* Jorge Benitez, Christian Science Monitor; prevela: Biljana Jovićević
Po drugi put u pet mjeseci, Turska se obraćala NATO za pomoć suočena sa napadima iz Sirije u kojima su poginuli turski državljani. Nažalost, transatlanska Alijansa u oba je slučaja odgovorila riječima umjesto djelima.
Kada je Sirija srušila turski vojni avion u junu , Turska je tražila sastanak NATO članica .Prema diplomatskim izvorima, od Alijanse su tražili plan za nepredviđene situacije da bi uspostavili zonu zabrane letjenja u Siriji. Alijansa je glasala protiv ovog zahtjeva i umjesto toga odgovorili su saopštenjem u kojem su „najsnažnije osudili“ napad Sirije.
Poslije nekoliko smrtonosnih napada iz Sirije na teritoriju Turske , u granatiranju 3. oktobra ubijeno je pet turskih civila.Turska je potom ponovo tražila sastanak da bi se razmotrila situacija. NATO ambasadori su užurbano sazvali sastanak i izdali novo saopštenje u kojem su saveznici „snažno osudili napad“.
NATO mora da ponudi Turskoj više od ponavljanja obećanja da prati krizu „ pažljivo i sa velikom zabrinutošću“. Kako moj kolega i bivši ambasador SAD u Turskoj Ross Wilson sugeriše „NATO mora da se uključi u svoju igru“.
Odgovor Alijanse prema Turskoj tokom eskalacije krize pažljivo se posmatra u Turskoj i cijelom regionu i imaće snažne reperkusije.Ako NATO nastavi da nudi samo obećanja na papiru Turskoj , percepcija da u Alijansi nedostaje političke volje da podrži svoje saveznike čak iako su napadnuti biće ogroman neuspjeh NATO kredibiliteta.
Takođe nije ni u NATO interesu da razočara zemlju sa drugom najbrojnijom armijom u Alijansi.Percipirani neuspjeh da ispuni ono što su obaveze i očekivanja od Alijanse odraziće se na slabljenje javne podrške za NATO u Turskoj.Evropa i SAD ne mogu sebi dozvoliti prekid dobrih odnosa sa zemljom koja prema nekim tumačenjima predstavlja jedinu funkcionalnu muslimansku demokratiju u svijetu na ogromnom Bliskom istoku , zemlju sa neprocjenjivim geostrateškim, ekonomskim i kulturnim vrijednostima u regionu .
Šta NATO može učiniti za Tursku?
Previše pažnje je bilo fokusirano na pitanje pozivanja na Član 5, alijansine zajedničke odbrambene klauzule .Čak ni tokom brojnih kriza u vrijeme hladnog rata , na Član 5 se nije pozivalo.
U suštini, jedini put kada je bio iskorišten je bilo nakon terorističkog napada na SAD 11.09.2001.Kao vidljivi dokaz solidarnosti alijanse , NATO je poslao sedan avionskih radara ( Vazdušno-desanti sistem upozorenja i kontrole poznat kao AWACS) sa posadom od 13 NATO dražava koje su pomagale u kontroli i patroliranju nad američkim nebom.
Oism tog izolovanog slučaja, transatlanska alijansa uspješno je savladavala krize bez pozivanja na Član 5.Razlog tome je to što NATO članice imaju mnogo opcija da podrže i upotrijebe jedna drugu bez pozivanja na zajedničku klauzulu odbrane. Te opcije bi trebalo razmotriti sada.
Na primjer prije nego što su SAD predvodile invaziju međunarodne koalicije na režim Sadam Huseina u Iraku 2003. Turska je tražila sastanak NATO članica pozivajući se na Član 4 Ugovora Alijanse , da bi razmotrili na koji način NATO može pomoći Turskoj da spriječi napade iz Iraka.Član 4 omogućava svakoj članici da da traži konsultacije , kada je po mišljenju bilo koje od njih , njihov teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili bezbjednost ugrožena.Nakon onoga što je NATO uljudno nazvao kao „intenzivnu debatu“, Alijansa je odobrila Operaciju odvraćanja koja će obezbijediti „ mjere predostrožnosti da bi se osigurala bezbjednost Turske“.
Te mjere su uključivale slanje četri AWACS radara i pet odbrambenih protiv - vazdušnih baterija Patriot , kao i opremu za biološko-hemijsku odbranu.Povrh svega NATO članice su razmjestile „više od 1000 tehnički naprednih i visoko osposobljenih snaga“ da podrže Tursku tokom sukoba u Iraku.
Tadašnji ambasador Ankare pri NATO-u Ahmet Uzumcu , zahvalio je Alijansi na solidarnosti: „Mi smo uvjereni da preko ovakve aktivne i kolektivne pokazivanja snage Nato nije samo dao svoju veoma cijenjenu produženu ruku saradnje pomažući jednoj od svojih članica u trenucima potrebe , već još jednom dokazao svoju kredibilnost i relevantnost kao ugaoni kamen kolektivne bezbjednosti u Euro Atlanskom području“.
Turska je pretrpjela više puta ponovljene napade iz Sirije i smrt njenih građana.Premijer Redžep Tajip Erdogan odgovorio je na krizu sa izuzetnim strpljenjem i umjerenošću, ali su diplomastki izvori jasno naznačili da se Turska umorila od toga da sav teret nosi sama.
Vrijeme je da NATO pošalje odgovrajuću podršku Turskoj .Osnaživanje ovog ključnog saveznika sa malim brojem AWACS radara i ili sa jedinicom za hitne rekcije NATO snaga osnažiće Ankaru vojno i politički.
To će takođe poslati snažnu poruku Asadovom režimu u Siriji i njegovim saveznicima u sprječevanju budućih napada na Tursku .Sadašnjim ponašanjem NATO može pomoći daljoj eskalaciji konfrontacija uz tursko-sirijsku granicu i povećati mogućnost unilateralne akcije Turske u Siriji.
Svaka članica NATO-a zaslužuje takvu minimalnu podršku od svojih saveznika nakon što su njena vojska i narod napadnuti.
Sada je vrijeme da NATO ponudi Turskoj mnogo više od riječi podrške.
* Jorge Benitez je direktor bloga NATOSource i stariji član u Atlanskom vijeću
Po drugi put u pet mjeseci, Turska se obraćala NATO za pomoć suočena sa napadima iz Sirije u kojima su poginuli turski državljani. Nažalost, transatlanska Alijansa u oba je slučaja odgovorila riječima umjesto djelima.
Kada je Sirija srušila turski vojni avion u junu , Turska je tražila sastanak NATO članica .Prema diplomatskim izvorima, od Alijanse su tražili plan za nepredviđene situacije da bi uspostavili zonu zabrane letjenja u Siriji. Alijansa je glasala protiv ovog zahtjeva i umjesto toga odgovorili su saopštenjem u kojem su „najsnažnije osudili“ napad Sirije.
Poslije nekoliko smrtonosnih napada iz Sirije na teritoriju Turske , u granatiranju 3. oktobra ubijeno je pet turskih civila.Turska je potom ponovo tražila sastanak da bi se razmotrila situacija. NATO ambasadori su užurbano sazvali sastanak i izdali novo saopštenje u kojem su saveznici „snažno osudili napad“.
NATO mora da ponudi Turskoj više od ponavljanja obećanja da prati krizu „ pažljivo i sa velikom zabrinutošću“. Kako moj kolega i bivši ambasador SAD u Turskoj Ross Wilson sugeriše „NATO mora da se uključi u svoju igru“.
Odgovor Alijanse prema Turskoj tokom eskalacije krize pažljivo se posmatra u Turskoj i cijelom regionu i imaće snažne reperkusije.Ako NATO nastavi da nudi samo obećanja na papiru Turskoj , percepcija da u Alijansi nedostaje političke volje da podrži svoje saveznike čak iako su napadnuti biće ogroman neuspjeh NATO kredibiliteta.
Takođe nije ni u NATO interesu da razočara zemlju sa drugom najbrojnijom armijom u Alijansi.Percipirani neuspjeh da ispuni ono što su obaveze i očekivanja od Alijanse odraziće se na slabljenje javne podrške za NATO u Turskoj.Evropa i SAD ne mogu sebi dozvoliti prekid dobrih odnosa sa zemljom koja prema nekim tumačenjima predstavlja jedinu funkcionalnu muslimansku demokratiju u svijetu na ogromnom Bliskom istoku , zemlju sa neprocjenjivim geostrateškim, ekonomskim i kulturnim vrijednostima u regionu .
Šta NATO može učiniti za Tursku?
Previše pažnje je bilo fokusirano na pitanje pozivanja na Član 5, alijansine zajedničke odbrambene klauzule .Čak ni tokom brojnih kriza u vrijeme hladnog rata , na Član 5 se nije pozivalo.
U suštini, jedini put kada je bio iskorišten je bilo nakon terorističkog napada na SAD 11.09.2001.Kao vidljivi dokaz solidarnosti alijanse , NATO je poslao sedan avionskih radara ( Vazdušno-desanti sistem upozorenja i kontrole poznat kao AWACS) sa posadom od 13 NATO dražava koje su pomagale u kontroli i patroliranju nad američkim nebom.
Oism tog izolovanog slučaja, transatlanska alijansa uspješno je savladavala krize bez pozivanja na Član 5.Razlog tome je to što NATO članice imaju mnogo opcija da podrže i upotrijebe jedna drugu bez pozivanja na zajedničku klauzulu odbrane. Te opcije bi trebalo razmotriti sada.
Na primjer prije nego što su SAD predvodile invaziju međunarodne koalicije na režim Sadam Huseina u Iraku 2003. Turska je tražila sastanak NATO članica pozivajući se na Član 4 Ugovora Alijanse , da bi razmotrili na koji način NATO može pomoći Turskoj da spriječi napade iz Iraka.Član 4 omogućava svakoj članici da da traži konsultacije , kada je po mišljenju bilo koje od njih , njihov teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili bezbjednost ugrožena.Nakon onoga što je NATO uljudno nazvao kao „intenzivnu debatu“, Alijansa je odobrila Operaciju odvraćanja koja će obezbijediti „ mjere predostrožnosti da bi se osigurala bezbjednost Turske“.
Te mjere su uključivale slanje četri AWACS radara i pet odbrambenih protiv - vazdušnih baterija Patriot , kao i opremu za biološko-hemijsku odbranu.Povrh svega NATO članice su razmjestile „više od 1000 tehnički naprednih i visoko osposobljenih snaga“ da podrže Tursku tokom sukoba u Iraku.
Tadašnji ambasador Ankare pri NATO-u Ahmet Uzumcu , zahvalio je Alijansi na solidarnosti: „Mi smo uvjereni da preko ovakve aktivne i kolektivne pokazivanja snage Nato nije samo dao svoju veoma cijenjenu produženu ruku saradnje pomažući jednoj od svojih članica u trenucima potrebe , već još jednom dokazao svoju kredibilnost i relevantnost kao ugaoni kamen kolektivne bezbjednosti u Euro Atlanskom području“.
Turska je pretrpjela više puta ponovljene napade iz Sirije i smrt njenih građana.Premijer Redžep Tajip Erdogan odgovorio je na krizu sa izuzetnim strpljenjem i umjerenošću, ali su diplomastki izvori jasno naznačili da se Turska umorila od toga da sav teret nosi sama.
Vrijeme je da NATO pošalje odgovrajuću podršku Turskoj .Osnaživanje ovog ključnog saveznika sa malim brojem AWACS radara i ili sa jedinicom za hitne rekcije NATO snaga osnažiće Ankaru vojno i politički.
To će takođe poslati snažnu poruku Asadovom režimu u Siriji i njegovim saveznicima u sprječevanju budućih napada na Tursku .Sadašnjim ponašanjem NATO može pomoći daljoj eskalaciji konfrontacija uz tursko-sirijsku granicu i povećati mogućnost unilateralne akcije Turske u Siriji.
Svaka članica NATO-a zaslužuje takvu minimalnu podršku od svojih saveznika nakon što su njena vojska i narod napadnuti.
Sada je vrijeme da NATO ponudi Turskoj mnogo više od riječi podrške.
* Jorge Benitez je direktor bloga NATOSource i stariji član u Atlanskom vijeću
