin.

Ipak, kad izađu, svako ide na svoju stranu grada, gdje ih čeka realnost, kaže Majda Softić, predsjednica Vijeća mladih Gorjeg Vakufa/ Uskoplja.

„Pošto nekako elminišemo tu podjelu u glavi, jer ovdje vidimo spoj tih različitosti u pozitivnom smislu, kada izađemo i vratimo se svojim kućama, među naše prijatelje, čujemo neke druge priče i onda dođe do neke konfuzije i tada tek shvatimo da je ovaj grad još uvijek podijeljen".

Izuzeci su rijetki, ali veliki korak naprijed. Zvonimir je jedan od njih.

„Igram se sa svima. Najbolji prijatelj mi je Bošnjak. Ne razlikujem ga, sa njim sam svaki dan, družim se i stvarno je super.“

Proći će još vremena dok imaginarna linija, postavljena kraj gradske fontane, bude izbrisana. Ponajprije ekonomskim razvojem. Do tada će sve više biti onih koji će svoju energiju i život usmjeriti daleko od Gornjeg Vakufa i Uskoplja.
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG