Richard Cohen (The Washington Post)
Pred nama su loša vremena. Nacionalizam je u porastu širom Evrope. U arapskom svijetu proljeće je iznenada postalo zima i sekte, plemena, klanovi, vjerski, religiozni i vojni pokreti vraćaju nas korak unazad, promatrajući jedni druge radi nadolazećeg okršaja.
Sada dolazi snažan i posve zanimljiv film Angeline Jolie o ružnom ratu iz '90-ih u Bosni i Hercegovini. Ne znam da li film govori o onome što se desilo ili što će se tek desiti. Bojim se da je ovo drugo.
Film se zove "U zemlji krvi i meda", a šteta je što u njemu ne glumi režiserka i scenaristica Angelina Jolie. Glumci govore B/H/S jezikom (titlovano na engleski). Publika za ovaj film jedva da i postoji.
Pa ipak, film je samo djelomično o Bosancima. Također, ovaj film govori i o nama Amerikanacima koji smo skoro u svakoj sceni, povremeno citirani ili spominjani, ali uvijek smo tu negdje, dok su bosanske žene silovane, čuvane kao robovi, a zatim ponovo silovane. Mlade i lijepe, trenutak ranije najsretnije žene, odjednom postaju nesretne.
Ljudi su jedva pošteđeni. Oko 8.000 bosanskih muslimana, muškaraca svih dobi, masakrirano je u Srebrenici. To nisu učinili 1940. godine Nijemci, ali jesu 1995. godine Srbi, tvrde svjedoci sa mjesta događaja i potvrđuju špijunski sateliti na kojima se vide “izdajnički” rovovi, zapravo masovne grobnice. Većina nas nije učinila – ništa!
Bio sam i u Pentagonu i u Bosni te sam uvjeren da je rat mogao biti izbjegnut. Administracija predsjednika Georga Busha starijeg, sastavljena od realista u vanjskoj politici, s Jamesom Bakerom kao državnim tajnikom, izjavljuje: “Nemamo razloga biti umiješani u ovu borbu!”
Žene su silovane, muškarci su poklani, a većina nas smo se zabavili svojim poslom. Mi smo bili i ostali saučesnici.
Zločini u bosanskom ratu nisu šokantno otkriveni, na sveopšte iznenađenje i prekidom vatre. Za njih se znalo u trenutku kada su se događali.
Postojali su novinski izvještaji. Optužbe su bile odbacivane, naravno. Žrtve nisu imale imena, ni lica, nisu imale ljubavnike ili djecu, kao što imaju u filmu Angeline Jolie. Žrtve nisu bile odvođene iz svojih domova radi silovanja ili da budu ubijene.
One su bile tretirane kao izazovi vanjskoj politici, kao izazovi TV debatama o ulozi Sjedinjenih Država ili Ujedinjenih naroda, kao ostatak Drugog svjetskog rata, kao nezaobilazna posljedica pada komunizma i ratova bez izlaznih strategija. U takve se ratove ne ulazi, jer iz njih nema izlaza!
Film Angeline Jolie je neminovno jednostrana priča. Bosanski Srbi su "teški". Ali, implozija rata u Jugoslaviji bila je složen događaj. Srbi su bili zli, ali i muslimani i Hrvati imali su krv na svojim rukama.
Filmovi ne mogu biti o istini, jer istina je složena i zbunjujuća i, dovraga, mijenja se tokom vremena.
Baš kao u životu, srpski zapovjednik, izmišljeni prikaz stvarnog Ratka Mladića, je glavni negativac u ovom filmu. Mladić je naređivao u Srebrenici. On je dobio svoju ekranizaciju.
U septembru 1995. godine NATO je napokon prekinuo rat i u samo nekoliko mjeseci Richard Holbrooke je ''skovao'' mirovni sporazum. Ispostavilo se kako su Sjedinjene Američke Države i NATO u kratkom vremenu mogli napraviti razliku bez puno muke.
Mi ne možemo biti svjetski policajci, znam. Ipak, svijet treba policajca i ko će to biti ako neće SAD? Moramo odabrati naše trenutke, tamo gdje se može intervenisati, kao što smo to uspješno učinili u Libiji. Moramo to uraditi, ne sami, sigurno ne sami, već u dogovoru s drugima.
Gdje možete učiniti nešto, morate učiniti nešto.
Neki loši dani dolaze. Možda se historija ne ponovi, ali ljudska priroda sigurno hoće.
U teškim ekonomskim danima mržnja se širi i ovo nije vrijeme za nerazumno rezanje Pentagonovog budžeta. Ovo nije vrijeme kada se trebamo okrenuti samo sebi.
Angelina Jolie je napravila svoj film kako bi izrazila frustraciju o apatiji i nesposobnosti međunarodne zajednice u BiH. Ona je uspjela u tome. Mi jesmo imali razloga ući u rat. Ne zbog osobnog interesa, nego zbog samopoštovanja.
Pred nama su loša vremena. Nacionalizam je u porastu širom Evrope. U arapskom svijetu proljeće je iznenada postalo zima i sekte, plemena, klanovi, vjerski, religiozni i vojni pokreti vraćaju nas korak unazad, promatrajući jedni druge radi nadolazećeg okršaja.
Sada dolazi snažan i posve zanimljiv film Angeline Jolie o ružnom ratu iz '90-ih u Bosni i Hercegovini. Ne znam da li film govori o onome što se desilo ili što će se tek desiti. Bojim se da je ovo drugo.
Film se zove "U zemlji krvi i meda", a šteta je što u njemu ne glumi režiserka i scenaristica Angelina Jolie. Glumci govore B/H/S jezikom (titlovano na engleski). Publika za ovaj film jedva da i postoji.
Pa ipak, film je samo djelomično o Bosancima. Također, ovaj film govori i o nama Amerikanacima koji smo skoro u svakoj sceni, povremeno citirani ili spominjani, ali uvijek smo tu negdje, dok su bosanske žene silovane, čuvane kao robovi, a zatim ponovo silovane. Mlade i lijepe, trenutak ranije najsretnije žene, odjednom postaju nesretne.
Ljudi su jedva pošteđeni. Oko 8.000 bosanskih muslimana, muškaraca svih dobi, masakrirano je u Srebrenici. To nisu učinili 1940. godine Nijemci, ali jesu 1995. godine Srbi, tvrde svjedoci sa mjesta događaja i potvrđuju špijunski sateliti na kojima se vide “izdajnički” rovovi, zapravo masovne grobnice. Većina nas nije učinila – ništa!
Bio sam i u Pentagonu i u Bosni te sam uvjeren da je rat mogao biti izbjegnut. Administracija predsjednika Georga Busha starijeg, sastavljena od realista u vanjskoj politici, s Jamesom Bakerom kao državnim tajnikom, izjavljuje: “Nemamo razloga biti umiješani u ovu borbu!”
Žene su silovane, muškarci su poklani, a većina nas smo se zabavili svojim poslom. Mi smo bili i ostali saučesnici.
Zločini u bosanskom ratu nisu šokantno otkriveni, na sveopšte iznenađenje i prekidom vatre. Za njih se znalo u trenutku kada su se događali.
Postojali su novinski izvještaji. Optužbe su bile odbacivane, naravno. Žrtve nisu imale imena, ni lica, nisu imale ljubavnike ili djecu, kao što imaju u filmu Angeline Jolie. Žrtve nisu bile odvođene iz svojih domova radi silovanja ili da budu ubijene.
One su bile tretirane kao izazovi vanjskoj politici, kao izazovi TV debatama o ulozi Sjedinjenih Država ili Ujedinjenih naroda, kao ostatak Drugog svjetskog rata, kao nezaobilazna posljedica pada komunizma i ratova bez izlaznih strategija. U takve se ratove ne ulazi, jer iz njih nema izlaza!
Film Angeline Jolie je neminovno jednostrana priča. Bosanski Srbi su "teški". Ali, implozija rata u Jugoslaviji bila je složen događaj. Srbi su bili zli, ali i muslimani i Hrvati imali su krv na svojim rukama.
Filmovi ne mogu biti o istini, jer istina je složena i zbunjujuća i, dovraga, mijenja se tokom vremena.
Baš kao u životu, srpski zapovjednik, izmišljeni prikaz stvarnog Ratka Mladića, je glavni negativac u ovom filmu. Mladić je naređivao u Srebrenici. On je dobio svoju ekranizaciju.
U septembru 1995. godine NATO je napokon prekinuo rat i u samo nekoliko mjeseci Richard Holbrooke je ''skovao'' mirovni sporazum. Ispostavilo se kako su Sjedinjene Američke Države i NATO u kratkom vremenu mogli napraviti razliku bez puno muke.
Mi ne možemo biti svjetski policajci, znam. Ipak, svijet treba policajca i ko će to biti ako neće SAD? Moramo odabrati naše trenutke, tamo gdje se može intervenisati, kao što smo to uspješno učinili u Libiji. Moramo to uraditi, ne sami, sigurno ne sami, već u dogovoru s drugima.
Gdje možete učiniti nešto, morate učiniti nešto.
Neki loši dani dolaze. Možda se historija ne ponovi, ali ljudska priroda sigurno hoće.
U teškim ekonomskim danima mržnja se širi i ovo nije vrijeme za nerazumno rezanje Pentagonovog budžeta. Ovo nije vrijeme kada se trebamo okrenuti samo sebi.
Angelina Jolie je napravila svoj film kako bi izrazila frustraciju o apatiji i nesposobnosti međunarodne zajednice u BiH. Ona je uspjela u tome. Mi jesmo imali razloga ući u rat. Ne zbog osobnog interesa, nego zbog samopoštovanja.