Dostupni linkovi

Azilanti u Srbiji: U potrazi za boljim životom



Fotogalerija: Centar za azilante u Bogovađi kod Lajkovca, juli 2011

Zoran Glavonjić


U Srbiji je sve više azilanata iz siromašnih i dalekih zemalja koji su se tu zatekli na putu ka zapadnoj Evropi. Nakon što su otkriveni u ilegalnim pokušajima da uđu u države Evropske unije, ovi emigranti smešteni su u jedina dva azilantska centra gde borave po nekoliko meseci.

Centar za azilante u Bogovađi kod Lajkovca, bivše odmaralište Crvenog krsta kraj srednjevekovnog manastira, pravi je mali raj za sve njegove stanovnike nakon golgote koju su prošli dolazeći uglavnom iz Avganistana, Pakistana, Iraka, Irana, Libije, Somalije i Konga.

Dok i po nekoliko meseci čekaju okončanje zahteva za privremeni boravak ili azil, pre pokušaja da odu u zemlje Evropske unije, njih 75, među kojima i čitave porodice, boravi u pansionu okruženom šumom i sportskim terenima.

Među njima je i Zakir, automehaničar iz zapadnog Avganistana, dvadesetpetogodišnji moderno obučen mladić sa naočarima za sunce u stilu američkih pilota, koji nam kaže da je na put u bolji život krenuo još 2009.

Zakir iz Avganistana u razgovoru sa Zoranom Glavonjićem, 14.juli 2011
“Ono što me je nateralo da pobegnem iz svoje zemlje je rat. A onda mafija, gangsteri i ulične bande. I politika je uvek problem u Avganistanu. Tamo imamo pet nacionalnosti, uvek su međusobni sukobi, i to je uglavnom dovelo do toga da Avganistan bude potpuno uništen. Ko ima moć u Avganistanu on može da radi šta god želi”, priča Zakir.

Na pitanje sa kakvom idejom je krenuo ka Evropi, šta želi od života, odgovara:

"Jasno je da sve izbeglice idu za boljim životom, pa tako i ja. Hoću dobar život, bez bilo kakvih opasnosti i problema. Iamo sam mnogo teškoća, sve sam tamo izgubio. Nisam više to mogao da podnesem, i krenuo sam preko Irana, Turske,Grčke, i Makedonije, i eto me sada ovde u Srbiji.”

Za beg do Srbije 14.000 evra

O tome kako je dospeo u Srbiju i koliko je morao da plati ljudima koji su ga vodili kaže:

„Bilo je mnogo problema sa krijumčarima ljudi, a podrazumeva se da morate da platite. Od Avganistana do Srbije sam morao da im platim 14.000 evra. Vodili su nas kroz razne predele, nekada smo morali danonoćno da pešačimo jer nije svuda moguće proći automobilom. Dešavalo se da smo na nogama, gladni i žedni, bili i po 48 sati, išli smo do iznemoglosti po šumama, preko planina, i znate, bilo je puno opasnosti...Deo novca koji sam dao krijumčarima sam pozajmio i moram da ga vratim kada se snađem u Evropi. Ali ne znam kako ću, jer još nemam posao niti priliku da zaradim, i mnogo sam zabrinut zbog toga. Brinem zbog moje porodice tamo, sav novac sam potrošio, izgubio sam mnogo vremena a na cilj nisam stigao, i ako ne uspem biće vrlo teško za mene.”
"Deo novca koji sam dao krijumčarima sam pozajmio i moram da ga vratim kada se snađem u Evropi", priča Zakir iz Avganistana.

RSE: Da li želite da živite u Srbiji ili negde drugde?

Zakir: Mnogo sam pričao sa osobljem kampa o tome, ja stvarno želim da ostanem, ali znate, vrlo je teško dobiti azil u Srbiji. Nisam do sada video ni jednu izbeglicu da je ovde dobila posao ili dokumenta. Ranije sam imao ideju da se dokopam zapadne Evrope, ali sada sam vrlo zabrinut jer teško je izaći iz Srbije, nije lako doći do zemalja Evropske unije zbog jake kontrole na granicama, policija nas juri i proverava, Voleo bih da stignem u Evropu, ali sada nisam siguran da ću uspeti.

RSE: Kako vam je ovde u Bogovađi?

Zakir: Pre nego što sam dospeo ovde, za Srbiju sam čuo tokom rata u Bosni. Tada sam prvi put čuo za ta imena čuo – Srbija, Bosna. Ovde u centru za azil mi je udobno, relaksirajuće, što mi jako prija, ali na žalost svi ljudi koje vidite ovde ne žele da ostanu već da idu u zapadnu Evropu. Svi su dobri prema nama, ali ovde smo malo daleko od grada, nemamo internet, ne postoji signal mobilne telefonije, ako želimo nešto od toga moramo da putujemo 25 kilometara i da potrošimo dosta para. Ovde imam azilantsku ličnu kartu, mogu da idem u bilo koje mesto u Srbiji, uz trodnevnu dozvolu osoblja centra.

RSE: Kako vidite svoj budući život?

Zakir: Verujte mi, sada ne vidim svoju budućnost. Ne znam, želim u zapadnu Evropu ali ne vidim ništa, ne znam šta će se desiti, jednostavno ništa ne mogu da predvidim. Vreme će reći šta će sa mnom biti.

U Avganistanu nema budućnosti

Posle ovog razgovora Zakir je još jednom uzeo sudbinu u svoje ruke. Ljubazno se pozdravio sa osobljem centra i otišao do grada, da kupi karticu za telefon. Ali većina je znala da se više neće vratiti jer je krenuo ka mađarskoj granici.

Gholi sa detetom u azilantskom centru, 14. juli 2011
Drugi su ostali na ručku u staroj menzi, dok su se dečica uz veliku graju zabavljala u prostranoj igraonici.

Dok je na paklenih 38 u hladu u naručju pokušavala da rashladi svoju tromesečnu bebu, dvadesetpetogodišnja Gholi rekla nam je da je na najneizvesniji put u njenom životu krenula sa mužem i decom.

"Pobegla sam sa dvoje dece iz Avganistana jer tamo besni rat, kako bi u Evropi našli svoju budućnost i bolji život. Starije dete mi ima osam godina, a beba samo tri meseca. Hoću da idem u Francusku ili Nemačku i molim dobre ljude da mi pomognu. Ovde smo tri meseca, imamo hranu, međutim dosta je različita od one u mojoj zemlji, nemam ni odeću za decu, ali su mi obećali da ćemo dobiti sve što nam treba", priča Gholi.

Na pitanje kako su završili baš u Srbiji, Gholi odgovara:
'U Avganistanu nema života za mene, tamo nema posla ni obrazovanja za žene, iz sve snage se nadam boljoj budućnosti u Evropi, i to je jedino što želim', kaže Gholi.

„Prethodno smo pokušali da uđemo u Mađarsku, ali su nas otkrili na granici i doveli ovde. Potrošili smo sav novac, i sada smo u velikoj nevolji. Pre šest meseci izgubila sam brata koji je imao samo 24 godine, poginuo je u borbama u Avganistanu. Tamo imam veliku familiju, majku, oca, malog brata i sestru, i plašim se za porodicu. Stalno mislim na njih, neprestano plačem i mnogo sam nesrećna, ali čim se dokopam boljeg života trudiću se da im pomognem. U Avganistanu nema života za mene, tamo nema posla ni obrazovanja za žene, iz sve snage se nadam boljoj budućnosti u Evropi, i to je jedino što želim.”

Zahvalni za pomoć

Azilanti vreme prekraćuju igrajući karte ili šah, jer u centru nema interneta ni signala mobilne telefonije, ili jednostavno ćaskaju pijući hladno piće na klupicama prostranog parka.

Pedesetogodišnji Iračanin, koji nije želeo da mu se pominje ime, kaže da se nekada odigra i partija fudbala, ali da mu to teško može skrenuti misli sa toga da želi da bude sa porodicom.

Azilanti prekraćuju vreme igrajući karte, 14. juli 2011
“Znate koji je problem sa Irakom, tamo je puno nasilja, nešto kao građanski rat. Zato sam i napustio tu zemlju. Želim da ostanem u Srbiji ili da odem u Australiju, sin mi živi tamo. A drugi sin i žena su mi na Kipru. Ako ne mogu u Australiju, želim da ostanem u Srbiji, svi ljudi su tako dobri, ne osećam se kao stranac, sviđa mi se ova zemlja. U Bogovađi je dobro, učim srpski. Samo se jednom desio problem kada je jedan momak želeo da gleda televiziju, a neki su ga napali i oteli mu daljinski da bi gledali neki drugi program.”

Među azilantima je i dvedesettrogodišnji Shaan, iz Kabula, koji je kao vojnik iskusio ratne strahote pre nego što je pre nekoliko godina napustio Avganistan.

“U armiji sam bio dva meseca i bilo je strašno. Nisam ni podigao plate, već sam rešio da probam da odem iz zemlje. Dospeo sam do Londona, odakle su me deportovali nazad u Avganistan. Pobegao sam ponovo za Grčku i sada sam u Srbiji, i hoću da idem u Belgiju ili Italiju, tako negde. Tražim bolji život, ne volim Avganistan jer se stalno ratuje tamo”, priča Shaan.

Za kraj, Shaan je hteo nešto da poruči na svom jeziku.

“Hvala ljudima u ovoj zemlji što su nas primili i što nam pomažu. Svi su dobri prema nama i nadam se da ćemo uspeti.”

U Srbiji je u pripremi otvaranje još jednog centra za azil u Vojvodini koji će moći da primi 700 ljudi.
XS
SM
MD
LG