Epilog najvećeg broja privatizacija u Republici Srpskoj danas su stotine preduzeća u stečaju, osiromašeni radnici i uništena privreda. Jedno od velikih preduzeća koje je privatizovano na kriminalizovan način je banjalučka Fabrika alatnih mašina „Jelšingrad“. Od predratnih 2.100 zaposlenih, ovaj privredni gigant završio je u stečaju, sa stotinama radnika koji nisu uspjeli da ostvare svoja prava.
Upravljačke strukture u fabrici smjenjivale su se tokom i nakon rata, a preduzeće je nezaustavljivo propadalo, zahvaljujući dijelom ekonomskim okolnostima, a dijelom bespoštednoj pljački pojedinaca. Jedan od bivših direktora FAM „Jelšingrada“ Nenad Marčetić došao je na rukovodeće mjesto u tom preduzeću 2001. godine, zatekavši vrlo teško stanje:
„Žiro računi su bili blokirani od Poreske uprave - 33.000 maraka, a u kasi Jelšingrada je bilo 49 maraka. Bila su velika dugovanja prema Jelšingradu.“
Odgovorni za takvu situaciju, kaže Marčetić, su petorica bivših direktora „Jelšingrada“, kao i pomoćnik ministra industrije RS:
„Najodgovorniji ljudi u 'Jelšingradu' su bili Banjac Đurađ, Vujičić Slobodan – bio je direktor složenog preduzeća, Jakovljević Radovan, Karalić Živko i ima još drugih. I iz vlade je bio Đuro Grbić, koji je vječiti pomoćnik ministara, i on je u tom svemu učestvovao.“
Marčetić navodi da dugovanja nisu naplaćivana jer su direktori od toga imali koristi. Trojica potpisnika podračuna u Belgiji, prema njegovim riječima, su ratne 1993. godine digli novac sa tog računa.
Radnici: Preduzeće se mogla spasiti
Ali bivši radnici uvjereni su da se preduzeće moglo spasiti i nastaviti sa radom. Prava propast fabrike, tvrde, počinje 2002. godine dolaskom Živka Karalića za direktora. On se 2004. odlučuje na prodaju hale za montažu mašina i nalazi partnera u firmi „Euromotor“. Član odbora povjerilaca FAM „Jelšingrada“ u stečaju Željko Vujatović kaže da je vještak procijenio halu na više od osam miliona eura, a Karalić ju je prodao za 340.000 eura - iznos koji, kako kaže, nikada nije legao na račun Jelšingrada:
„Euromotor je onda otkupio od Nove banjalučke banke njihovu hipoteku na upravnu zgradu. I umjesto da je prevedu na sebe, oni je nisu preveli jer prevodom na svoje ime ne bi imali pravo na potraživanje trećih lica. To su iskoristili, pošto su imali debele veze i u sudu i u Geodetskoj upravi, tako da su stalno opterećivali 'Jelšingrad' novim dugovanjima - i uspjeli su čak, poslije prodaje 'Jelšingrada' u stečaju, da skinu pare deponovane na računu suda i stave na svoj račun.“
Bivši radnici tvrde da je prodaja hale, u kojoj je danas Euromotor, i te kako mogla da spasi fabriku. Ali epilog cijele priče je potpuno uništenje nekadašnjeg privrednog giganta i oko dvije stotine radnika koji nisu ostvarili svoja prava.
Za ekonomiste - ova sumorna priča o propalim preduzećima i radnicima na ivici egzistencije, logičan je ishod privatizacija u Bosni i Hercegovini, koje su, tvrde, vodila potpunom uništenju privrede. Direktor Ekonomskog instituta u Bijeljini Aleksa Milojević kaže da oni koji su nametnuli ovaj model privatizacije su jednoj modernoj, srednje razvijenoj privredi nametnuli i neodgovarajuću, sitnosopstveničku svojinu, pod čijim teretom je privreda propala. A onaj ko je odlučio da se privatizacija provede putem prodaje, ističe Milojević, računao je upravo na političke lidere i finansijske moćnike:
„Kojima je odmah počela da curi pljuvačka na usta kad su vidjeli mogućnost da putem rasprodaje tog silnog materijalnog, društvenog bogatstva oni u njemu odlučujuće učestvuju i da će oni biti ti koji će to kupovati i rasprodavati. Tu su svi imali računa - političke partije su računale da će doći do nekih velikih preduzeća iz kojih će se finansirati, pojedinci da će se uključiti i da će se obogatiti. I, naravno, srušili su privredu - i nisu čak imali neke velike koristi od toga, nego su sad okrenuli rasprodaji privrednih bogatstava, zaduživanju itd..“
On zaključuje da treba izvršiti reprivatizaciju kako bi se građani i radnici uveli kao suvlasnici i kako bi se došlo do malog broja krupnih preduzeća koja bi nosila privredu.
Upravljačke strukture u fabrici smjenjivale su se tokom i nakon rata, a preduzeće je nezaustavljivo propadalo, zahvaljujući dijelom ekonomskim okolnostima, a dijelom bespoštednoj pljački pojedinaca. Jedan od bivših direktora FAM „Jelšingrada“ Nenad Marčetić došao je na rukovodeće mjesto u tom preduzeću 2001. godine, zatekavši vrlo teško stanje:
„Žiro računi su bili blokirani od Poreske uprave - 33.000 maraka, a u kasi Jelšingrada je bilo 49 maraka. Bila su velika dugovanja prema Jelšingradu.“
Odgovorni za takvu situaciju, kaže Marčetić, su petorica bivših direktora „Jelšingrada“, kao i pomoćnik ministra industrije RS:
„Najodgovorniji ljudi u 'Jelšingradu' su bili Banjac Đurađ, Vujičić Slobodan – bio je direktor složenog preduzeća, Jakovljević Radovan, Karalić Živko i ima još drugih. I iz vlade je bio Đuro Grbić, koji je vječiti pomoćnik ministara, i on je u tom svemu učestvovao.“
Marčetić navodi da dugovanja nisu naplaćivana jer su direktori od toga imali koristi. Trojica potpisnika podračuna u Belgiji, prema njegovim riječima, su ratne 1993. godine digli novac sa tog računa.
Radnici: Preduzeće se mogla spasiti
Ali bivši radnici uvjereni su da se preduzeće moglo spasiti i nastaviti sa radom. Prava propast fabrike, tvrde, počinje 2002. godine dolaskom Živka Karalića za direktora. On se 2004. odlučuje na prodaju hale za montažu mašina i nalazi partnera u firmi „Euromotor“. Član odbora povjerilaca FAM „Jelšingrada“ u stečaju Željko Vujatović kaže da je vještak procijenio halu na više od osam miliona eura, a Karalić ju je prodao za 340.000 eura - iznos koji, kako kaže, nikada nije legao na račun Jelšingrada:
„Euromotor je onda otkupio od Nove banjalučke banke njihovu hipoteku na upravnu zgradu. I umjesto da je prevedu na sebe, oni je nisu preveli jer prevodom na svoje ime ne bi imali pravo na potraživanje trećih lica. To su iskoristili, pošto su imali debele veze i u sudu i u Geodetskoj upravi, tako da su stalno opterećivali 'Jelšingrad' novim dugovanjima - i uspjeli su čak, poslije prodaje 'Jelšingrada' u stečaju, da skinu pare deponovane na računu suda i stave na svoj račun.“
Bivši radnici tvrde da je prodaja hale, u kojoj je danas Euromotor, i te kako mogla da spasi fabriku. Ali epilog cijele priče je potpuno uništenje nekadašnjeg privrednog giganta i oko dvije stotine radnika koji nisu ostvarili svoja prava.
Za ekonomiste - ova sumorna priča o propalim preduzećima i radnicima na ivici egzistencije, logičan je ishod privatizacija u Bosni i Hercegovini, koje su, tvrde, vodila potpunom uništenju privrede. Direktor Ekonomskog instituta u Bijeljini Aleksa Milojević kaže da oni koji su nametnuli ovaj model privatizacije su jednoj modernoj, srednje razvijenoj privredi nametnuli i neodgovarajuću, sitnosopstveničku svojinu, pod čijim teretom je privreda propala. A onaj ko je odlučio da se privatizacija provede putem prodaje, ističe Milojević, računao je upravo na političke lidere i finansijske moćnike:
„Kojima je odmah počela da curi pljuvačka na usta kad su vidjeli mogućnost da putem rasprodaje tog silnog materijalnog, društvenog bogatstva oni u njemu odlučujuće učestvuju i da će oni biti ti koji će to kupovati i rasprodavati. Tu su svi imali računa - političke partije su računale da će doći do nekih velikih preduzeća iz kojih će se finansirati, pojedinci da će se uključiti i da će se obogatiti. I, naravno, srušili su privredu - i nisu čak imali neke velike koristi od toga, nego su sad okrenuli rasprodaji privrednih bogatstava, zaduživanju itd..“
On zaključuje da treba izvršiti reprivatizaciju kako bi se građani i radnici uveli kao suvlasnici i kako bi se došlo do malog broja krupnih preduzeća koja bi nosila privredu.
