Dostupni linkovi

logo-print

Može li se još o Stepincu razgovarati


Spomenik Alojziju Stepincu u Zagrebu

Spomenik Alojziju Stepincu u Zagrebu

Kada bi se danas u Hrvatskoj provela anketa o tome je li zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio ustaški vikar u rezultate ne treba sumnjati.

Većina bi s najdubljim uvjerenjem i pravedničkim gnjevom odbacila tu najnoviju "srpsku ujdurmu".

Sam kardinal Josip Bozanić s oltara je na Dan državnosti govorio o "nabacivanju blatom kleveta" kojima je "hrvatski vjernički puk uznemiren". I prozvao vlasti što to dopuštaju.

Pri tome je pažljivo izbjegao činjenice.

A one su: Alojzije Stepinac bio je vojni vikar za sve katolike vojnike na području bivše Kraljevine Jugoslavije i kasnije NDH. Papa Pio XII imenovao ga je vikarom oružanih snaga 8. prosinca 1939., uz odredbu da to imenovanje stupa na snagu u slučaju bilo kojeg oružanog sukoba.

Sveta Stolica potvrdila je to imenovanje 1942. godine i protegnula jurisdikciju, kako na oružane snage Nezavisne države Hrvatske, kojih je Ustaška vojnica bila sastavni dio, tako i na sve vojnike katolike, dakle i na okupacijske jedinice.

Je li Stepinac bio (i) "ustaški vikar"? Naravno da jest. Nije, ako NDH nećemo tretirati kao ustašku državu. A što je onda bila?

"Koji je to život koji je vikara ustaške vojske preporučio za sveca?", upitao je Aleksandar Vulin, ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Vlade Srbije, u svojstvu izaslanika premijera svoje države na komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jadovno u Lici, 21. lipnja.

Istup je bila politička provokacija, neprimjerena mjestu i prigodi. I nadasve izraz nepoštovanja tisuća i tisuća žrtava, mahom Srba i Židova.

Rehabilitacija Draže Mihailovića, Beograd, 14. svibnja 2015.

Rehabilitacija Draže Mihailovića, Beograd, 14. svibnja 2015.

Ostavimo po strani činjenicu da ministar Vulin dolazi iz zemlje u kojoj je rehabilitiran notorni Nikolaj Velimirović, episkop i vladika, antisemit i profašist, kojeg je 2003. Sveti arhijereski sabor SPC proglasio svecem. Iz zemlje u kojoj je nedavno rehabilitiran četnički đeneral Draža Mihailović.

Evidentan je aktualni politički kontekst - Srebrenica, najava rezolucije Vijeća sigurnosti, ustrajno odbijanje suočavanja s odgovornošću za posljednji rat. Na tom planu pred Srbijom je mukotrpan put.

Utoliko su negativne hrvatske političke reakcije na Vulinov istup razumljive. No, u njima nešto bitno izostaje.

Ako je zbilja nepristojno zavirivati susjedu preko plota, da li je jednako nepristojno relativizirati zločin i zločince u vlastitom dvorištu?

Hrvatska reakcija, i medijska i službene politike, doista bi "nadišla tu vrstu provokacije", kako se izrazila predsjednica Republike, da je reagirala jednako žestoko na paralelni skup u Jadovnom u organizaciji "hrvatskih braniteljskih veterana" koji su negirali i sam zločin i žrtve ustaša. I koji to rade sustavno, godinama.

U Jadovnom je, u nepuna dva mjeseca trajanja logora, u ljeto 1941. godine likvidirano više od 20.000 ljudi. Odmah po dolasku HDZ-a na vlast tragovi sjećanja na logor su zbrisani, poslije tek djelomično obnovljeni. Kao i u Glini i na brojnim drugim mjestima. Hrvatski političari i najutjecajniji mediji o tome uglavnom šute.

Uvrijeđenost Crkve bila bi vjerodostojnija da Glas koncila ne objavljuje feljtone koji negiraju samo postojanje Jasenovca, a u najnovijem broju zalaže se i za ukidanja Dana antifašističke borbe.

I tu dolazimo na glavni problem oko nadbiskupa Stepinca. O tome zaslužuje li biti proglašen svecem ne bih kao laik raspravljala. Ali, o njegovom javnom djelovanju u razdoblju 1941-1945. potrebno je bilo povesti ozbiljan javni dijalog.

Bojim se da je već prekasno. Iz "ratnog zločinca" u proteklih 25 godina Alojzije Stepinac proizveden je u uzora. I ne samo on kao osoba, već se nedodirljivost proteže i na cijelu Katoličku crkvu u Hrvatskoj.

A tu smo na terenu koji je naprosto u sukobu s činjenicama. Nije produktivno izvlačiti ovaj ili onaj citat iz raznih pisama, poslanica, javnih istupa. Tamo bi se svašta našlo, argumenti za različite, pa i suprotstavljene tvrdnje.

Djelovanje Katoličke crkve u NDH, pa i njezinog čelnog čovjeka, nije bilo jednostavno, nije bilo niti jednoznačno.

Inauguracija NDH, april 1941.

Inauguracija NDH, april 1941.

Zalažem se za cjelovito objavljivanje dokumenata, uključivši i crkveni tisak. Privrženost ideji i činu nastanka NDH je naprosto neoboriva povijesna činjenica.

Sam je Stepinac na suđenju 1946. godine izjavio: "Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji". NDH je za Crkvu bila "Božje djelo".

Oko zločinačkog karaktera i prakse te države bilo je razlika u crkvenim krugovima. Bilo je osude zločina, bilo je pomaganja žrtvama. Bilo je i visokih prelata crkve zakletih ustaša, bilo je i partizana. Ovi drugi od Crkve su prezreni.

Stepinac je dobio visoko Pavelićevo odlikovanje, među ostalim, i zbog toga što je "razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne države Hrvatske"?

Da je "bilo hrvatskog naroda" zakucalo na partizansku stranu - to je ono što u vodstvu Katoličke crkve nikada nije prihvaćeno.

Kontroverze oko ponašanja Vatikana i tadašnjeg pape Pija u Drugom svjetskom ratu ostaju do dana današnjega. Slično je i s Alojzijem Stepincem.

Je li to ponašanje bilo "uzorito"? Iz strašnog razdoblja 1941-1945. uzori na ovim prostorima mogu biti i ostaju samo Titovi partizani.

  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG