Dostupni linkovi

logo-print

Zašto religije ne mire zavađene balkanske narode


Ilustracija

Ilustracija

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kolika je moć religije u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili sociolozi religije - Milan Vukomanović, profesor Filozofskog fakuleta u Beogradu, i Dino Abazović, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Razgovaralo se o tome zašto se nakon raspada Jugoslavije, koja je bila izrazito sekularna država, toliki broj ljudi okrenuo prema veri, zašto se verski službenici više bave politikom nego socijalnim položajem vernika, kako se međusobno podržavaju verski i politički lideri, da li pravoslavlje, islam i katoličanstvo tolerišu ekstemiste, zašto religiozni lideri tako malo rade na pomirenju zavađenih balkanskih naroda, da li su verski službenici privilegovani, kao i tome da li društvo u Srbiji i Bosni i Hercegovine sve vise gubi odlike sekularnosti.

Omer Karabeg: Da li je ogroman uticaj koji danas religija ima u Srbiji rezultat činjenice da se na poslednjem popisu 94 procenata stanovnika izjasnilo da su vernici i 84 posto od toga da su pravoslavci?

Milan Vukomanović: Ne bih povezivao rezultate popisa sa uticajem crkve. Izjašnjavanje na popisu je samoidentifikacija građana u odnosu na njihovu versku pripadnost. To što se oni izjašnjavaju da pripadaju nekoj verskoj zajednici ne znači da su i religiozni. Što se tiče uticaja crkve ja bih ono što se danas dešava u Srbiji nazvao političkim pravoslavljem koje podrazumeva spregu određenih društvenih grupa, političkih partija i crkve. Postoji tendencija odbacivanja sekularnih vrednosti civilnog društva što dovodi u pitanje i proevropske vrednosti kao što su demokratija, civilno društvo, pluralistički diskurs, verska tolerancija i ljudska prava. Religija sve više zauzima javni prostor i ima tendenciju da ga oblikuje na način kako bi to ona želela.

Dino Abazović: Mi nismo još imali poslijeratni popis. On je u pripremi. Međutim, ako pogledamo rezultate posljednjeg popisa iz 1991. evidentno je da je konfesionalna samoidentifikacija u tri dominantne bosanskohercegovačke konfesije - pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj - preko devedeset posto. Vjerujem da će tako biti i na ovom popisu. U istraživanju, koje sam radio na populaciji bosanskohercegovačkih muslimana, procenat konfesionalne samoidentifikacije bio je 96 posto. Ne treba zaboraviti da u Bosni i Hercegovini, jednako kao u Srbiji i manje-više u cijeloj regiji, imamo povijesnu simbiozu između etniciteta i konfesije. Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, religija je bila ključna diferentia specifica koja je značajno uticala na etničku podjelu stanovništva.

Omer Karabeg: Šta je to što je nakon raspada Jugoslavije, koja je bila izrazito sekularna država, toliko broj ljudi okrenulo prema veri?

Milan Vukomanović: Glavni faktor je etnomobilizacija devedesetih godina koja je religioznost dovela u neposrednu vezu sa etnicitetom, a pošto je etnicitet bio vrlo visoko na skali vrednosti, onda je on sa sobom vukao i religioznost. U tom periodu su crkve i verske zajednice zauzele mnogo veći prostor nego što su ga imale u bivšoj Jugoslaviji, pa je došlo do snažnog uticaja religijskih institucija na politički i društveni život i to nas prati do danas.

Dino Abazović

Dino Abazović

Dino Abazović: Novi politički establišment je jako dobro koristio potencijal religije, a religijske zajednice, koje su bile marginalizirane u bivšem sistemu, imale su i te kako razloga da uđu u takozvanu razmjenu kapitala sa novim vlastodršcima. Povratku religije doprinio je i rat, jer se ljudi u trenutku velikih kriza orijentiraju ka univerzalnim sistemima kao što su religije koje su čuvari tradicije. Kada sumnjate i kada nemate nikakvu izvjesnost, stara antropološka teza kaže da je tu uvijek religija. Nemojmo zaboraviti ni to da je neposredno nakon rata bilo jako poželjno isticati svoj religijski identitet. Ljudi su koristili religiju da bi postigli neke izvanreligijske ciljeve.

Omer Karabeg: Zanimljivo je da religije na prostoru bivše Jugoslavije ne ulažu ni najmanje truda da bi pridobile vernike. Očekivalo bi se da one pomažu ljudima koji žive u bedi i siromaštvu, a takvih je mnogo u državama bivše Jugoslavije, međutim one se time vrlo malo bave. Pa ipak ljudi hrle u njihov zagrljaj.

U Srbiji se mnogo više čuju tirade crkve o Kosovu nego njeni stavovi o ugroženim ekonomskim i socijalnim pravima stanovništva.

Milan Vukomanović: Kad je reč o Srpskoj pravoslavnoj crkvi ja bih rekao da je ona mnogo više zaokupljena državnim i političkim pitanjima nego socijalnim. U Srbiji se mnogo više čuju tirade crkve o Kosovu nego njeni stavovi o ugroženim ekonomskim i socijalnim pravima stanovništva. Crkvena hijerarhija veoma često kritikuje Evropsku uniju, dok se u isto vreme njeni predstavnici voze skupim evropskim kolima i uređuju parohijske i eparhijski domove kao evropske muzeje. Rekao bih da zbog sve većeg uplitanja u politiku crkva gubi ugled i verodostojnost u društvu.

Dino Abazović: Moram reći da, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, fokus religijskih zajednica se polako pomjera sa tvrdih političkih tema na socijalna pitanja. To je slučaj sa Katoličkom crkvom, djelimično i sa Islamskom zajednicom, pa i sa Srpskom pravoslavnom crkvom, mada je ona zainteresirana samo za prostor Republike Srpske, a ne i za drugi bosanskohercegovački entitet. Primjećuju se pokušaji da se otvore pitanja najugroženijih socijalnih kategorija, obespravljenih radnika i uopće ljudi koji žive u bijedi i siromaštvu, a naročito pitanje socijalnog položaja vjernika u sredinama gdje su oni dio manjinske populacije. Tamo gdje su na vlasti pripadnici njihove vjere, takva pitanja se rijetko otvaraju.

Milan Vukomanović: Kada je reč o Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne smemo zaboraviti njenu ulogu čuvara simboličkih resursa. Oni imaju svoju cenu, jer se razmenjuju za nešto drugo. Dobit koja se tu ostvaruje može biti društvena, politička, ekonomska. Mislim da su to crkve i verske zajednice itekako prepoznale. Recimo, svako malo neki političar, premijer, predsednik odlazi kod patrijarha i od njega traži blagoslov za određene političke aktivnosti, najviše kada je reč o Kosovu. Tu onda dolazi do razmene. Visoki funkcioner dobija blagoslov čuvara simboličkih resursa, a crkva, s druge strane, dobija na značaju, jer je političari tretiraju kao državnu crkvu i ponašaju se prema njoj kao prema državnoj instituciji. Iz takve razmene crkva izlazi kao privilegovani tajkun, s tom prednošću što se u njene finansije ne dira.

Omer Karabeg: Da li u Bosni i Hercegovini ima razmene između religioznih i političkih lidera?

Značajan broj stanovnika BiH doživljava religijske simbole kao nacionalne.

Dino Abazović: Kako da ne. Ona je bila naročito dominantna devedesetih godina u vrijeme etnomobilizacije i etabliranja novog režima. Ta etnomobilizacija ne bi nikada mogla biti provedena da u njoj nisu sudjelovale religijske zajednice kao simbolički čuvari tradicije i kulture naroda u Bosni i Hercegovini. Značajan broj stanovnika Bosne i Hercegovine doživljava religijske simbole kao nacionalne. Interesantno je, međutim, da danas bosanskohercegovačkim političarima, to je moj dojam, religijske zajednice sve manje trebaju. Brak iz interesa počeo je da puca. Uzmimo primjer vraćanja nacionalizirane imovine religijskim zajednicama. Tu se, za razliku od Srbije i Hrvatske, nije daleko otišlo. Nešto je vraćeno, ali ključni zahtjevi Islamske zajednice, Katoličke i Pravoslavne crkve još uvijek nisu riješeni. U tom smislu političari jako dobro znaju balansirati do koje mjere će udovoljiti njihovim zahtjevima, a kada će kazati - ne. Čini mi se da uticaj religijskih zajednica u izvjesnoj mjeri opada. To se najbolje vidi na izborima kada se dešavalo da vjernici nisu poslušali poruke koje su im slali najviši religijski velikodostojnici, pa rezultati glasanja nisu bili u skladu sa tim porukama. Čini mi se da se otvara jedno novo poglavlje u odnosima političkih i religioznih lidera. Sada nije situacija kakva je bila devedesetih godina. Imam utisak da ljudima sve više smeta politiziranje religije i religiziranje politike.

Omer Karabeg: Da li to znači da politički lideri ne idu više kod verskih poglavara da traže podršku?

Dino Abazović: Zavisi od pitanja do pitanja. Za neke stvari, za koje se ranije podrazumijevalo da bi trebalo tražiti saglasnost, danas se to više ne čini.

Omer Karabeg: Čini se da je Srpska pravoslavna crkva prilično blagonaklona prema ekstremistima koji tvrde da deluju u ime vere. U svakom slučaju od njih se ne ograđuje.

Neke od tih paraklerikalnih organizacija kao što su, recimo, Dveri u međuvremenu su postale i političke partije i deluju sa blagoslovom Srpske pravoslavne crkve.

Milan Vukomanović: To je tačno. Očekivalo bi se da crkva ispolji mnogo više rezerve prema nekim paraklerikalnim organizacijama koje je nedavno zabranio i Ustavni sud Srbije. Čak i tada je reakcija crkve bila mlaka, a neke od tih paraklerikalnih organizacija kao što su, recimo, Dveri u međuvremenu su postale i političke partije i deluju sa blagoslovom Srpske pravoslavne crkve. Nije problem u tome da Srpska pravoslavna crkva bude priznata u Srbiji kao religijska i kulturna institucija od velikog nacionalnog značaja. Problemi se javljaju onda kada pravoslavlje sa političkim pretenzijama počinje da oblikuje javni i društveni prostor. Pri tome dolazi do ugrožavanja prava drugih na sopstveni identitet. Tako smo prošle jeseni imali pozive da se zabrani Parada ponosa u Beogradu, a nedavno u Novom Sadu intervenciju aktivista Dveri protiv latinice i smenu nekih kulturnih radnika.

Omer Karabeg: Imam utisak da glavne verske zajednice u Bosni i Hercegovini tolerišu verski ekstremizam. Ne ograđuju se od njega. Recimo, Islamska zajednica se vrlo nemušto ograđuje od vehabizma.

Dino Abazović: To je kompleksno pitanje. Ako pogledate normativne stavove, to nije sasvim tačno. U nekoliko navrata u strukturama Islamske zajednice su čak donošene fetve sa vrlo jasnom uredbom oko načina prakticiranja hanefijskog mesheba. To je bila značajna doktrinarna mjera usmjerena protiv selefijskog pokreta. Sjetimo se slučaja u Tuzlanskom kantonu, kada su selefije pokušale da preuzmu džamije od tradicionalnih vjernika. Tadašnji tuzlanski muftija, a današnji reis efendija Kavazović, čak je zatražio direktnu intervenciju države. Ovo nikako ne znači da Islamska zajednica nije mogla i trebala učiniti više. Naročito u smislu rada sa društvenim slojevima koji su na margini društva i iz kojih vehabijski ili selefijski pokret regrutira svoje pristalice.

Omer Karabeg: Zašto se glavne religije u regionu - pravoslavlje, katoličanstvo i islam - tako malo angažuju u širenju tolerancije? Uvek su spremne da svoju naciju vide kao žrtvu, a vrlo malo razumevanja pokazuju za druge.

Milan Vukomanović: Moram priznati da sam po završetku ratova očekivao mnogo veću mirotvoračku ulogu verskih zajednica na balkanskom prostoru, ali su one u velikoj meri zakazale. Ispalo je da su se političari međusobno izvinili, koliko god da je tu često bilo političke kozmetike, dok su visoki predstavnici verskih zajednica vrlo malo učinili, a i ono što su uradili nije bilo iskreno i od srca. Posrednici i inicijatori pomirenja uvek su bili akteri sa strane, bilo da je reč o nevladinim organizacijama, fondacijima ili međunarodnim organizacijama.

Veliki broj ljudi u BiH ima apsolutno pogrešne predstave o pripadnicima druge vjere, koje su prepune stereotipa.

Dino Abazović: Najviši religijski velikodostojnici u Bosni i Hercegovini nemaju problema u međusobnoj komunikaciji. Mi imamo i Međureligijsko vijeće koje okuplja najviše predstavnike vjerskih zajednica. Međutim, na lokalnim i nižim nivoima, tamo gdje su stvarni problemi, nemate gotovo nikakve interakcije između vjerskih službenika. A ona je i te kako potebna. Činjenica da mi živimo jedni pored drugih ne znači da poznajemo jedni druge. Veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini ima apsolutno pogrešne predstave o pripadnicima druge vjere, koje su prepune stereotipa.

Omer Karabeg: Da li su službenici Srpske pravoslavne crkve danas privilegovani u Srbiji?

Milan Vukomanović

Milan Vukomanović

Milan Vukomanović: Jesu. Oni imaju status pripadnika državne crkve, iako Srpska pravoslavna crkva to po ustavu nije. Srpska pravoslavna crkva je bila prva na redu za povraćaj nacionalizovane imovine, dok će se građani još dosta načekati da povrate imovinu koja im je oduzeta nakon završetka Drugog svetskog rata. Da ne govorim o raznim finansijskim transakcijama, pa i malverzacijama, o mnogim skandalima koji su u poslednje vreme opteretili crkvu.

Omer Karabeg: Da li je kler u Bosni i Hercegovini privilegovan?

Dino Abazović: Vjerski službenici su privilegovani tamo gdje su pripadnici njihove vjere i nacije u većini, dok u sredinama gdje je njihov narod u manjini oni nemaju nikakve privilegije i dijele sudbinu tog naroda. To je paradoks Bosne i Hercegovine. Kao što su Bošnjaci, Srbi i Hrvati istovremeno i privilegovani i ugroženi, zavisno od sredine u kojoj žive, tako su i vjerski službenici privilegovani ili apsolutno deprivilegovani zavisno od toga ko ima političku moć u dijelu Bosne i Hercegovine gdje oni obavljaju vjersku službu.

Omer Karabeg: Da li je društvo u Srbiji još uvek sekularno ili ono poprima oblike religioznog društva?

Milan Vukomanović: Ja mislim da je društvo mnogo sekularnije nego što to izgleda na prvi pogled. Čak i neka sociološka istraživanja pokazuju da najviše proevropske orijentacije u Srbiji nema među ateistima, kao što bi se to očekivalo, nego među tradicionalnim vernicima. Ono što stvara drugačiju sliku je antievropski diskurs predstavnika Srpske pravoslavne crkve. Tako da bih ja rekao da danas u Srbiji imamo neku vrstu kolizije između vernika i crkvenih institucija, rekao bih da se čak i problem Kosova sagledava iz različitih uglova.

Dino Abazović: U Bosni i Hercegovini se sekularni karakter države svako malo dovodi u pitanje, ali s druge strane kod tradicionalnih vjernika raste animozitet prema politiziranju religije. Oni sve više govore da je dosta uplitanja vjere u politiku i da je krajnje vrijeme da se vjerske vođe posvete vjerskim pitanjima. U Bosni i Hercegovini su, dakle, prisutni i desekularizirajući i sekularizirajuići trendovi. U javnom životu imamo izrazito desekularizirajuće trendove, dok u isto vrijeme istraživanja pokazuju da na individulanom nivou religioznost nema tako važnu ulogu kako bi se očekivalo kada vidite koliko joj se pridaje značaja u javnom životu.

Omer Karabeg: U zaključku, kolika je danas moć religije?

Milan Vukomanović: Moć religije u Srbiji ne bi trebalo potcenjivati, ali ni precenjivati. Mislim da se uticaj religije u društvu meri time u kojoj meri se religijske strukture poklapaju sa strukturama moći. Ja ipak ne bih rekao da su u Srbiji religijske strukture moćne kao političke partije, ali je crkva svakako važan faktor i ne treba je potceniti.

Dino Abazović: Svako ko zanemari uticaj religije na dešavanja u Bosni i Hercegovini svakako je u krivu. Religija je važan faktor i ona uvijek može biti korištena za mobilizaciju ljudi. Daleko sam od toga da potcijenjujem njen uticaj, ali treba imati u vidu da su donosioci odluka danas znatno dalje od religijskih centara moći nego što je to bilo prije desetak godina. Istovremeno treba znati da povratak religije nije samo specifičnost Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih postjugoslovenskih država, jer se religija značajno vratila na političku scenu čak i u najsekularnijim društvima. Meni se čini da smo mi u tom pogledu negdje na sredini, pa, prema tome, kako je rekao kolega Vukadinović, uticaj religije ne smijemo potcijenjivati, ali ga u svakom slučaju ne bi trebalo ni precijenjivati.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG