Dostupni linkovi

logo-print

Nenad Pejić o godišnjici RSE: “Ti si lud, ali pristajem!”


Nenad Pejić

Nenad Pejić

Povodom 20-og rođendana Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa, koji slavimo 31. januara, o počecima piše osnivač i prvi direktor programa za Balkan, a danas glavni i odgovorni urednik RFE /RL, Nenad Pejić.

Nisam nikada krio, a mislim to i danas, da mediji u bivšoj SFRJ dijele odgovornost za rat. Mučilo me to saznanje, pa i krivica, kao novinara i kao čovjeka. Zato sam, čim se ukazala prilika da organiziram okrugli sto o odgovornosti medija za rat, pozvao ugledne kolega iz bivše zajedničke države na kojem su prisustvovali i medijski eksperti sa zapada. Htio sam nešto učiniti da tu krivicu barem malo smanjim.

Osnovna teza koju smo tada iznijeli je bila da ako mediji jesu doprinijeli ratu oni mogu doprinijeti i miru. Ako su dijelili ljude po nacionalnim linijama i širili mržnju, mogu raditi i obrnuto. Grešku – rekli smo tada – prave i međunarodni mediji koji emituju za područje bivše SFRJ, igrajući istu igru i organizirajući nacionalne redakcije. Ako je istina, a jeste, da jedna nepravda ugrožava pravdu svih, tada je posve sigurno da nepravda nad jednom etničkom grupom ugrožava i drugu. Takva etnička društva ne mogu ni živjeti ni preživjeti ako je jedno etničko društvo suočeno sa nepravdom, a drugo, navodno ili ne, nije. Ako je nepravda, a jeste, da jedna etnička grupa glorificira i zločin i zločinca onda ne može biti pravde za bilo koju etničku grupu. Niti za onu koja glorificira zločince niti za onu nad čijim je pripadniku počinjen zločin. Zato je politika koja tretira nepravdu kao herojstvo politika koja ugrožava svaku, pa i “svoju” etničku grupu.

Nekoliko mjeseci nakon razgovora na tom okruglom stolu, održanom negdje početkom 1993. godine, dobio sam poziv od Radija Slobodna Evropa da osnujem redakciju sa takvim, zvali smo ga, regionalnim konceptom.

Počeo sam tražiti novinare po svijetu koji bi mi se pridružili. Neke sam našao u izbjeglištvu, neke u Njemačkoj, neke “kući”. Slijedeća je stepenica bila odabrati prave kolege u dopisništvima. Njima je bilo najteže. Jer, lako je biti profesionalan kad sjediš u Minhenu ili Pragu, a vrlo teško i rizično u državama nasljednicama SFRJ. Svi su bili šokirani konceptom, a kolegica iz Zagreba, Ines Šaškor, mi je još i rekla: “Ti si lud ali – pristajem!”

Eto, to je “ludilo” našlo svoje pobornike u čitavom nizu novinara od kojih sam tražio samo jedno – poštivanje principa profesije, i koji su od mene tražili - baš to isto. Oni su otpuštani sa posla, trpili razne etikete, bili proglašavani “jugonostalgičarima”, “lošim Muslimanima”, “izdajicama” i ko zna kako sve ne, izvještavali sa ratišta, odbijali da podliježu pritiscima. Na njihova je leđa padala težina prijetnji, pritisaka, oni su svoje živote dovodili u pitanje.

Bila mi je profesionalna čast osnivati i voditi takav tim i veliko osobno zadovoljstvo dijeliti sa njima bol srušenog Starog mosta u mom Mostaru, šok genocidom u Srebrenici, emociju apokalipse srušenog Vukovara, užas zločina nad, opet mojim, opkoljenim Sarajevom, strah za kolege u Prištini, Beogradu, Podgorici i Skoplju…I radost što sve to dijelimo zajedno ma kako se zvali.

Koncept regionalnog programa u kojem se miješaju jezici, nacionalnosti, stavovi….se pokazao uspješnim. Najviše onda kad je bilo najpotrebnije. Nivo slušanosti za vrijeme rata u BiH – 37 posto, za vrijeme NATO napada u Srbiji i Crnoj Gori – 36 posto, na Kosovu 25, u Makedoniji 21 posto, je oduševio rukovodstvo radija.

Ko bi rekao da će medijska slika danas, 20 godina nakon osnivanja redakcije, biti isto tako loša. Može li neko sada u 2014. godini, zamisliti neku domaću “Slobodnu Evropu”? Ili, može li zamisliti televiziju koja bi se danas suprostavila vlastima kao tadašnja TV Sarajevo? Ili dnevni list koji je istrajavao u svojoj profesionalnosti poput “Oslobođenja”? Ili tjednike koji su tada “udarali” po vlastima gdje god su stigli poput splitskog “Feral Tribunea”, zagrebačkog “Danasa”, podgoričkog “Monitora” ili beogradskog “Vremena”?

Malo ih je danas, i premalo, jedva preživljavaju na tržištu ili ga tiho napuštaju razočarani, ne podržava ih niko osim malog broja kupaca. Izgleda da ni čitatelji ne pate previše za takvom profesionalnošću. Lakše je ignorirati i trpiti. Svi su ih ostavili, a ponekad, morali su, i oni sebe same.

Eto, zato su “ludaci” potrebni i danas. Zato je i danas potrebna Radio Slobodna Evropa. Ako ni zbog čega drugog – onda bar dok shvatimo ko su “ludaci”, a ko “normalni”.
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG