Dostupni linkovi

logo-print

Nafta, krv i dvostruki standardi Zapada


Houla, 1. juni 2012.

Houla, 1. juni 2012.

Autor: Philip Stephens (Prevela: Ena Stevanović)

Bliski istok je groblje za etičku vanjsku politiku. Kad god američki i europski čelnici govore uzvišenim tonom o nepokolebljivoj predanosti političkom pluralizmu, vladavini zakona i ljudskom dostojanstvu, desi se to da ih ova regija osramoti.

Lokalno stanovništvo stalno govori o dvostrukim standardima Zapada. To nije ništa novo. Čak i ako zanemarimo kolonizaciju, novija historija je prepuna sablasnih primjera brige za vlastite interese, a ne za navedene vrijednosti. Dobra polazna tačka je 1953.godina i svrgavanje s vlasti Mohammeda Mossadegha od strane SAD-a i uz potporu Velike Britanije. Tadašnji iranski premijer je podržavao modernizaciju ekonomije i socijalne reforme koje su ukazivale na svijetlu budućnost ove regije. Njegova greška je bila u tome što je vjerovao da Iran, a ne Velika Britanija treba kontrolirati svoju vlastitu naftnu industriju.

Arhivi bivših zapadnih ministara vanjskih poslova su prepuni dokaza o proturječnostima i licemjerju. Evropske i američke diplomate koje su bile stacionirane u regiji su već desetljećima postavljale pitanje da li je potpora arapskih autokrata u skladu sa prihvaćanjem univerzalnih vrijednosti i da li se jednostranom podrškom Izraelu ignoriraju legitimna prava Palestine. Ali ti telegrami nikad nisu pročitani. Tirani su imali naftu, a Palestinci su bili nemoćni.

Više od pola stoljeća kasnije, tenzije su se ponovo pojavile i to kao reakcija na Arapsko proljeće. Nakon blagog oklijevanja, zapadni zvaničnici su odlučili da je potreba naroda za predstavničkom vladom zapravo dobra stvar. Slušajući neke od ovih političara, neko bi mogao pomisliti da su se oni uvijek zalagali za demokraciju u Arapskim zemljama.
Ali to traje sve dok ne shvatite upozorenje. Demokracija je jako dobra stvar sve dok se njome ne ugrožavaju zapadni interesi. Izbori su divni osim kada birači glasaju za islamiste. Podrška ustanku je bila selektivna i uslovljena.

Naravno, NATO je angažirao svoju vojsku za svrgavanje Muammera Gaddafija. Ali ako spomenete represiju šitske većine u Bahreinu, nastaje muk. Svi političari javno kritiziraju vladajuću obitelj Al-Khalifa zato što se opiru reformama. Međutim privatno, kao što sam čuo od jednog europskog diplomate, veliki dio svjetske nafte putuje bahreinskim vodama, a šitski Iran prijeti blokadom zaljeva.

Većina islamskog ekstremizma, unutar i izvan Bliskog Istoka ima korjene u vehabijskom fundamentalizmu koji caruje pod patronatom Saudijaca.

Saudijska Arabija je nedodirljiva regija. Većina islamskog ekstremizma, unutar i izvan Bliskog Istoka ima korjene u vehabijskom fundamentalizmu koji caruje pod patronatom Saudijaca. Ali Saudijska Arabija je najveći svjetski izvoznik nafte. Saudijci također kupuju vrlo skupu vojnu opremu koja od početka rata u Iraku služi kao ključna sunitska protuteža Iranu.

Sjećam se razgovora s premijerom Tonyjem Blairom za vrijeme nesretne kampanje Georga W.Busha da bombarduje Bliski Istok ka demokraciji. Marš slobode, kako je to nazvao britanski premijer, je bio nezaustavljiv. Zašto se onda vratio s misije kako bi prodao Saudijcima napredne vojne avione? Najednom je g.Blair ostao bez riječi.
Nemaju jedino vlade dvostruke standarde. Neki dan se g.Blair u Londonu suočio sa demonstrantom koji ga je nazvao ratnim zločincem. Činjenica je da je podrška Blaira Bushovom ratu u Iraku u najboljem slučaju bila čin taštog imperijalizma, a vrlo vjerovatno i kažnjiva zavjera.

Bolni paradoks

Kako Sirija sve dublje zapada u krvavi građanski rat, kritičari svrgavanja Saddama Husseina su među onima koji se žale da međunarodna zajednica lijeno promatra kako Bashar al-Assad nastavlja istrebljivati vlastiti narod. Nije važno što je Saddam masakrirao šite u južnom Iraku i što je koristio hemijsko oružje kako bi poubijao kurde na sjeveru.

Zasjedanje Savjeta za ljudska prava UN-a, 1. juni 2012.

Zasjedanje Savjeta za ljudska prava UN-a, 1. juni 2012.

Pokolj u Siriji stoga pokreće dilemu koja nadilazi već poznati cinični izbor između realizma i idealizma. Zapadni čelnici su bijesni zbog bezobzirnog ubijanja civila od strane Assadovog režima. Žele da bude smijenjen. No, sugestija da postoji jednostavan način za to putem vojne intervencije zapravo znači prepuštanje inteligentne analize razumljivom gnjevu.

Sirija nije Libija. Assadova vojska posjeduje sofisticirano rusko naoružanje i velike zalihe hemijskog oružja. Da li bi bombardovanje spasilo živote Sirijaca? Smatram da će posebno brutalna ubojstva u Houli i nepopustljivost Rusije u UN-u na kraju natjerati zapad da naoruža pobunjenike. Ali niko ne bi trebao pretpostaviti da će to rezultirati sretnim završetkom.

Suočeni sa optužbama za dvostruke standarde, zapadni političari imaju tendenciju da sliježu ramenima i govore da je svijet takav kakav jeste. Sve dok su u pitanju Saudijska Arabija i Bahrein, zapad vješto podnosi sve kritike. Ono što još nisu shvatili je da nagomilano licemjerje duboko nagriza zapadni ugled i utjecaj.

Tijekom Hladnog rata, Sjedinjene Države i njeni saveznici su mogli govoriti o potrebi borbe protiv sovjetskog komunizma. Mogli su napraviti hladni proračun da i uprkos povremenim pobunama, arapske ulice nisu bile prijetnja za status quo. Satelitska televizija, internet i društvene mreže su negdje u dalekoj budućnosti.

Sada se Barack Obama, Francois Hollande, David Cameron i ostali suočavaju sa bolnim paradoksom. Ratovi u Iraku i Afganistanu i političko buđenje Arapskog svijeta su znatno oslabili njihovu sposobnost da utječu na promjene na Bliskom Istoku.

Međutim, prikazivanje slika surove represije širom svijeta zahtijeva od njih da djeluju. Zapad ne može pobijediti. A s obzirom na otužne podatke u zadnjih pola stoljeća, teško da to i zaslužuje.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG