Dostupni linkovi

logo-print

Šta je Turska Bošnjacima?


Bakir Iztetbegović i Redžep Tajip Erdogan

Bakir Iztetbegović i Redžep Tajip Erdogan

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome može li Turska biti Bošnjacima ono što su Srbija i Hrvatska bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima. Sagovornici su bili Anis Bajrektarević, profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija na univerzitetu u Beču, i Ešref Kenan Rašidagić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Bilo je riječi o time da li Bošnjaci smatraju da su hendikepirani zato što nemaju zemlju-maticu kao bosanskohercegovčki Srbi i Hrvati, koliko vjera i osmansko naslijeđe vezuju Bošnjake za Tursku, zašto se u bosanskim gradovima proslavljaju pobjede turske reprezentacije, zašto Njemačka mnogo više investira u Bosnu i Hercegovinu nego Turska, da li se Stranka demokratske akcije i njen lider Bakir Izetbegović sve više vezuju za turskog predsjednika Erdogana, kao i o tome da li će se sadašnji konflikti u Turskoj odraziti i na Bosnu i Hercegovinu.

Omer Karabeg: Da li Bošnjaci osjećaju da im nedostaje zemlja matica, za koju bi se vezali i koja bi ih štitila na isti način kao što Srbija i Hrvatska štite bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate? Da li je objektivno to njihov hendikep?

Ešref Kenan Rašidagić: Činjenica je da u regionu postoji percepcija da su u boljoj situaciji oni bosanskohercegovački narodi koji imaju sponzora - političkog, ekonomskog ili moralnog. Činjenica je da se u onim dijelovima Bosne i Hercegovine, gdje je stanovništvo većinski srpsko i hrvatsko, vrlo često osjećate kao da se nalazite u susjednim državama - Srbiji ili Hrvatskoj, a ne u Bosni i Hercegovini. Međutim, ovdje je potrebno napraviti jednu važnu distinkciju, a to je da su bosanskohercegovački Srbi i Hrvati sebe pozicionirali kao prirodnu ekstenziju susjednih država i susjednih naroda sa kojim dijele granicu.

U slučaju Bošnjaka i Turske taj neophodni preduvjet ne postoji, budući da se Turska nalazi jako daleko od Bosne i Hercegovine. S druge strane, ako govorimo o posljednjih stotinjak godina, Turska se prema Bošnjacima baš i nije pozicionirala na način kako su se Srbija i Hrvatska pozicionirale prema svojim sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini. Turska je bila prilično nezainteresirana za položaj Bošnjaka u Austrougarskoj i Jugoslaviji, a poslije i u Bosni i Hercegovini, tako da je ova priča o kojoj govorimo dosta skorijeg datuma.

Anis Bajrektarević: Vaše pitanje je takozvano vodjeno pitanje. Pitanje je postavljeno tako kao da je maltene svršena stvar da svaki od pomenutih naroda ima neku svoju maticu, nekog svog zaštitnika, majku ili oca, kao da njima treba skrb i stalna prismotra. No, nije važno. Dok sam slušao sugovornika, sjetio sam se da od svih država bivše južnoslovenske zajednice najpostojanije granice ima Bosna i Hercegovina. Ona je i kroz povijest imala najpostojanije granice, ali je paradoksalno najviše dovođena u pitanje. Mnogo manje su dovođene u pitanje Slovenija, Hrvatska, Srbija, pa čak i Crna Gora i Makedonija. To je jedno. Drugo je mit o tome kako Turci štite Bošnjake. Kada promatramo odnos Turske prema državama bivše Jugoslavije, vidjet ćemo da je njen odnos kudikamo bolji prema Srbiji i Hrvatskoj nego prema Bosni i Hercegovini.

Podsjetio bih da je turski ambasador bio jedini ambasador iz muslimanskih zemalja koji je sve vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ostao u Beogradu i da je turski predsjednik Sulejman Demirel bio jedini strani predsjednik koji je došao na sahranu Franji Tuđmanu. U međunarodnim političkim forumima, uključujući UN i OSCE, Turska će uvijek zaštititi Hrvatsku i Srbiju, odnosno neće se sa njima otvoreno konfrontirati. Ja bih poželio da Bosna i Hercegovina ima takve stvarne i simboličke odnose sa Turskom kakve Turska ima sa Srbijom, pa i sa Hrvatskom. Bosna i Hercegovina ima puno niži nivo odnosa sa Turskom nego te dvije države.

U odnosima Bosne i Hercegovine i Turske je puno retorike, puno takozvanog vrelog vazduha i povjesnih sjećanja koja su neutemeljena. Kao što je rekao gospodin Rašidagić, Turska je bila poprilično indiferentna prema položaju mulimana u versajskoj Jugoslaviji. Priča o turskom skrbljenju vlastitih potomaka je mit. Mi nismo etnički Turci, mi smo Slaveni i mi imamo puno više bliskosti sa Slovencima, Makedoncima, Hrvatima i Srbima nego sa skupinom naroda koja je okupirala Malu Aziju i koju su predstavljali Turci Seldžuci, a zatim Turci Osmanlije. Mi imamo bliskosti sa Turskom koliko i sa Danskom, ako gledamo etnički ili lingvistički.

Islam i osmansko naslijeđe

Omer Karabeg: Da li su vjera i osmansko naslijeđe ono što najviše povezuje Bošnjake sa Turskom?

Ešref Kenan Rašidagić: U suštini, otomansko naslijeđe je jedini faktor koji na neki način povezuje današnju Tursku i narode bivše Jugoslavije koji su bili pod otomanskom vlašću. U tom pogledu Turska igra ulogu zemlje koja je zainteresirana za svoje vlastito naslijeđe i koja će zbog toga financirati rekonstrukciju spomenika iz otomanskog vremena koji se nalaze, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego na cijelom prostoru gdje žive muslimani. A što se tiče vjere, vjera je - kao što to obično svugdje biva, a pogotovo na Balkanu - jako ispolitizirana. Zbog toga pokušaj da se vjera iskoristi kao neka vrsta kohezivnog faktora između Bošnjaka i Turaka, da se ta dva naroda čak izjednače, nije dobra ni za jednu stranu.

Na jednoj konferenciji u Ministarstvu vanjskih poslova Turske svojedobno sam turskim zvaničnicima rekao da - kada govore o povratku Turske na Balkan - moraju shvatiti da veliki broj ljudi to shvata kao povratak okupatora, jer su narodi na Balkanu na neki način uobličili svoj identitet kroz borbu protiv Otomanske imperije. Takođe sam im rekao da, kad je riječ o Bošnjacima, moraju shvatiti da nisu svi ljudi vjernici.

Veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini ne osjeća se kao pripadnik nijedne religije, samim tim ni islama, dok je u slučaju Turaka islam dio njihovog nacionalnog identiteta. Bošnjaci to na taj način ne osjećaju. Prizivanje vjere oni osjećaju kao nametanje koje - zato što dolazi iz Turske - može negativno uticati na lokalne odnose. Bošnjaci uvijek sebe gledaju i u odnosu na druge narode u regionu. Tako da je to, ne samo kontraproduktivno, već, rekao bih, i jako štetno.

Ja sam učestvovao u nekim raspavama u kojima su predstavnici Turske tvrdili da - kada oni organiziraju iftare po bosanskim gradovima - dođe veliki broj ljudi. A ja im kažem: “Dođu oni koji poste, a neki dođu i da jedu“. Ako organizirate iftar na Baščaršiji i dođe par stotina ili par hiljada ljudi ne možete reći da se pola miliona ljudi u Sarajevu osjeća u smislu - evo dolazi Turska, evo naših muslimana. Možete imati takav utisak ako gledate gužvu koja se napravi na tom trgu kada se postave iftari, ali s druge strane morate sagledati cjelinu slike, morate uzeti u obzir i one koji nisu bili tu i koji o svemu tome ne misle pozitivno.

Anis Bajrektarević

Anis Bajrektarević

Anis Bajrektarević: Turska je najuspješnija muslimanska zemlja svih vremena. Turska se nalazi u jako teškom okruženju, a zavidno je stabilna zemlja. To što su koncipirali prvo Erbakan, a kasnije Erdogan i Davutoglu, takozvani neootomanizam, i taj flert sa vjerom, imao je nacionalno romantičarsku konotaciju i svrhu. Turska jača i traži ideološki okvir kako bi to priopćila i sebi i svom susjedstvu. Tako ona nas tretira. Mi nismo u stanju da shvatimo zbog čega je Turska danas ovakva kakva jeste, a ona je, kao što sam rekao, najuspješnija muslimanska zemlja svih vremena, koja nikada svoj razvoj nije bazirala na izvozu primarnih sirovina.

Mi moramo da shvatimo da se Turska obnovila i demografski i gospodarski. I ako želimo da je slijedimo i kopiramo - a ja bih jako volio da je kopiramo, prije svega njene odnose sa Srbijom i Hrvatskom - mi moramo da zaustavimo val našeg razognjištavanja i da počnemo demografsku obnovu našeg društva i reindustrijalizaciju. Mi već 25 godina vozimo naprijed gledajući u retrovizor. Zbog toga smo i došli u stanje kada nam je ugrožen biološki opstanak. Kad kažem mi, ne mislim samo na Bošnjake, mada jako puno mislim na njih, nego na sve narode od Triglava do Đevđelije.

Ko slavi pobjede turske reprezentacije

Omer Karabeg: Zar o emotivnoj vezanosti za Tursku ne govori činjenica da mnogi Bošnjaci navijaju za tursku reprezentaciju? Njene pobjede se proslavljaju na ulicama bosanskih gradova.

Ešref Kenan Rašidagić: Svojedobno me je intervjuirala jedna vaša kolegica iz jednog hrvatskog medija. Upitala me je zašto sve te zastave i kolone automobila koje prolaze Sarajevom i slave pobjedu - da li turske reprezentacije ili izbornu pobjedu Erdogana - ne sjećam se više. Ja sam joj rekao da je u tim kolonama, pored znatnog broja Turaka koji žive u Sarajevu, bio i jedan broj Bošnjaka, ali sam joj također rekao da, kada prođete ulicama Kiseljaka ili Mostara u vrijeme kada igra hrvatska reprezentacija, pomislite da ste u centru Zagreba, a ne u Bosni i Hercegovini. To je na tragu našeg redukcionizma.

Sva tri naroda u Bosni i Hercegovini reducirala su se na prirepke nekih većih nacija. Ne vjerujemo u sebe, ne mislimo da smo nešto postigli, pa se onda naslanjamo na nešto veće i jače što nam daje osjećaj pripadnosti nekoj uspješnoj zajednici, jačem entitetu. Kao što bosanske Hrvate i Srbe ne intresira reprezentacija Bosne i Hercegovine, nego sebe vide kao ekstenziju većeg hrvatskog i srpskog bića, tako i jedan dio Bošnjaka - da li zbog romantičarskog poimanja nacije, ili vjerujući u priču da Turska skrbi o Bošnjacima, ili ugledajući se na Srbe i Hrvate - maše turskim zastavama i proslavlja pobjede turske reprezentacije.

To je psihološki vrlo objašnjivo, jer smo mi sebe doveli u situaciju da ne vjerujemo u sebe, da mislimo da ne možemo ni u čemu uspjeti i onda se, naravno, identificiramo sa većim i jačim. S druge strane, kada pogledate koliko je tih ljudi koji slave pobjede turske reprezentacije i koliko ih se kod baščaršijskog Sebilja okupi da bi dali podršku Erdoganu - to je ipak par hiljada ljudi. Statistički to i nije tako značajan broj. Rekao bih da 95 procenata Bošnjaka vrlo trezveno gleda na pokušaje vezivanja za Tursku i kaže - u redu, ali da vidimo šta to vi konkretno nudite, jer su svjesni da se od prazne retorike ne živi.

Oni su svjesni da svaki put kada Erdogan u nekom svom pobjedničkom govoru spomene Bošnjake ili kada im se Davutoglu obrati pompeznim rječima - Turska nakon toga neće baš previše uložiti u Bosnu i Hercegovinu. A mi Bošnjaci ostajemo na vjetrometini medija i naših susjeda koji se pitaju da li mi šurujemo sa Turcima i da li širokih i raširenih ruku očekujemo povratak Osmanlija na Balkan.

Omer Karabeg: Kako gledate na činjenicu da se vodeća bošnjačka stranka SDA i njen lider Bakir Izetbegović sve više vezuju za turskog predsjednika Erdogana? Gospodin Izetbegović ga naziva bratom.

Anis Bajrektarević: Sve te stvari su dozvoljene u diplomatskim odnosima. Naravno, uvijek se govori u superlativima i ako takvi komplimenti izostanu, onda se smatra da su odnosi zategnuti i loši. U diplomatskim odnosima uvijek imate prenaglašavanje, osmijehe, grljenje, srdačnost. To je taj novi pristup diplomatiji koji se odmakao od Brežnjevljevih vremena, kada se muški i vojnički ljubilo četiri puta i onda slikalo mramornih lica.

Omer Karabeg: Da li to znači da vi mislite da je približavanje Bakira Izetbegovića i njegove stranke Erdoganu samo na diplomatskom nivou?

Anis Bajrektarević: Pogledajte, Erdogan će imati vrlo slične slike i sa ostalim državnicima, samo što, naravno, naši čitaoci i gledaoci vide samo ono što im se kroz medije priopćava. Nisam siguran da vlast, ili SDA, ili bilo koja druga stranka to priopćavaju kao da nam dolaze neki spasioci, majka ili otac, već to rade mediji. Oni pripoćavaju pučanstvu - evo nama spasa, evo nekog kome ćemo da padnemo u krilo i zagrljaj i on će riješiti sve naše probleme, a mi ćemo da ležimo, lelečemo i nećemo raditi ništa.

Omer Karabeg: Znači, vi ne mislite da se stranka SDA i Izetbegović približavaju Erdoganu, već to tako mediji predstavljaju.

Anis Bajrektarević: Takvih slika ima i sa Kolindom Grabar Kitarević, i sa cijelom plejadom srbijanskih političara. Ne možete to svesti na lični odnos. To bi bilo ne samo trvijalno nego i neistinito. Može to biti Bakir Izetbegović, može biti i neko drugi na vlasti, ali suština i sadržaj ostaju isti, kao što ostaju isti i u odnosu Turske prema bilo kojem predsjedniku ili premijeru u Srbiji i Hrvatskoj.

Bakir Izetbegović i Erdogan

Ešref Kenan Rašidagić: Stoji ovo što je moj sagovornik rekao, međutim s druge strane u vrhu SDA postoji jedan broj ljudi koji na Tursku gledaju kao na brata ili majku u onom smislu o kojem smo već govorili. Kod nekih ljudi je taj osjećaj bratstva i bliskosti sa Turskom ideološki, kod nekih je nacionalno romantičarski, a postoji jedan broj ljudi, poput Bakira Izetbegovića, koji gaje vrlo bliske, lične, prijateljske veze sa ključnim ljudima u turskoj politici.

Bakir Izetbegović se lično poznaje i višegodišnji je kućni prijatelj sa ključnim ljudima Stranke pravde i razvoja, turske vladajuće partije, uključujući i predsjednika Erdogana i donedavnog premijera Davutoglua. Taj odnos se ne može zanemariti, jer ako ste sa nekim blizak prijatelj i razgovarate o odnosima između vaših država - i u momentu kada ste na vlasti i kada niste - to nadilazi diplomatsku prisnost kakva se može vidjeti prilikom protokolarnih susreta o kojima je govorio gospodin Bajrektarević.

Ešref Kenan Rašidagić

Ešref Kenan Rašidagić

Ključno je pitanje - koliko ta bliskost i prijateljstvo utiču na formiranje politike vodeće stranke bošnjačkog naroda, kada je riječ o odnosima Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i Turske. Na to pitanje još nemamo odgovor, ali postoji cijeli niz indicija koje pokazuju da pojedinci iz vrha te stranke otvoreno koketiraju sa proturskom politikom. Imate mladog i prpošnog političara Samira Kaplana koji se u ime SDA uvijek oglašava kada treba reći neke stvari na koje će Turska blagonaklono gledati.

Tokom posljednjih dešavanja u Turskoj Samir Kaplan je bio gost niza medija gdje je vrlo nediplomatskim rječnikom - da se blago izrazim - govorio o sukobu gulenističkog pokreta i turske vlasti i o navodnom uticaju tog pokreta u Bosni i Hercegovini, jer je Gulenov pokret u ovoj zemlji osnovao niz škola i univerzitet. Ja se, kao i veliki broj ljudi, vrlo kritički odnosim prema pokušaju izvoza unutarturskog konflikta u Bosnu i Hercegovinu. Mi sa tim konfliktom nemamo ništa, a priča o tome da bi gulenistički pokret trebalo tretirati kao nešto što bi trebalo zabrinuti vlasti ove zemlje došla je upravo iz vrha SDA - kroz usta Samira Kaplana.

Omer Karabeg: Gospodine Bajrektareviću, da li se žestoki obračun turskih vlasti sa pristalicama Erdoganovog protivnika Fetulaha Gulena može prebaciti u Bosnu i Hercegovinu?

Anis Bajrektarević: U Bosnu i Hercegovinu se sve može prebaciti. Kada nemamo sopstenu naraciju, nama će oko svakog pitanja - oko mirovnog procesa u Kolumbiji, oko šahovske partije negdje u Armeniji - padati glave. Mi smo već maltene klinički predodređeni da reagiramo na sve što će podgrijavati histeriju malih razlika i što će hraniti naše podjele. Ono što od Turske možemo da naučimo jeste da je uspjeh moguć, bez obzira na tešku geopolitičku situaciju i susjedstvo koje uopšte nije blagonaklono. Moguć je uspjeh ukoliko se demografski obnovite, gospodarski ojačate i ukoliko se emancipirate.

Možemo govoriti o Turskoj bilo šta, ali Turska živi iz sebe i za sebe. Naravno da autoritarni potezi zabrinjavaju mnoge, ali se tursko rukovodstvo priprema za geopolitički zaokret i to je ono što slijedi. Mi ne možemo zamagliti sliku nekim trivijalnostima, a suština je da se Turska vraća Aziji. Turska je shvatila da su NATO i Europska unija povjesna prošlost i da se treba okrenuti ka budućnosti.

Turska ima sjajne odnose sa Kinom i Afrikom, Turska ima solidne odnose sa centralnom Azijom i mi možemo, ne samo od njih, nego i od Kineza i Rusa mnogo toga dobiti razvijajući odnose sa tim zemljama. Suštinska stvar je vraćanje sopstvenoj naraciji, a Gulen i sve ostale teme su unutarnja stvar Turske, sa kojima se ona treba nositi. Mi ne treba da učestvujemo u tim trivijalnostima, već treba da shvatimo suštinske poteze Turske, a to su jačanje gospodarstva i demografska obnova. Turska baštini svoju sopstvenu naraciju. To je suštinska stvar.

Omer Karabeg: Da li su rađene ankete o tome koju zemlju Bošnjaci smatraju najvećim prijateljem? Recimo, nedavna anketa u Srbiji pokazala je da ogromna većina građana smatra da je Rusija najbolji prijatelj Srbije. Da li Bošnjaci prema Turskoj imaju odnos kao Srbi prema Rusiji?

Ešref Kenan Rašidagić: Nisam vidio takve ankete. Međutim, ja ne bih previše stavljao naglasak na to kakvo je trenutačno raspoloženje naroda, jer upravo podatak koji ste naveli da većina Srba smatra Rusiju svojim najvećim prijateljem nema nikakvog uporišta u realnosti. Rusija je daleko od toga da je najveći prijatelj Srbiji, ona nije ni najveći investitor, a pomoć Rusije iznosi nula dolara ili eura, kako god hoćete.

S druge strane, Njemačka, koja je na listi neprijatelja, šalje desetine i stotine miliona eura pomoći Srbiji i glavni je sponzor te zemlje na njenom putu u Europsku uniju. Tako da ja te ankete ne bih uzimao u obzir.

Anis Bajrektarević: Nemam nikakve pokazatelje. Morao bih da imam direktne pokazatelje da bih vam odgovorio na vaše pitanje. Mi stalno licitiramo kome je koji okupator draži - stvarni, povjesni ili neki zamišljeni. Mi nismo dragi jedni drugima, ali su nam dragi oni neki daleki i tuđi.

Nama je Srbija osnovni i prvi susjed,ali Bosna i Hercegovina, ako ozbiljno misli o svojoj budućnosti, mora riješiti svoje odnose sa Srbijom, a poslije toga i sa Hrvatskom, Crnom Gorom i ostalim zemljama. Za nas je ključno pitanje odnos sa Srbijom, a ne kako se mi odnosimo prema Turskoj i kako se Srbi odnose prema Rusiji. To su nametnute naracije, to nije naša naracija. Odlučno trebamo odbiti odgovarati na takva pitanja.

Njemačka i Turska

Omer Karabeg: U zaključku, koliko je Turska potrebna Bošnjacima? Može li im ona pružiti onu vrstu zaštite koju Srbija i Hrvatska pružaju bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima?

Ešref Kenan Rašidagić: U jednom intervjuu prije nekoliko dana, kada sam se kritički osvrnuo na bezrezervno izražavanje podrške aktuelnom režimu u Turskoj, novinar me je upitao - pa zar Turska nije nama prijatelj i zar nam ona nije bitna, majka i tako dalje. Rekao sam - jeste, nama je Turska bitna, ali nam je isto tako bitna i Njemačka i to puno bitnija, kada pogledate koliko ta zemlja o nama brine i koliko ulaže u BiH.

Međutim, bez obzira na to ne očekujem da jednog dana Bošnjaci izađu na ulice zbog nekog sukoba između kancelarke Merkel i nekog njenog hipotetičkog protivnika. To isto važi i za Tursku. Volio bih kada bi Turska bila isto toliko bitna za BiH i Bošnjake kao što je to Njemačka. Tu prije svega mislim na bezrezervnu podršku Turske stvarima koje su bitne za BiH, a ne za Tursku. Turska treba da podrži procese koji vode stabilizaciji situacije u našoj zemlji, a ne da od nas očekuje da stajemo na stranu ovih ili onih u unutrašnjim sukobima u Turskoj.

Istovremeno, konkretna podrška znači investicije i jačanje ekonomske saradnje. Upravo time pokazujete koliko vam je do nekoga stalo. Njemačka pokazuje da joj je stvarno stalo do Zapadnog Balkana investirajući ogroman novac, dajući podršku budžetima i asistirajući prilikom pregovora, kada se rješavaju bitna pitanja. Turska već godinama nikako da dospije na listu deset najvećih investitora u BiH, a bilo je godina kada ste mogli doći na tu listu ako uložite dvadesetak miliona maraka. Sve to pokazuje koliko izostaje stvarna i suštinska podrška Turske.

Anis Bajrektarević: Ne može vama niko pružiti podršku, ako je vi sami za sebe i iz sebe ne pružate. Ako iz Sarajeva krenete prema jugu, doći ćete do Mostara i Čapljine, gdje imamo neriješene probleme, da ne pominjem probleme oko Neuma i Ploča koje imamo sa Hrvatskom. Ako krenete na drugu ili treću stranu, doći ćete u Zvornik ili Banjaluku, gdje takođe imamo neriješene probleme.

Ako smo ozbiljni, onda moramo prije svega za sebe i iz sebe da izgradimo te odnose, a kada ih izgradimo, shvatićemo sav smisao, sadržaj i dubinu današnjih turskih poteza i koliko će oni značiti za budućnost. Oko toga moramo da budemo jasni. Moramo sami da sredimo svoje dvorište, niko sa strane nas ne može reindustrijalizirati, niti zaustaviti razognjištavanje koje traje. Mi gubimo biološku supstancu, mi nestajemo. Mi nestajemo dok razgovaramo u ovoj emisiji - biološki nestajemo.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG