Dostupni linkovi

logo-print

Može li Mostar doživjeti sudbinu Mitrovice


Mostar, foto: Midhat Poturović

Mostar, foto: Midhat Poturović

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je - koliko su danas, dvije decenije nakon rata koji je razorio multinacionalno tkivo ovoga grada, jake nacionalne podjele u Mostaru.

Sagovornici su bili dva vijećnika Gradskog vijeća Mostara - Faruk Ćupina i Marko Romić. Gospodin Ćupina živi u istočnom dijelu grada, u kome su pretežno Bošnjaci, a gospodin Romić u zapadnom, mahom naseljenom Hrvatima.


Razgovaralo se o tome u kojoj mjeri danas u Mostaru postoje dva grada - jedan hrvatski, a drugi bošnjački, ko najviše insistira na podjelama, o tome kako mostarski Bošnjaci i
Hrvati lakše međusobno komuniciraju nego političari, koliko je zapadni Mostar okrenut Zagrebu, a istočni Sarajevu, koliko je među mostarskim Hrvatima snažno uvjerenje da Mostar treba da bude hrvatski stolni grad, koliko se ljudi koji stanuju u istočnom dijelu grada zapošljavaju u zapadnom i obratno, da li se bošnjačka i hrvatska djeca razdvajaju još od osnovne škole, ima li mješovitih brakova ili su oni potpuno nestali, kakva je budućnost Mostara - da li će se podjele smanjivati ili su one toliko jake da će jos dugo vremena davati pečat tom gradu.
Omer Karabeg: Ima onih koji tvrde da danas u Mostaru postoje dva grada u jednom. Slažete li se s tim?

Faruk Ćupina: Apsolutno. U Mostaru, u faktičkom smislu, postoje dva grada - bolje rečeno, dva sela u jednome gradu. Činjenica je da na bivšoj ratnoj liniji razdvajanja postoji jedan nevidljivi zid. To je Bulevar, koji se proteže pravcem sjever-jug. U Mostaru postoje dva odvojena univerziteta, dvije bolnice, dvije pošte, dvije elektroprivrede. Sve kulturne i sportske institucije su podijeljene. To je, na žalost, prava istina o Mostaru

Marko Romić: Sasvim sigurno ima indicija za takvu tvrdnju. U glavama mnogih ljudi postoji nevidljiva granica, i to je činjenica od koje malo ko ovdje može pobjeći. Ja ipak ne bih govorio o dva grada, već o jednom gradu sa dvije specifične sredine. Mnogi gradovi u svijetu su podijeljeni na četvrti, ali kod nas te podjele, na žalost, imaju negativan predznak.

Omer Karabeg: Postoji li ta granica i u fizičkom smislu?

Marko Romić: Granica između istočnog i zapadnog dijela grada svakako postoji, rekao sam više u glavama ljudi, ali i u fizičkom smislu. Jer, s jedne strane Bulevara pretežno žive Hrvati, a s druge Bošnjaci. Međutim, ta granica se svakodnevno prelazi u oba smjera, ljudi sve više međusobno komuniciraju i granica je sve manje vidljiva.

Faruk Ćupina

Faruk Ćupina

Faruk Ćupina: To je prava fizička granica. Podijeljenost se vidi na svakom koraku. Meni je to veoma žao, jer moja porodica živi u Mostaru već nekih 300-400 godina i uvijek sam ovaj grad doživljavao kao primjer sloge, suživota i tolerancije. Evo, ja stanujem u istočnom dijelu grada u jednom sokaku u kome žive jedna srpska porodica, jedna hrvatska i mi kao starosjedioci. S tetom Radojkom proslavljamo Uskrs, s tetom Katicom Božić, a oni zajedno s nama Bajram. To je ono što je smetalo onima koji mrze ovaj grad. Jer u ovom gradu, pored onih koji ga neizmjerno vole, postoje i oni koji ga mrze. Prije rata Mostar je bio paradigma jedne prirodne multietničke zajednice, u kojoj su u slozi živjeli Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Ta zajednica je uništena u ratu, i dalje se uništava svaki dan. Odgovornost za destruiranje normalnog života u Mostaru prvenstveno imaju politički lideri čija su usta puna nacionalne retorike. Oni neprestano insistiraju na homogeniziranju etničkih zajednica radi postizanja svojih politikantskih ciljeva. Političari ne rade u interesu građana i grada Mostara, nego prvenstveno u svom interesu. Zbog toga Mostar propada. Prije rata to je bio jedan od najnaprednijih gradova u bivšoj Jugoslaviji, stajao je rame uz rame sa Sarajevom. Bio je kulturni, politički, ekonomski i sportski centar jedne regije - Hercegovine. Danas je Mostar daleko ispod Zenice, Bihaća, Banjaluke, Tuzle. Može se mjeriti sa Širokim Brijegom ili Nevesinjem. To je tragedija Mostara.

Marko Romić: Gospodin Ćupina je govorio o svom podrijetlu. Ja nisam rođen u Mostaru. Ovdje sam došao, stjecajem ratnih okolnosti, prije 18 godina, pa bi netko mogao reći da nemam toliko pravo govoriti na tu temu kao gospodin Ćupina,. Ali, ja ne mislim da je mjesto rođenja, samo po sebi, najvažnija odrednica pojedinca ili grupe. Neke druge stvari su važnije.

Faruk Ćupina: Da ne bi bilo zabune. Ja ne smatram građanima Mostara samo one koji su rođeni u ovom gradu, nego sve one koji istinski doprinose njegovoj dobrobiti. Nijednog trenutka nisam želio da pravim razliku između onih koji imaju svoje porijeklo u Mostaru i onih koji su ovdje došli iz nekih drugih sredina. Grad Mostar i državu Bosnu i Hercegovinu doživljavam kao zajednicu koja mora garantovati, ne samo državni, nego i nacionalni, vjerski, kulturni i svaki drugi identitet svim svojim građanima.

Omer Karabeg: Gospodine Romiću, slažete li se sa ovim što kaže gospodin Ćupina - da podjele najviše odgovaraju političarima?

Marko Romić: Slažem. To je evidentno, ne samo u Mostaru, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Evo već dvadeset godina, otkako se rat završio, na vlasti su uglavnom stranke koje funkcioniraju i opstaju na priči o posebnostima, razlikama i podjelama. Političari su oni kojima podjele u Bosni i Hercegovini, pa i u Mostaru, najviše odgovaraju.

Omer Karabeg: Može li se reći da je zapadni dio Mostara okrenut Zagrebu, a istočni Sarajevu?

Marko Romić: U nekom smislu bi se moglo i tako reći, ali nije ta priča baš tako jednostavna. Kao Hrvat, ja sebe smatram bosanskohercegovačkim patriotom i nikome ne dopuštam da je veći patriota od mene. S druge strane, ja sam to što jesam. Rođen sam i odrastao u tradicionalnoj katoličkoj, hrvatskoj porodici i mislim da oni Bošnjaci, koji ne shvataju i ne prihvataju da postoje i neki drugi i drukčiji, kojima je na srcu i nešto drugo osim vlastite zemlje koja mora biti na prvom mjestu, prave jednaku štetu ovoj našoj zajedničkoj zemlji kao i oni koji više gledaju na Zagreb nego na Sarajevo.

Faruk Ćupina: Što se tiče toga ko je gdje okrenut, rekao bih da u skorije vrijeme bošnjački političari, i to znatan broj njih, dobijaju radna mjesta u Sarajevu, tamo kupuju stanove i školuju svoju djecu. Inače, Bošnjaci ne žele konfrontaciju bilo sa kim, niti žele supremaciju nad drugim narodima, ali mi imamo svoje mjesto u Mostaru i u Hercegovini. Mi želimo da izgrađujemo institucije države Bosne i Hercegovine, bez ikakvih paralelnih institucija i nečega što bi uticalo na rastakanje ove države.

Potreba koja ne poznaje naciju

Omer Karabeg: Koliko je među mostarskim Hrvatima jako uvjerenje - koje podržavaju neki političari - da Mostar treba da bude hrvatski stolni grad?

Marko Romić

Marko Romić

Marko Romić: To je nešto što meni zvuči kao floskula, za koju malo tko zna šta ona konkretno znači. Šta znači stolni grad? Ja bih volio da mi to netko objasni, pa da onda možemo dalje pričati. Ako se misli da je to važan ili najvažniji grad za Hrvate u Bosni i Hercegovini, onda ta priča u određenom kontekstu ima smisao, ali mislim da se taj izraz prečesto prenaglašava i zloupoterbljava. Vidim da ima političara koji u tom nazivu stolni grad vide samo negativnu stranu i prijetnju za nekog. Ponavljam, meni taj pojam ne znači bog zna šta, jer ne znam šta to konkretno znači.

Faruk Ćupina: Izjavu o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu dao je predsjednik HDZ-a. Bošnjaci su duboko zabrinuti zbog takvih izjava. Nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o načinu izbora gradskih vijećnika, normalno je da se mnogi građani boje da se ne ostvari ideja o hrvatskom stolnom gradu. Zbog toga je i osnovana Mostarska incijativa za ravnopravnost naroda i građana s namjerom da se napravi širi front protiv nacionalnih politika, koje egzistiraju na prostoru Mostara. Građani okupljeni u toj inicijativi žele da se Mostar uredi kao složena multietnička i demokratska zajednica u kojoj su ravnopravni svi građani i svi narodi i u kojoj ne postoji dominacija nijednog naroda. Bošnjaci ne mogu zaboraviti rat tokom kojeg je širom svijeta raseljeno 20.000 njihovih sunarodnika. Odatle potiče taj strah.

Marko Romić: Moram reći da sve vrijeme otkako se je počelo govoriti o odluci Ustavnog suda pokušavam razumjeti razloge za taj strah koji je gospodin Ćupina spomenuo. Mene, kao Hrvata, na neki način iritira da se tu neko boji mene ili nekog ko je sličan meni. Nema razloga za to. Mislim da Mostar treba biti jedna normalno uređena zajednica, kao što su i druge zajednice u Bosni i Hercegovini. Ako za Mostar tražimo neka posebna pravila, onda time na neki način direktno ili indirektno kažemo da tamo ima nekih naopakih ljudi koji bi mogli ugroziti neke druge. To je nešto što ja kao čovjek, kao Hrvat, kao osoba koja sebe smatra bosanskohercegovačkim patriotom, ne mogu prihvatiti.

Omer Karabeg: Koliko su podjele vidljive u svakodnevnom životu? Da li se ljudi koji stanuju u istočnom dijelu grada zapošljavaju u zapadnom i obratno? Idu li u robne kuće na drugoj obali Neretve? Sjede li u kafićima i restoranima na drugoj strani?

Marko Romić: Čini mi se da u javnosti postoji malo iskrivljena slika o tome. Ja živim u zapadnom dijelu grada, ali poznajem situaciju i u istočnom, jer gotovo svaki dan obiđem cijeli grad. U zapadnom dijelu grada živi mnogo Bošnjaka. Malo je stambenih zgrada gdje ih nema. Zaposleni su u firmama, trgovinskim centrima, restoranima i drugim poslovnim objektima. To je činjenica. Istočni dio grada je manji, tamo je i manje poslovnih objekata i ne znam kakva je struktura uposlenih. Ali jedno pouzdano znam - svi ljudi, neovisno o nacionalnosti i vjeroispovijesti, rukovođeni su borbom za egzistenciju, za preživljavanje. To je potreba koja ne poznaje naciju. Ljudi idu i ići će tamo gdje mogu naći posao. Slično je i sa trgovinom. Znam da veliki broj ljudi iz zapadnog dijela grada ide u tržne centre u istočnom dijelu, idu svugdje gdje mogu da kupe nešto povoljnije. Isto tako, stanovnici istočnog dijela grada dolaze u trgovinske centre na zapadnoj strani. Kad god imam priliku za to ja idem u Narodno pozorište, koje je u istočnom dijelu grada i nisam jedini sa zapadne strane koji dolazi tamo. Jednako tako viđam ne mali broj ljudi iz istočnog dijela grada koji dolaze na kulturne manifestacije u zapadnom dijelu. Prema tome, te stvari nisu baš tako ekstremno loše kako bi netko sa strane pomislio.

Faruk Ćupina: Ja imam advokatsko društvo u kome je 8-10 zaposlenih. Sa mnom ne rade samo Bošnjaci nego i Hrvati. I to izuzetno uspješno i kvalitetno. To je upravo ono što je kolega Romić rekao: kad je posao u pitanju - nema nacionalniih razlika. Međutim, političari neprestano pokušavaju razdvajati ljude na nacionalnoj osnovi i neprestano ističu pripadnost naciji zanemarujući ljudske i profesionalne kvalitete. Nedavno je ovde bilo sukoba oko podizanja spomenika ispred gradske vijećnice. Tim povodom ja sam javno poručio političarima - prestanite sa ratom spomenicima, vodite rat novim fabrikama i novim radnim mjestima.

Omer Karabeg: Bilo je tuča između navijača Veleža i Zrinjskog, često se dešavalo da momci iz zapadnog Mostara navijaju protiv Bosne i Hercegovine kada ona igra neku utakmicu, a momci iz istočnog protiv hrvatske reprezentacije. Ima li toga i sada ili te stvari ipak pripadaju prošlosti?

Marko Romić: Meni se čini da takvih stvari ima sve manje. Nedavno smo imali utakmicu između Veleža i Zrinjskog, koja je prošla bez ijednog incidenta. Podsjetio bih da je u Zrinskom, nogometnom klubu iz zapadnog dijela grada, nekoliko zadnjih sezona glavnu ulogu imao mladić koji se zove Sulejman Smajić. Sjetih se i jednog nogometnog turnira 95. ili 96. godine. Najbolji igrač ekipe iz zapadnog dijela grada, koja je osvojila turnir, zvao se Sejo. Mislim da se u medijima previše govori o negativnim stvarima. Ako se pobiju dva pijana momka na Rondou ili na Bulevaru - to bude iste večeri glavna vijest u državnom dnevniku. Ali, ako se okupi stotinu bivših boraca i nekadasnjih protivnika, Bošnjaka i Hrvata, da zajedno obilježe mjesta stradanja u ratu - o tome ni riječi. I kad neko pokuša da objavi takvu vijest - nailazi na otpor. Mislim da se negativne stvari namjerno prenaglašavaju i preuveličavaju, a pozitivne prešućuju. Oni koji to rade - imaju jasan cilj.

Faruk Ćupina: Ja sam sportista, i u karate klubu, gdje sam trener i predsjednik, ima i Bošnjaka i Srba i Hrvata. Incidenata najmanje ima među istinskim sportistima, za razliku od navijačkih grupa, koje su podložne nacionalnim tenzijama i manipuliranju.

Nemamo pravo šutiti na zlo i nepravdu

Omer Karabeg: Idu li hrvatska i bošnjačka djeca u iste škole i sjede li u istim razredima?

Marko Romić: Toga ima malo. Mostar je sada tako konstituiran da i u istočnom i u zapadnom dijelu grada postoje škole u kojima djeca uče - svako po svom programu. U školama u zapadnom dijelu uči se po hrvatskim nastavnim programima, a u istočnom po bosanskim. To uvjetuje i nacionalni sastav učenika. Istina, i na jednoj i na drugoj strani ima učenika one druge nacionalnosti, ali ne mnogo. Jedina škola u koju idu djeca različitih nacionalnosti je gimnaziju na Španjolskom trgu.

U Mostaru su škole strogo podijeljene, u jednima su uglavnom hrvatska, a u drugima bošnjačka djeca. U nekim slučajevima su i stopostotno jednonacionalne.

Faruk Ćupina: U Mostaru su škole strogo podijeljene, u jednima su uglavnom hrvatska, a u drugima bošnjačka djeca. U nekim slučajevima su i stopostotno jednonacionalne.

Omer Karabeg: Da li se mladi druže? U školama su odvojeni, ali da li se druže van škole? Da li idu u iste kafiće, disko klubove ili svako ima svoje?

Marko Romić: Znam da ima takvih druženja. Vrlo često omladina iz zapadnog dijela grada ide u istočni i obratno, pogotovo kad u nekim diskotekama gostuju poznate estradne ličnosti. Mladi se bolje i lakše sporazumijevaju nego političari.

Omer Karabeg: Ima li slučajeva da mladić iz zapadnog dijela grada ima djevojku u istočnom i obratno?

Faruk Ćupina: Život niko ne može zaustaviti. Nema tog nacionaliste koji može zaustaviti život. To se pokušalo u ratnim vremenima, međutim, život uvijek pobjeđuje. Mladi različitih nacija se druže, vole, ponovo se sklapaju mješoviti brakovi.

Marko Romić: I ja znam za veze između mladića i djevojaka sa jedne i druge strane. To je nešto što nitko ne može zaustaviti, nikakve zabrane, nikakve stegovne mjere i nikakva politika.

Omer Karabeg: Kada poredim Mostar sa drugim gradovima koje je rat podijelio, recimo sa Mitrovicom, mislim da je u Mostaru situacija ipak mnogo bolja. Mostarski Bošnjaci i Hrvati se susreću i komuniciraju, dok između Albanaca i Srba, od kojih jedni žive u južnoj, a drugi u sjevernoj Mitrovici, nema gotovo nikakvog kontakta. Gospodine Ćupina, da li ste se ikada pobojali da bi Mostar mogla zadesiti sudbina Mitrovice?

I u najstrašnijim trenucima rata ja sam duboko vjerovao da nikada neće doći do totalnog razvajanja između naroda koji ovdje žive. Tako i sada mislim i uvjeren sam da Mostar neće zadesiti sudbina Mitrovice.

Faruk Ćupina: u najstrašnijim trenucima rata ja sam duboko vjerovao da nikada neće doći do totalnog razvajanja između naroda koji ovdje žive. Tako i sada mislim i uvjeren sam da Mostar neće zadesiti sudbina Kosovske Mitrovice.

Marko Romić: Slažem se sa gospodinom Ćupinom. Ne može se ovdje dogoditi nešto kao u Kosovskoj Mitrovici.

Omer Karabeg: Kako vidite budućnost Mostara? Da li će se podjele smanjivati ili su one toliko jake da će još dugo godina davati pečat Mostaru?

Faruk Ćupina: Mostar je izuzetno važan za trajni mir u Bosni i Hercegovini, zato što je oduvijek bio prirodna zajednicu tri bosanskohercegovačka naroda. Svi koji pokušavaju razoriti takvu zajednicu, a bilo je takvih pokušaja u prošlosti, na kraju su doživjeli poraz. Međutim, glavni problem Mostara je što građani šute i trpe. U ovom gradu je ogromna nezaposlenost - 45 posto. Ljudi su uplašeni za svoju egzistenciju i zato se drže po strani. Čestiti ljudi, međutim, ne smiju da šute. Šutnjom se bolest ne liječi. Jer grad Mostar je bolestan. Treba da dignu svoj glas i pobune se protiv nacionalnih politika, kako bi krenuli putem zajedništva i tolerancije, jer im jedino taj put može obezbijediti prosperitet.

Marko Romić: Mislim da je gospodin Ćupina dotaknuo ono što je najvažnije i što je najveći problem. Ovdje se ljudi toliko saginju - samo što im leđa ne puknu. Mislim da mi kao građani, bez obzira koje smo vjere i nacije, nemamo pravo šutiti na zlo i nepravdu koje svakodnevno gledamo. Treba podići glas i uraditi nešto da se stanje promijeni.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG