Dostupni linkovi

logo-print

Srbija i Hrvatska: Antifašizam kao perverzija


Dragan Markovina (levo) i Srđan Milošević (desno)

Dragan Markovina (levo) i Srđan Milošević (desno)

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakav je odnos prema antifašizmu u Srbiji i Hrvatskoj. Sagovornici su bili istoričari - Dragan Markovina, docent na Filozofskom fakultetu u Splitu, i Srđan Milošević, saradnik beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije.

Bilo je reči o tome kako se ignorišu značajni datumi vezani za antifašističku borbu, da li je glavni uzrok negativnog odnosa prema antifašizmu to što se on vezuje za komunizam i Jugoslaviju, da li se u Hrvatskoj obnavljaju partizanski spomenici koji su porušeni nakon raspada Jugoslavije, o promeni naziva ulica koje su nosile imena narodnih heroja i partizanskih boraca, kako su četnici u Srbiji proglašeni antifašistima, kako su u Hrvatskoj ustaški zločini izjednačavaju sa partizanskim, o odnosu Katoličke i Srpske pravoslavne crkve prema antifašizmu, kao i o tome kako je antifašizam očišćen od bratstva i jedinstva.

Omer Karabeg: U Hrvatskoj se slavi dan antifašističke borbe, to je 22. juni, jer je tog dana 1941. godine osnovana prva partizanska jedinica u Hrvatskoj. Antifašizam se pominje i u hrvatskom ustavu. Znači li to da u Hrvatskoj antifašistička tradicija ima tretman kakav zaslužuje?

U Hrvatskoj bilježimo razne pojave revizionizma, potpune negacije i zapravo otvorenog raskida sa antifašističkom tradicijom.

Dragan Markovina: Ma kakvi. To je jedna isključivo površinska fasada koja služi za konzumaciju prema vani - prema Europskoj uniji i međunarodnoj zajednici, dočim u zemlji bilježimo razne pojave revizionizma, potpune negacije i zapravo otvorenog raskida sa antifašističkom tradicijom. Kada već govorimo o danu antifašističke borbe, to jeste o 22. lipnju, tu vrijedi zabilježiti jednu stvar. Doista je tog dana 1941. u Sisku formiran prvi partizanski odred. U bivšoj Jugoslaviji kao dan ustanka u Hrvatskoj slavio se 27. srpnja, kada je podignut ustanak u Srbu, međutim Tuđman, koji je bio glavni inicijator promjene datuma, tvrdio je da je to bila zlonamjerna interpretacija i da je ustanak u Srbu dubiozan, pa je ponudio novi datum - 22. lipnja. Pri tome je zanemaren jedan drugi bitan datum, a to je 7. svibnja 1941, kada je u Splitu, u kamenolomu na Marjanu, na Svetog Duju, dakle na dan zaštitnika grada, osnovan Prvi udarni partizanski odred, gdje su se ljudi skupili, naoružali i odlučili pokrenuti oružanu borbu u samom gradu. Tako da se postavlja pitanje - kad se već mijenjao datum - zašto nije izabran splitski datum.

Omer Karabeg: Kakva je situacija u Srbiji, pominje li se antifašizam u ustavu i da li se obeležava dan antifašističke borbe?

U Srbiji je potisnuto sve ono što se ticalo važnih datuma partizanske borbe.

Srđan Milošević: U Srbiji je situacija nešto jednostavnija utoliko što se antifašizam u ustavu ne pominje kao neka vrednosna kategorija, tako da je izbegnuto i površinsko fasadiranje. U Srbiji se osim 9. maja, koji je međunarodni praznik pobede nad fašizmom, ne obeležava nijedan drugi datum antifašističke borbe. Ne obeležava se, dakle, antifašistička borba ljudi sa ovog prostora, jer se u pomiriteljskoj paradigmi koja je zavladala u Srbiji posle 2000. godine - mislim na izjednačavanje četnika i partizana - očigledno želelo izbeći bilo kakvo konfrontiranje između te dve kulture sećanja, pa se onda stalo na stanovište da ne treba obeležavati nijedan datum koji je vezan za antifašističku borbu. Naravno, mnogima bi bilo milije da se obeležava datum koji bi se odnosio na četničku borbu, ali to bi bilo besmisleno, jer valjda i oni koji su progurali izjednačavanje četnika i partizana ne bi bili u stanju da odu toliko daleko da proslavljaju nekakve datume navodne četničke antifašističke borbe. I kada toga već nema, onda je potisnuto i sve ono što se ticalo važnih datuma partizanske borbe.

Dragan Markovina: Iskreno da kažem, bio bih sretniji da je i u Hrvatskoj takvo stanje kao što je u Srbiji, jer onda ne bismo svjedočili cinizmu gdje, zapravo, predstavnici lokalnih vlasti HDZ-a održe formalne govore u povodu nekih datuma antifašitičke borbe, a vidi se da im do toga nije stalo i da je to samo maska za javnost.

Omer Karabeg: U Hrvatskoj je nakon raspada Jugoslavije porušeno oko tri hiljade partizanskih spomenika. Da li su neki od njih obnovljeni?

Dragan Markovina: Vrlo rijetki su obnovljeni. Znam da je jedan obnovljen u Pisku kod Makarske, ali ta obnova je plaćena angažiranjem lokalne zajednice. Prije nekoliko godina u organizaciji Radničkog nogometnog kluba Split obnovljen je spomenik streljanim mladićima iz Prvog splitskog odreda, jer su to bili njihovi prvotimci. Ima još nekoliko takvih slučajeva, ali ništa od toga nije urađeno državnom voljom. Najindikativniji primjer kako se država odnosi prema spomenicima antifašističke borbe je dubrovački spomenik Borac na stražikojeg je napravio poznati akademski kipar Frano Kršinić. Taj spomenik je godinama stajao na Trgu oružja, a onda je početkom devedesetih miniran i jako oštećen. Nakon toga su sa tog mjesta maknuti i spomenik i postolje - i do danas nisu vraćeni. A taj spomenik spada u zaštićene spomenike kulture Republike Hrvatske. Na kraju su dubrovački antifašisti u očaju pokrenuli peticiju da se taj spomenik vrati na staro mjesto u izvornom obliku i tu peticiju je potpisalo nekoliko stotina vrlo uglednih ljudi, između ostalih i predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović, i brojni drugi ljudi koji su danas u vlasti, ali ništa nije urađeno. To je najklasičniji dokaz koliko je zaklinjanje u antifašizam isključivo deklarativne naravi.

Omer Karabeg: U Srbiji partizanski spomenici uglavnom nisu porušeni. Oni su potpuno zapušteni.

Srđan Milošević: Tako je. Oni su zapušteni i nemaju više funkciju mesta sećanja. Oni nemaju nikakvo mesto u javnoj kulturi sećanja. Neki su se srušili zbog neodržavanja, a bilo je i slučajeva namernog skrnavljenja partizanskih spomenika, iako to nije dobilo masovne razmere. Ti spomenici danas suštinski ne predstavljaju ništa.

Omer Karabeg: U Hrvatskoj su, koliko znam, promenjena imena mnogih ulica koje su nosile imena narodnih heroja i partizanskih boraca. Da li je bar nešto ostalo?

U Splitu, gdje je gotovo više od pola grada na ovaj ili onaj način sudjelovao u antifašističkoj borbi, danas nemate nijednu ulicu koja je posvećena antifašizmu

Dragan Markovina: Zavisi gdje. U Istri i Rijeci nije promijenjeno ništa ili krajnje minimalno. Dočim u Splitu, gdje je gotovo više od pola grada na ovaj ili onaj način sudjelovao u antifašističkoj borbi, danas nemate nijednu ulicu koja je posvećena antifašizmu, pa čak ni nekome ko baštini lijevu tradiciju. U Zagrebu je taj proces bio polovičan. Imena brojnih ulica su promijenjena, s tim da je ostao Trg Maršala Tita, a desnica se uporno bori da se i to promijeni. Trgu žrtava fašizma je bilo promijenjeno ime, pa su više od deset godina trajali prosvjedi - i tek nakon pada HDZ-a taj trg je ponovo dobio svoje staro ime. Situacija je onakva kakva je današnja podjela u Hrvatskoj. U Istri i Rijeci, gdje je ljevica uvijek pobjeđivala, nije se ništa desilo, dok je u Dalmaciji gotovo sve maknuto - u Dubrovniku, Splitu, Zadru i Šibeniku. U Zagrebu je taj proces došao do pola.

Srđan Milošević: U Srbiji je slična situacija. Ulice su menjale imena zavisno od toga kako su se menjale lokalne vlasti. Kada bi neka izrazitija desničarska struja došla na vlast, ona je menjala imena ulica. Inače, režimu devedesetih godina je na neki način odgovaralo da se poziva na antifašističke tradicije, tako da tada nisu masovno menjana imena ulica. Ulice su tada izgubili jedino svi nesrpski komunisti, naročito u Beogradu, gde je promenjeno i ime ulice Maršala Tita, mada to nije bilo slučaj u nekim mestima u unutrašnjosti. Posebno je paradigmatičan slučaj ulice koja je nosila ime Alije Alijagića, mladog komuniste koji je izvršio atentat na Milorada Draškovića, ministra policije odgovornog za donošenje Obznane. Ta ulica je promenila ime i nazvana je po Miloradu Draškoviću. Tu se vidi izrazito osvetnički poriv onih koji su želeli da menjanjem imena ulica menjaju i kulturu sećanja.

Omer Karabeg: Šta je glavni uzrok negativnog odnosa prema antifašizmu u Hrvatskoj? Da li to što se on vezuje za komunizam i za Jugoslaviju?

Dragan Markovina: Čujte, da se ne lažemo, čitava paradigma takozvane demokratske Hrvatske, odnosno samostalne Hrvatske, je izgrađena na negaciji prethodnog režima. Tako da je, bez obzira što je Hrvatska formalno sljedbenica ZAVNOH-a, HDZ-ov režim napravio sve da se predstavi kao potpuno drugačiji od socijalističke Jugoslavije i u tome je uspio. Ukinuto je samoupravljanje. Srbi su izbačeni iz ustava, obračunalo se sa antifašističkom baštinom i rehabilitiran je na svaki mogući način, osim baš izravno, ustaški režim. Sve je to urađeno pod onom Tuđmanovom parolom pomirbe i njegovim zazivanjem da će ga povjest smjestiti uz bok Franciska Franka kao spasitelja zapadne civilizacije. Kada imate takav režim, naravno da se on mora obračunati sa konstitutivnim mitovima onoga što je zatekao, jer da je antifašistička tradicija preživjela u bilo kojoj varijanti, ostala bi i društvena životnost socijalističkog vremena, a to nikome nije odgovaralo. Zbog toga je obračun bio tako brutalan. Otvorena su vrata ljudima iz emigracije, dakle ljudima koji su na ovaj ili onaj način simpatizirali NDH, poput ministra odbrane Gojka Šuška, a - sa druge strane - ponuđen je koncept pomirbe, s tim da je ta pomirba, kada je ogolimo od fraza, zapravo značila - poštedićemo vas, ali prihvatite nacionalističku Hrvatsku.

Omer Karabeg: Da li se i u Srbiji antifašizam omalovažava zbog činjenice da su njegovi nosioci bili komunisti?

U Srbiji je, posebno nakon 2000. godine, aktuelan pomiriteljski narativ koji ide za tim da izjednači četnike i partizane.

Srđan Milošević: To je neposredan razlog. U pitanju je i identifikacija antifašizma sa socijalističkom Jugoislavijom od koje se pravi potpuna distanca. I u Srbiji je, posebno nakon 2000. godine, aktuelan pomiriteljski narativ koji ide za tim da izjednači četnike i partizane. Tome se priključuju i snage koje su bile nosioci kolaboracije u Srbiji, mislim na Nedića i Ljotića. Ide se za tim da se svi oni na neki način pomire u srpstvu. Sada je aktuelna nova fazu u odnosu prema antifašizmu. On se deklarativno uvažava - to smo imali prilike naročito da vidimo prilikom nedavne proslave sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda - ali je taj takozvani antifašizam u novom tumačenju očišćen od svega onoga što su bile njegove suštinske vrednosti na ovom prostoru, a to je pre svega bratstvo i jedinstvo. Onog trenutka kada ste partizanske jedinice očistili od svih drugih naroda i kada ste partizanski pokret proglasili isključivo srpskim, poništili ste suštinu antifašizma. Antifašizm u kome nema mesta za Tita, u kome nema mesta za hrvatske, slovenačke i borce drugih naroda - taj antifašizam je jedna perverzija i on ne zaslužuje da se tako naziva.

Omer Karabeg: Nedavno je na državnoj televiziji, u najgledanijem terminu, emitovana serija u kojoj su četnici ispali veći borci protiv nemačkog okupatora nego partizani?

Četnički pokret se tretira kao antifašistički.

Srđan Milošević: Ni najgledaniji termin, čini mi se, nije mogao da pomogne toj seriji da bude zaista i gledana. Međutim, činjenica je da se vlast i dobar deo društva odnose prema četnicima kao prema antifašistima. Ta linija izjednačavanja je dominantna u srpskom društvu, posebno kada je reč o eliti, tako da se može reći da se četnički pokret tretira kao antifašistički.

Dragan Markovina: U Hrvatskoj bilježimo isti proces o kome je govorio kolega Milošević. Potiču ga sama udruženja antifašista, koja uglavnom vode ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani uz Socijaldemokratsku partiju - to je bivši Savez komunista - koja je sada na vlasti. Oni inzistiraju na slavljenju partizanske borbe, ali je čiste od svega što nije vezano uz nacionalno. Na isti način kao što to rade u Srbiji. Uvijek se spominje da je antifašistička borba preteča Domovinskog rata, a nikad se ne spominju druge dvije komponente - socijalistička revolucija i stvarnaje federalne Jugoslavije kao poruke bratstva i jedinstva. Protura se priča da je čitav povjesni ciklus usmjeren ka ostvarivanju nacionalne samostalne države i da je jedna od tih etapa bila i partizanska borba. Mislim da je to laž i blasfemija, ali to se zaista događa.

Omer Karabeg: Kakav je odnos vlasti u Hrvatskoj prema ustaštvu?

Uporno se pokušava partizanski pokret spustiti na razinu NDH i na neki način predstaviti da su to dva ista zla.

Dragan Markovina: Ustaštvo je doista odbačeno u široj javnosti. Odbacuje ga i vlast u kojoj nikada nije ni bilo simpatizera tog pokreta, čak i od strane HDZ-a. Postoji, međutim, nešto drugo. Kako se ustaški režim ni na koji način ne može rehabilitirati, niti se išta pozitivno može naći u tome, sada se događa jedan proces na valu europske deklaracije o danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima u kojoj su izjednačeni zločini nacizma i staljinizma. Uporno se pokušava partizanski pokret spustiti na razinu NDH i na neki način predstaviti da su to dva ista zla kojih smo se, hvala bogu, riješili ranih devedesetih godina. Tako da danas imamo komisiju, koju je pokrenulo Ministarstvo branitelja - i u kojoj sudjeluje i predsjednik Sabora Josip Leko - koja je odlučila da se postave spomen obilježja na 82 mjesta stradanja. Pri tome od ta 82 mjesta - 79 ih je gdje su partizani stvarno ili navodno nekoga ubili, jedno je gdje su Njemci nekoga pogubili, a dva se odnose na žrtve ustaškog režima. To je jasna poruka da se treba prije svega obračunati sa zločinima komunizma. A koliko je to perverzno govori jedan drugi podatak. Već dvije godine, otkako se to obilježava, izaslanstvo Sabora i Minstarstva branitelja ide najprije u logor Jadovno - to je ustaški logor, preteča Jasenovca, gdje je ubijeno preko 25.000 ljudi - i tamo položi vijenac, a onda odu do jame Jazovka gdje su partizani ubili par stotina ustaških vojnika. Dakle, u istu ravan se stavlja jedan nacistički logor, gdje su ubijani ljudi druge nacije i vjere, sa osvetničkim ubojstvom kolaboracionističkih vojnika.

Omer Karabeg: Zanimljivo je da je antifašizam u Srbiji nedavno doživeo satisfakciju zahvaljući poseti ruskog predsednika Putina koji je došao da prisustvuje vojnoj paradi povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda. Beograd su oslobodile jedinice Crvene armije zajedno sa partizanskim jedinicama. Za Putina je to bila antifašitička borba i tu nije moglo biti mesta ni za kakve četnike, mada je bilo pokušaja da na paradi bude i njihovih obeležja.

Srđan Milošević: Da, s tim što bih ja rekao da je to bila tužna satisfakcija, odnosno da to nije bila nikakva satisfakcija za antifašizam. To je bila samo još jedna demonstracija pervertovanog odnosa prema antifašističkoj tradiciji, jer je predsednik Putin bio generator svega toga, pa su se organizatori parade potrudili da udovolje savremenim ideološkim kretanjima u Rusiji. To je bio razlog što je antifašizam bio istaknut u prvi plan tokom te proslave. Taj pervertovani odnos može se videti i kada se danas pominje Koča Popović - on je sada postao neka vrsta paradigme srpskog partizana, pa je čak i Zagrebačka ulica preimenovana u ulicu Koče Popovića. Mene ti ljudi koji danas govore o antifašizmu podsećaju na nekakve klovnove u prevelikim cipelama i prevelikim odelima. Sve to, zaista, izgledalo groteskno i ostavlja gorak ukus.

Omer Karabeg: Kako se Katolička crkva u Hrvatskoj odnosi prema antifašizmu?

Vrlo je jasno da se Katolička crkva ni na koji način nije suočila sa svojom ulogom u Drugom svjetskom ratu, a njeno temeljno obilježje je radikalni antikomunizam.

Dragan Markovina: A kako će se odnositi? Odnosi se s potpunom negacijom i nekad potpuno otvorenom, a nekad vrlo prozirnom podrškom NDH nostalgiji. Evo nekoliko najtipičnijih primjera. Sisački biskup Vlado Košić je, govoreći prigodom proslave dana grada Siska, rekao da on nema šta raditi tamo gdje se slave komunističke ubojice i zločinci. Katolički tjednik Glas koncila redovito daje prostor izvjesnom Mladenu Iveziću koji je navodno povjesničar i koji negira da je u Jasenovcu postojao bilo kakav logor i da je bilo tko tu stradao. Kardinal Bozanić, čovjek koji je dugo odbijao da se pojavi u Jasenovcu, konačno je 2009. godine tamo ipak otišao. Došao je tamo, krenuo prema Kamenom cvijetu i onda se na pola puta zaustavio, okrenuo se i otišao niti jednom riječju ne objasnivši taj svoj postupak. Vrlo je jasno da se Katolička crkva ni na koji način nije suočila sa svojom ulogom u Drugom svjetskom ratu, a njeno temeljno obilježje je radikalni antikomunizam.

Omer Karabeg: Kakav je odnos Srpske pravoslavne crkve prema antifašizmu?

Srpska pravoslavna crkva je bila i ostala ključni generator i inkubator nacionalizma.

Srđan Milošević: Srpska pravoslavna crkva je tokom Drugog svetskog rata dosta stradala, ali je činjenica da su srpski sveštenici - tamo gde srpski narod nije bio izložen pogromima - podržavali ili čak neposredno učestvovali u ratnim zločinima, a crkva je takve ljude proglasila za svece. Tako da ona ima veliku odgovornost za čitav niz zločina koji su tada počinjeni. Srpska pravoslavna crkva je bila i ostala ključni generator i inkubator nacionalizma koji je eksplodirao tokom devedesetih godina. Zapravo je ona ključna antikomunistička institucija u srpskom društvu.

Omer Karabeg: U zaključku, može li se reći da je danas antifaštička tradicija i u Srbiji i Hrvatskoj značajno marginalizovana?

Antifašizam je očišćen od svojih suštinskih elemenata, a to su bratstvo i jedinstvo, komunistička ideja i ideja Jugoslavije.

Srđan Milošević: Ona je marginalizovana s tim što ta marginalizacija, rekao bih, ima svoje pravo ime - ona je naprosto pervertovana. Ona je lažirana i utoliko je situacija opasnija. Naime, kao što sam već rekao, antifašistička tradicija je nacionalizovana i očišćena od svoje suštine koja je bila izražena kroz ideju o bratstvu i jedinstvu. Ona je bila revolucionarna i komuinistička. To je sve ono od čega savremena Srbija pravi otklon. Iako u poslednje vreme postoji tendencija pozivanja na antifašizam, ovde više ne postoji nijedan sadržaj jugoslovenskog antifašizma. Zbog toga i kažem da je reč o jednom pervertovanom pojmu, jer je antifašizam očišćen od svojih suštinskih elemenata, a to su bratstvo i jedinstvo, komunistička ideja i ideja Jugoslavije. Bez toga antifašizam nema nikakvog smisla.

Dragan Markovina: Antifašitička tradicija u Hrvatskoj je dobila pravo građanstva na način da je, evo, nedavno službeno proslavljena 70. obljetnica oslobođenja Splita. Došao je i predsjednik Josipović. Dogovoreno je da iduće godine grad Zagreb službeno obilježi 70. godina od oslobođenja. Međutim, događa se ono o čemu smo govorili. Antifašitička tradicija je dobila pravo građanstva utoliko što se partizanskim borcima priznaje da su branili domovinu od okupatora. Dakle, borili su se za Hrvatsku, a u potpunosti se zanemaruje socijalna revolucija i njihova borba za federalnu Jugoslaviju i uopće za ideju zajedništva jugoslavenskih naroda, pa i za bratstvo hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj. Dakle, dobila je pravo građanstva tek kada je očišćena od tih elemenata.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG