Dostupni linkovi

logo-print

Nermina Zildžo je historičarka umjetnosti i članica Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA). Bila je dugogodišnja kustosica Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, a trenutno predaje na Međunarodnom univerzitetu Sarajevo (IUS).

U intervjuu za RSE naša sagovornica, između ostalog, govori o sramnom odnosu bosanskohercegovačke vlasti prema temeljnim kulturnim vrijednostima, o značaju svjetski priznatog slikara Safeta Zeca, o imidžu države BiH u očima međunarodne javnosti, ali i o neolitskim pra precima koji su, kako tvrdi Zildžo, bili kultivisaniji nego današnji žitelji Bosne i Hercegovine.

RSE: Kako biste ocijenili odnos vladajućih struktura BiH prema kulturi i umjetnosti?


Zildžo: Ono što se dešava kulturi jednako je onom što se dešava ekonomiji. Bosanskohercegovački ekonomski giganti su ostavljeni da propadnu i propali su. Poput tih silnih industrijskih hala, tako su ostavljeni da propadnu i kulturni objekti odnosno državna imovina u njima. U tome je nesreća i Zemaljskog muzeja BiH jer je sve izravnato. Strašno je da ekonomski propadnemo, a kulturno smo već propali. Znamo da institucije kulture opstaju entuzijazmom i tvrdoglavošću do neracionalnih granica. Najnevjerovatnije je to da radovi u tim institucijama još uvijek nisu raznešeni ili pokradeni. Kulturno-umjetničke zbirke u tim institucijama su sada ugroženije nego što su bile za vrijeme rata.

Kad se govori o Bosni i Hercegovini i putu ka Evropi, mi smo prije rata bili bliži Evropi nego danas. Sjetite se izložbe 'Umjetnost na tlu Jugoslavije' koju je Tito inicirao, znači predsjednik države stao iza toga i uradilo se nešto što se pokazalo usred Pariza - sticajem okolnosti bila sam vodič na toj izložbi, pa me to ponijelo da odlučim studirati istoriju umjetnosti. Ovdje niko više nema ni poticaj da se 'popali' kako bi skrenuo pažnju na goruće probleme. Nije da se ne bi moglo, ali nemate se kome obratiti.

Današnji ministar prihvata ono što mu je ponuđeno. Za osobu njegovog profila važnije da ima dobro odijelo, džip i roza košulju jer je to postalo normalno među našim 'Bošnjama' koji su se donedavno zgražavali nad tom bojom jer 'zna se ko nosi pink'. Međutim, on je sada kulturan, progesivan i svjetski. Objektivno, šta takvi ljudi mogu uraditi za kulturu?!

Ne može se neko ko ima svijest na nivou amaterskih fudbalskih ekipica brinuti za odlazak na likovno bijenale i slično. Takve osobe nisu krive. Današnji ministar prihvata ono što mu je ponuđeno jer je funkcioner partije i, vjerovatno, vjeruje u ideologiju te partije i sasvim normalno ima predstavu, shodno svom obrazovanju, da je za osobu njegovog profila važnije da ima dobro odijelo, džip i roza košulju jer je to postalo normalno među našim 'Bošnjama' koji su se donedavno zgražavali nad tom bojom jer 'zna se ko nosi pink'. Međutim, on je sada kulturan, progesivan i svjetski. Objektivno, šta takvi ljudi mogu uraditi za kulturu?!

Na Zapadu se rad u kulturi diže na najviši nivo. Ljudi se takmiče šta će uraditi tokom kalendarske godine: koju vrstu produkcije, gdje će se izlagati, od samostalnih do privatnih izložbi... To je ozbiljan posao, a ozbiljan je i u ekonomskom pogledu. Zimus sam bila u Parizu. Sramota me je ovo pričati, ali, bilo je hladno i bila sam umorna da bih čekala pola dana da dođem u Beaubourg (Bobur), gdje sam svojevremeno bila na praksi, kako bih vidjela izložbu Marcela Duchampa (Marsel Dišan). Pošto sam zaboravila svoju kritičarsku karticu, a nije mi se dalo da uđem preko veze, rekla sam: 'Marcel, izvini, ovo jeste jedinstvena prilika u životu, ali nemam snage da se izborim da uđem na izložbu'. U Pariz nisam otišla kao neko ko treba da prati šta se tamo dešava. To je još uvijek, među istoričarima umjetnosti, privatni biznis. Niko u Bosni i Hercegovini neće vam omogućiti da službeno odete na Venecijansko bijenale sa plaćenim putom ili prenoćištem.

Dobili smo posljednju kariku za koju sam godinama govorila da nedostaje – istoričare umjetnosti i kritičare umjetnosti. Imamo studij i mlade ljude, ali oni će nestati. Ne mogu se zaposliti. U galerijama više niko nikoga ne prima. Nema institucije, nema ništa. Sve što dobijemo je nadljuski napor pojedinaca.

RSE: Imajući u vidu ovo što ste rekli, kako onda međunarodna zajednica posmatra BiH?


Zildžo: Jedna stvar je postupanje prema Zemaljskom muzeju. S tim u vezi zgražava se inostrana, da tako kažem, intelektualna branša. Ali, ni oni tamo nisu na naslovnim stranicama. Utisak o Bosni i Hercegovini i njenoj kulturi se formira na osnovu naslovnih strana i udarnih dnevnika. Niko tamo ne sjedi dan-noć da isčačka nekakvu vijest iz BiH.

Ono što je bio posljednji planetarni događaj su naslovne strane na kojima piše 'Kamenovali srbijanskog premijera u Srebrenici'. Svi znamo za taj događaj, ali to je i kulturni događaj. To je svijest nas, ne samo onih koji su gađali, nego i onih koji su to dozvolili ili to nisu predupredili, i ljudi koji su se, možda, tome radovali. Razumijem i našu bol, ali razumijem i kulturne kodove kroz koje smo tumačeni. Jel' nam treba ta javnost? Treba. Onda se ponašajmo u skladu s tim. Znate li šta formira izgled i ponašanje ovdašnje omladine?

Moda, ilustrativna fotografija

Moda, ilustrativna fotografija

Neki dan sam gledala emisiju na jednoj bh. televiziji. Gosti su govorili o markiranoj odjeći. Dragi Bože, još uvijek nisam čula raspravu o umjetnosti koja bi tako precizno analizirala neku sliku ili arhitektonsku građevinu. Emisija u kojoj popularni i dotjerani poručuju mladima kako će se, zapravo, rugati sami sebi i ljudima oko sebe jer ne nose markiranu odjeću nego se zadovoljavaju falsifikatima, ali je važno da ih prepoznaju.

Još uvijek ne vjerujem da sam čula da na pitanje voditeljice te emisije 'Kupujete li odjeću od šanera ili ste protiv?' svi gosti odgovaraju sa: 'Naravno da kupujemo. Zašto ne? To su kvalitetne stvari'. Koliko znam, iz mojih predratnih vremena od kada i počinje izraz šaner - to su lopovi. Dakle, to su ideali koji se promovišu u ozbiljnoj emisiji.

Šta je poruka? Nije, čak, ni 'potrudi se, radi, zaradi, pa kupi 'zaoprave' '. Zašto bi Vuittonova torba bila 'zaoprave', a ne slika Safeta Zeca izložena usred Rima i to narudžbom Pape.

RSE: Spomenuste Safeta Zeca. Šta ste doživjeli onog trenutka kada ste vidjeli njegovo djelo 'Skidanje Isusa s križa' okačeno među djelima vrhunskih slikara u rimskoj kapeli Della Passione?
Slika Safeta Zeca (centar) u kapeli Della Passione, Rim

Slika Safeta Zeca (centar) u kapeli Della Passione, Rim

Zildžo: Bez pameti je da mi u Sarajevu o tome ne znamo. Imala sam priliku da odem u Rim i vidim tu sliku. Crkva u kojoj se djelo nalazi je isusovačka i nalazi usred Rima, nekih 500 metara od Koloseuma. To je prva barokna crkva. Kad uđete vidite plafon iznad centralnog broda koji je, zvanično u istoriji umjetnosti, najspektakularniji. Tu crkvu posjećuju turisti iz cijelog svijeta.

U njoj sada - u tom nevjerovatnom sjaju i moći, odnosno u centralnom dijelu jedne od kapela - stoji slika Safeta Zeca koja je jedino non-stop osvijetljena reflektorima jer je tu došla posljednja, dok su druge postale dio cjeline koja se stopila u jedno. Pored slike stoji tabla na kojoj piše 'Safet Zec' i podatak kada je Papa posvetio - prošle godine u septembru.

Ne dešava se često da u svjetskim umjetničkim institucijama i sličnim mjestima nađeš nekoga ko je iz tvog komšiluka. I Safet Zec je skroman. U Bosni i Hercegovini se govorilo o toj njegovoj narudžbi, ali i među umjetnicima komentari su bili, koliko sam čula, 'Ma ja, lova'. Pa, dobro ljudi, on je to zaslužio jer je život posvetio zanatu koji ga je doveo na to mjesto, a koje je i za sve nas dobro mjesto. Svi mi smo sada tamo.

Safet Zec

Safet Zec

​Iako nisam specijalist za te periode i tu vrstu slikarstva, želim reći da je Zec napravio sliku gledanu okom današnjeg čovjeka. Uradio je nekoliko stvari koje nikad niko prije njega nije primijenio u toj vrsti ikonografskih rješenja odnosno 'skidanja Isusa sa krsta'. Prvo, tijelo ubijenog Isusa predstavlja leš na način na koji ga može predstaviti samo čovjek koji ima iskustvo viđenja mrtvih ljudi ili je rastao uz one koji su preživjeli smrt.

Slika Safeta Zeca "Skidanje Isusa sa Križa", Rim

Slika Safeta Zeca "Skidanje Isusa sa Križa", Rim

Znamo da je porodica Safeta Zeca bila izbjeglička tokom Drugog svjetskog rata. Rusmir Mahmutćehajić, u radu o Zecu, piše o tome kako je Safetova sestra, a tada su bili djeca, vidjela kamaru ubijenih ljudi u jednoj kući i tada je mamu pitala zašto su im toliko bijeli tabani. To najranije iskustvo i doživljaj viđenja mrtvog tijela, Zec je doživio još kao dijete.

Safet Zec ne samo da je pravi čovjek da to uradi ili pravi umjetnik da to uradi sa iskustvom koje je odgovarajuće, jer nije svejedno - ako predstavljate temu nekog mrtvog ili rata - imate li neposredniji doživljaj ili ste ga crpili iz umjetnosti. Zec je uradio fantastičnu realističnu predstavu, težinu Isusovog tijela koje je moćno i treba nekoliko muškaraca da ga pridrže kako bi ga skinuli s krsta.

Druga stvar koju je Safet Zec uradio, a koju ranije nisam vidjela u tom tipu slikarstva, tiče se portreta Marije, Isusove majke. Sve vrijeme mi se čini neuobičajeno čudna, jer ne nalazim Mariju na koju sam navikla.

U istorijskom slikarstvu u tim scenama Marija je uvijek mlada djevojka, rečeno i djevica. Međutim, na njegovoj slici Marija je zrela žena, žena koja predstavlja dob u vrijeme kako izgleda žena koja je već imala sina od 33 godine kada je ubijen.​

Portret majke Safeta Zeca, Sarajevo

Portret majke Safeta Zeca, Sarajevo

Tek kad sam otišla u Safetov atelje i vidjela portret njegove majke, shvatila sam da je, u stvari, uradio njen lik. Dakle, ne samo da uvodi, da tako kažem, našu facu u tu sliku, već radi nešto što su radili velikani iz tog vremena. U vrijeme renesanse, pošto se pogled spušta na zemlju sa neba, mnogi slikari za modele počinju upotrebljavati komšinice ili svoje žene. I on je uradi nešto slično. On je ušao u duh umjetnosti koju je tada trebao da predstavi.

Sljedeći element - u toj crkvi koja je urađena u motivima skidanja Isusa sa krsta, svetaca, zatim krštenja ili gledanja u nebo, pa svega onoga što ide uz tu predstavu patnje - na slici Safeta Zeca patnje nema. Niko ne pati. Prihvaćena je ta realnost, što je, opet, ono iskustvo na koje smo mi ovdje u Bosni i Hercegovini navikli da živimo - sa tom realnošću smrti. Ima i elemenata koje ovdje viđamo, a koji su toliko bosanski, naprimjer, bezovi. To su ona prugasta platna tkana u pirlit tehnici.

Četvrta stvar koja me je zapanjila i koja je najveličanstvenija u cijelom tom kontekstu i kvaliteti tog rada je da se posjetioci te crkve mole pred slikom Safeta Zeca. Ljudi kleče. Toliko mi je to bilo neočekivano, maltene nadrealno.

RSE: Sa ushićenjem govorite o toj. Zašto je ovakva reakcija izostala od bh. javnosti?


Zildžo: Zato što među novinarima nema istoričara umjetnosti. Nisam sigurna da li se iko od mlađih kolega uspio zaposliti. Ne znam nijednu redakciju kulture u bh. zvaničnim i manje zvaničnim medijima koja ima ijednog novinara koji, pored što se zanima za umjetnost, umjetnost dobro poznaje. Dakle, nema ko da o tome piše ili kaže, odnosno da to predstavi ovdašnjoj javnosti.

RSE: U čemu vidite izlaz iz dugogodišnje krize u kojoj bh. društvo zaboravlja na temeljne kulturne vrijednosti koje ga čine civilizovanim?


Zildžo: Mislite, zašto Bosanci i Hercegovci ne uzmu stvar u svoje ruke već trpe neznalice na položajima? Jel' trebate da ih golicate po bradi ili da im se ulizujete kako biste, naprimjer, dobili nešto para da snimite film? Mislim da su građani Bosne i Hercegovine ubijeni u pojam nekakvom predugom boli koja nam je prekinula živote, a od koje smo se porazbolijevali i izgubili vitalnost. Ipak, ne vjerujem da je ona ovdje potpuno izgubljena.

Ne treba puno da biste vidjeli kako se vitalnost može vratiti kada se, naprimjer, skupe mladi i stariji umjetnici u galeriji Duplex, pa se razgovara i šali, ali se urade projekti, pa onda dođu novinari, pa i direktor jedne od najuglednijih privatnih galerije iz New Yorka da bi razgovarao sa Šejlom Kamerić kako bi joj predložio da ove jeseni izlaže radove u toj metropoli. Pritom, on me bojažljivo pita: 'Šta mislite, hoće li Šejla prihvatiti ovaj poziv?' Ona jeste umjetnica tog kalibra, ali - znate li koliko ljudi u Sarajevu to zna?

Vaza iz neolitskog perioda pronađena na području Butmira, Zemaljski muzej BiH

Vaza iz neolitskog perioda pronađena na području Butmira, Zemaljski muzej BiH

Ovdje dok sjedimo i vodimo intervju, u blizini je neolitsko naselje Butmir. Nema knjige iz arheologije koja ne govori o butmirskoj kulturi. To mjesto je sada pokrila Ilidža sa jednim hotelom, pilanom i zgradama. To arheološko nalazište je tu pred nama, ali nemate šta vidjeti. Izgleda da su praistorijski ljudi sa područja Butmira pokazivali veću naklonost prema umjetnosti i kulturi nego mi, jer njihova kultura traje i danas, a mi smo sada nekakvi neolićani koji smo ih pokopali. Hoće li se naći neko napredan - kao što su nam bili pra preci - pa da to mjesto otkopa i pokaže, pa naplati ulaznice, pa pored toga podigne škole?

Ne mori mene samo kamenovanje u Srebrenici ili, da naveden najobičniji problem, nekultura u javnom prostoru. Dešava se da opada kvalitet svega. Opada kvalitet nekoga ko napravi sliku, pa je dâ nekome da je urami, pa majstor u milimetar ne potrefi okvir. Nevjerovatno, ali ove sitnice govore gdje smo. U inostranstvu će vam se rijetko desiti, shodno mojim iskustvima, da kupite hemijsku olovku koja je već suha. Sve to spada u tu priču. To je ta neka komocija gdje se potpuno gubi odgovornost i i finoća, obraz ili poslovnost.

RSE: Koji je vaš komentar na ustaljene uzvike bh. građana koji, nezadovoljni životom u zemlji, nelogične situacije često opisuju riječima 'To je klasika' ili 'To ima samo u BiH'?


Zildžo: Ne znam da li se nelogičnosti dešavaju samo u Bosni i Hercegovini, ali vjerujem da tako reagujemo jer je to jedna od tehnika preživljavanja. Da se nismo prilagodili onako kako smo se prilagodili tokom opsade Sarajeva, ne bi nas toliki broj preživio. Međutim, pitanje je zašto smo još uvijek u tom mode-u preživljavanja.

RSE: Da li je onda spas Bosne i Hercegovine u evropskoj porodici naroda? Može li ova zemlja, koju opisuju kao most različitih kultura, biti urnek međunarodnoj zajednici?


Zildžo: Da smo bili urnek međunarodnoj zajednici ne bi nam se desilo ono kroz šta smo prošli. Valjda bi nam neko jači, i pored obećanja da će pomoći, pomogao da se ne uništi ono što smo imali prije rata - veći nivo obrazovanja, više djevojčica se školovalo i slično. Sada imamo ulične prodavače i još uvijek Golfa 2 na koji smo ponosni ko' da smo ga mi napravili a ne popravili i popravljamo proteklih 20 ili 30 godina.

Bez obzira na mane Evrope i komešanja oko 'rogova u vreći', smatram da su nam evropske integracije posljednja šansa, odnosno da mi - kao novi neolićani - iskopamo nas stare koji smo bili bolji u praistorijska vremena nego što smo danas.

  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

XS
SM
MD
LG