Dostupni linkovi

logo-print

Mostar: Kako je Aluminij od giganta došao na korak do propasti


Aluminij d.d. Mostar

Aluminij d.d. Mostar

Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva u BiH, poznatija pod nazivom Account, u svom nedavnom istraživanju naznačila je kompaniju Aluminij iz Mostara - koja je nerijetko nazivana najvećim izvoznikom u zemlji - kao jednu od deset najvećih privatizacijskih pljački u Bosni i Hercegovini. Riječ je o preduzeću koje je prije rata zapošljavalo nekoliko hiljada radnika, zadnjih godina nekoliko stotina, a sada se - tvrde sindikati - nalazi pred gašenjem.

Iako značajnim dijelom bh. političari od prvog dana protesta, koji se zadnjih sedmica odvijaju širom zemlje, u tim demonstracijama traže tragove političke ili etničke zavjere, građani na ulicama bh. gradova postavljaju samo jedno pitanje: šta je sa ekonomijom i masovnom nezaposlenošću?

Tako je i u Mostaru, gradu u kojem je prije rata radilo oko 50 hiljada ljudi, a od toga najviše u industriji. U ratu i nakon njega, od na desetine velikih preduzeća, bivših giganata, ostale su tek ruševine, a radnici su završili na ulici.

Član Plenuma građanki i građana Mostara Rešid Babović, na jednom od okupljanja proteklih dana, ovako je opisao cijelu situaciju i razloge građanskog nezadovoljstva:

„Do 1992., 17 hiljada ljudi je ulazilo u Mostar u četiri sata popodne, nakon prve smjene. Deset hiljada ljudi je, u isto to vrijeme, odlazilo na jug, na posao. Gdje su nam ta radna mjesta? Ko je 'pojeo' ta radna mjesta?“

Jedan od primjera je i mostarski Aluminij. Prema svim dosadašnjim pokazateljima, postoji dovoljno sumnji u zakonitost poslijeratne registracije imovine ove firme. Naime, njegova vrijednost - prema istraživanju Acounta procjenjivana je svojevremeno na 1,4 milijarde tadašnjih njemačkih maraka, a po ko zna kakvim metodama je svedena na 155 miliona eura.

Nadalje, kompanija je procijenila da za neisplaćene plate u ratnom periodu duguje radnicima preko 48 miliona eura. Rukovodstvo je dug preračunalo u dionički ulog od 65 posto. Međutim, kako tvrde predstavnici bivših radnika, vlasnici dionica postaju uglavnom samo Hrvati. Evo šta je nedavno za naš radio izjavio Milan Jovičić, bivši radnik Aluminija i poratni predsjednik Gradskog vijeća Mostara:

„Kao što je poznato javnosti, izašao je spisak zaposlenika sa podijeljenim dionicama, bez preko 700 Srba - radnika, bez jednog broja Bošnjaka i bez nepodobnih Hrvata.“

Šezdesetpetogodišnji Jovo Džonlez je jedan od takvih. Iako je među prvima počeo raditi u Aluminiju, nije ostvario nikakva prava, pa ni u procesu privatizacije. Džonlez je još krajem prošle godine nam je rekao:

„Nemam pravo na dionice, a došao sam 1973. godine u Aluminij, među prvim radnicima koji su išli na obuku. Nikakva prava nisam ostvario što se tiče Aluminija, iako sam konkurisao za povratak radnika na radno mjesto, međutim, nisu me htjeli primiti nazad.“

Tvrdnje nekadašnjih radnika nehrvata demantira bivši direktor Aluminija Ivo Bradvica, koji je pred kraj mandata izjavio:

„Registriran je onaj ko je ispunjavao kriterije i ko je mogao biti registriran. A nek' izvoli gospodin, neka vidi kakvi su bili kriteriji i neka se onda javlja. A Registar vrijednosnih papira ili bilo ko drugi - pa nije valjda radio niko ništa ovdje mimo zakona? Svi imaju uvida.“

Kada je riječ o vlasniškoj strukturi, Tvornica lakih metala (TLM) iz Šibenika 1997. godine kreditirala je Aluminij sa 4,4 miliona eura, a bivši direktor Aluminija Mijo Brajković je kasnije TLM-u, po tom osnovu, dodijelio 12 posto vlasničkog udjela.

U istraživanju mreže Account još se navodi da je dogovor s Vladom FBiH o vlasničkoj strukturi u Aluminiju postignut 2006. godine i još oko dogovora ima spora. Vladi je, naime, pripalo samo 44 posto udjela u vlasništvu. Treba reći i da je federalna vlada tek u novembru prošle godine praktično ušla u to preduzeće imenujući svoje članove Nadzornog odbora.

Pred kraj 2013. godine u to preduzeće upala je i finansijska policija, što je podržala Udruga malih dioničara Aluminija, pod nazivom Aluminijaš. Govori predsjednik Udruge Samir Anić:

„Mi kao dioničari smo pozivali SIPA-u i federalnu finansijsku policiju da dođu, da upadnu i da pročešljaju poslovanje zadnjih nekoliko godina jer mislimo da je ova prošla uprava vodila duple knjige: dakle, one za javnost, jedne za svoje potrebe. Jer ovi gubici su nenormalni, nemoralni i neistiniti. Jedan gubitak za prošlu godinu je mogao biti od 18 do 20 miliona, a za ovu možda 30, ali sveukupno za dvije godine 150 miliona je nemoguće - i to treba istražiti, krivce kazniti, novce nam vratiti i da normalno nastavimo poslovanje.“

Stručnjaci se slažu u jednom: svaka privatizacija u BiH je - rizična. Evo šta o tome kaže profesor na sarajevskom Ekonomskom fakultetu Boris Tihi:

„Taj proces je takav da uvijek postoji opasnost da se može nešto zloupotrijebiti. Postoje privatizacije, naprimjer, gdje oni koji kupuju neku firmu državnu ili objekat ili nešto, nemaju namjeru uopšte da nastave s istim biznisom.“

Šta će se dogoditi sa mostarskim Aluminijem, teško je reći. Međutim, oglasili su se i bivši i sadašnji radnici te firme, koji su uputili otvoreno pismo premijeru Federacije BiH Nerminu Nikšiću i ministru industrije Erdalu Trhulju. Radnici traže hitnu reakciju vlasti i pomoć oko utjecaja na cijenu struje, jer strepe od propasti nekadašnjeg giganta.
  • 16x9 Image

    Mirsad Behram

    Dopisnik je Radija Slobodna Evropa iz Mostara. U novinarstvu je od februara 1994. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka, studij žurnalistike u Sarajevu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG