Dostupni linkovi

logo-print
U subotu uveče su završeni 51. Sarajevski dani poezije, najstarija bh. pjesnička manifestacija koja je ovaj put okupila i nekoliko desetina stvaralaca iz čitavog svijeta, a najsvečaniji trenutak je bio dodjela ugledne nagrade Bosanski stećak crnogorskom pjesniku, prevodiocu i uredniku Ibrahimu Hadžiću.

O Sarajevskim danima poezije, aktuelnom kulturnom trenutku i ulozi poezije danas za RSE govori Senadin Musabegović, prvi čovjek organizacionog odbora Sarajevskih dana poezije.

RSE: Prošlogodišnji dani su bili pedeseti po redu sa programima i gostima kako to i dolikuje jubileju, ali čini se da ni ovogodišnja manifestacija nije omanula.

Musabegović: Sigurno da nije omanuo. Mi održavamo institucionalni kontinuitet. Ova manifestacija već postoji kao dio bosanskohercegovačke tradicije, te isto tako da svjedoči kosmopolitskom duhu Sarajeva, kada okuplja pjesnike iz raznih zemalja, kao i najrazličitije pjesnike, da se okupe oko nove poetike koja je vezana za Sarajevo.

RSE: Da li ste uspjeli ostvariti sve što je planirano - doveli sve goste, okupili domaće?

Musabegović: Uprkos finansijskim poteškoćama smo uspjeli dovesti sve goste i okupiti sve domaće. Dobili smo dva nova prostora u kojima se dešava manifestacija. Jedan je kino Kriterion, a drugi je atelje Figure. Ta dva prostora su omogućila jedno novo obraćanje, novi susret, koji do sada nije bio.

RSE: Polako postaje tradicija da Sarajevski dani startaju sa prostora Zemaljskog muzeja, između stećaka, prostora gdje stanuje duša ove zemlje. Ima li u tome neke simbolike?

Musabegović: Stećci su više simbolika. Mak Dizdar se ustvari obraćao stećcima, ne kao kultu groba i smrti, nego kao kultu života. On je otkrivao i razotkrivao, kroz pjesnički subjektivitet, onu tradiciju BiH, što nije uspio niti jedan historičar na takav način kao on. Pjesništvo je nekada potrebno da bi se otkrio poetski hepening skrivenih lica unutar same historije. To je takođe zadaća pjesništva, a o tome je dosta lijepo govorio i pisao pjesnik i intelektualac, Slobodan Blagojević, kojeg smo i predstavljali unutar sarajevskih dana poezije.

RSE: To je i praznik ljepote jer ovo je vrijeme u kojem možda i više nego i jedno drugo privodi smislu ono čuveno Holderlinovo pitanje - čemu pjesnici u oskudnom vremenu?

Musabegović: Holderlin ima i odgovor koji kaže - tamo gdje nastaje kriza, tu je i spas. Ne znači da prvo nastane kriza, pa onda i spas, već je u samoj krizi i spas, u kom se može desiti neka kreativna iskra i kreativni impuls koji će preoblikovati određene stvari i da se otvori potencijal, neka naga za nešto novo i drugačije. U oskudici se upravo otkriva pjesnički ponor, kroz koji pjesnik treba da prođe i artikuliše sebe.

RSE: Znam da je glupo razdvajati naš prostor od ostatka svijeta kada je poezija u pitanju, smisao je istovjetan, ali teško da ima pedlja zemaljske kugle gdje je vlast toliko distancirana od svoje reprezentativne kulture.

Vlast je postala apsolutno indolentna na umjetnost.

Musabegović: To je i dobro. Desio se već 25. 5. – Dan mladosti. Na taj dan su se pjevale pjesme, što vođi, što partiji, što revoluciji, što nekom novom svijetu. Mi u to vrijeme nismo ni pomislili da je ta poezija možda trivijalna, ideološki obojena, te da treba ući u prostor pjesničke slobode. Desilo se nešto još gore, a to je da je vlast postala apsolutno indolentna na umjetnost. Ne treba joj više umjetnost da izmjeni svijet i da bude alatka u borbi protiv neprijatelja ili mobilizator mase. Naime, ne treba im uopšte. E onda, ako im ne treba uopšte, nastaje praznina i vakuum. Sada možemo reći da ima velike pjesničke slobode i da skoro pa da i nema nikakve cenzure u pjesništvu, ali ima postoji najgora cenzura koja se danas pojavila, a to je tišina. Apsolutna i indolentna. Ta cenzura je najgora zbog toga što ne znamo kako da se borimo protiv nje i ne znamo kada ćemo izaći iz nje.

Konflikt u svakodnevnom životu

RSE: Ovog puta je bio vidljiv napor da Sarajevski dani poezije postanu bosansko-hercegovački dani poezije. Opet je karavana pjesnika bila izvan mjesta po kom dani nose ime?

Musabegović: Mi smo imali jednu manifestaciju u Sokocu, pa onda u Goraždu, Istočnom Sarajevu, Počitelju. Dakle, pjesništvo je ponovo nastojalo da u neku ruku poveže BiH, ali isto tako i da se zadržimo na identitetu grada čija i jeste funkcija da povezuje. On jeste stalno otvorena granica koja se iščitava. Sarajevo ne bi trebalo biti granica gdje se dijele dva grada, već mjesto susreta i otvorena knjiga koja se čita.

RSE: Osim čitanja poezije bilo je dosta i drugih manifestacija. Jamačno, najviše pažnje je privukao okrugli sto o poeziji u konfliktnim zonama. To je jedno tipično regionalno, ali i univerzalno pitanje?

Živimo u post dejtonskom miru gdje je konflikt obilježio naš svakodnevni život i to takva vrsta konflikta koji mi skoro i ne primjećujemo.

Musabegović: Mi živimo u post dejtonskom miru gdje je konflikt obilježio naš svakodnevni život i to takva vrsta konflikta koji mi skoro i ne primjećujemo. Ti su konflikti najgori zbog toga što ne poznajemo njihovu logiku. Nekada imamo i nostalgiju spram rata, gdje su konflikti postojali unutar rovovske podjele, a ovdje se konflikt izlio, postao nevidljiv, ušao u ljudska tijela i duše i tako boravi među njima i određuje njihovo vlastito sopstvo. Konflikt govori kroz njih, a ne oni da artikulišu konflikt. Upravo je možda neka mogućnost pjesništva da artikuliše taj konflikt.

RSE: Jamačno, najsvečaniji trenutak Sarajevskih dana poezije je dodjela nagrade Bosanski stećak. Ovogodišnji laureate je Ibrahim Hadžić iz Crne Gore?

Musabegović: Naslov njegove zbirke je 'Ko sam ja?'. Njegova zbirka je odštampana ovde, a zbirku su štampali Sarajevski dani i tu je skupljen sav njegov opus. To je zanimljivo pitanje. Odgovor na samo pitanje, ko sam ja se krije u samom pitanju ko sam ja. On jeste mnoštvo izvora. On nije pjesnik koji će reći da postoji neko skriveno ja, koje će otkriti u dubini svoje duše kao neka začaurena školjka u kojoj će se otvoriti neko tajno blago njegovog ja, kako su često zamišljali nacionalni esencijalisti, već je to upravo mnoštvo izvora i mnoštvo uticaja i kultura. Taj je pjesnik rastao kroz mnoštvo izvora i kultura. Dakle jedna kultura je muslimansko-bošnjačka, druga crnogorska, treća srpska. Sve to je on u sebi preplitao i živi dramu tog preplitanja i kroz tu dramu se u stvari artikuliše njegova poezija.

RSE: Osobno me zanima kako se u književnom svijetu doživljava Bosanski stećak jer to najbolje govori o međunarodnom ugledu ove manifestacije?

Musabegović: Ove nagrade su dobili bosanskohercegovački pjesnici koji su jako značajni, kao što su Abdulah Sidran, Ivan Kordić i Stevan Tonkić. Zadnjih godina su nagrade dobijali Oto Tolnai, Petar Gudelj,Čarls Simić koji je napisao jedan prelijepi esej. A jedna od najznačajnih stvari je da je nagradu dobio i internacionalni pjesnik, Palestinac, Mahmud Derviš, koji je netom poslije te dodjele Stećka umro. To mu je bila možda i posljednja nagrada koju je dobio i posljednje dane koje je živio, on ih je proveo u Sarajevu, o kom je jako lijepo govorio i o razlici između Palestine i BiH i na koji način on prepoznaje svoj kulturološki milje ovdje. Ove godine je nagradu dobio Ibrahim Hadžić. Čarls je napisao jedan putopis o Sarajevu, dakle jedan veliki američki pjesnik koji je kritikovao Miloševićevu vlast, je napisao prelijep putopis o Sarajevu koji smo upravo objavili u katalogu u prevodu Feride Duraković.

RSE: Neizostavno pitanje je kako ste uspjeli organizovati Sarajevske dane poezije, uz sva ona ograničenja, vezanja kesa, posebno kada je kultura u pitanju?

Musabegović: Jako teško, ali ipak smo ih organizovali. Oni imaju svoju dinamiku i mislim da sve više postaju institucija i legitimiraju sami sebe i povezuju ovaj grad sa drugim dijelovima zemlje i svijeta.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG