Dostupni linkovi

logo-print

Republika Srpska okreće glavu od Tomašice


U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto se u Republici Srpskoj ćuti o Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini, koja je nedavno pronađena nedaleko od Prijedora. Sagovornici su bili Branko Todorović, predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske, i Aleksandar Trifunović, glavni urednik on line magazina “Buka“ iz Banjaluke.

Razgovaralo se o tome zašto je vlast u Republici Srpskoj u slučaju Tomašice izabrala ćutanje umesto osporavanja zločina, što je ranije često radila, kako je bilo moguće da je tajna o Tomašici čuvana 20 godina, iako je u premeštanju i sahranjivanju 800 tela ubijenih Bošnjaka i Hrvata učestvovalo na stotine ljudi, o procesu dehumanizacije pripadnika drugih vera i nacija koji je počeo devedesetih godina, da li je netrpeljivost ubila u ljudima svako saosećanje sa žrtvama, zašto međunarodna zajednica nije učinila ništa da u Bosni i Hercegovini započne proces suočavanja sa istinom o poslednjem ratu, kao i o tome može li Bosna i Hercegovina krenuti ka Evropskoj uniji sa tolikim stepenom međunacionalne mržnje koja opterećuje javni prostor u toj zemlji.

Omer Karabeg: Nakon što je početkom septembra ove godine u napuštenom rudniku Tomašica otkivena masovna grobnica, u kojoj je 1992. godine pokopano preko 800 tela Bošnjaka i Hrvata, u Republici Srpskoj je zavladao muk. I dok je sva svetska štampa o tome pisala, ta vest je u medijima ignorisana, a zvanični organi se nisu oglasili sve do pre dvadesetak dana kada je Tomašicu obišao gradonačelnik Prijedora da bi izgovorio nekoliko konvencionalnih reči saučešća. Gospodine Todoroviću, kako tumačite ovu ćutnju oTomašici?

Branko Todorović: Mislim da to nije ništa novo ni iznenađujuće. Svih ovih godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini i u Republici Srpskoj nije napravljen nijedan ozbiljan korak u pravcu suočavanja sa prošlošću. Domaća vlast nikada nije pokrenula proces suočavanja sa istinom o prošlom ratu, kao ni proces izgradnje povjerenja, što je bilo i za očekivati, ali ni međunarodna zajednica nije ništa učinila u tom pogledu. Prema tome, potpuno je iluzorno očekivati da će građani sami od sebe, bez ikakavog podstreka sa strane, početi da tragaju za istinom o prošlom ratu. Zbog toga je i otkrivanje Tomašice propraćeno glasnom šutnjom, ja bih rekao i ignorisanjem, kao što se to dešavalo prilikom otkopavanja masovne grobnice na Crnom Vrhu kod Zvornika i mnogih drugih širom Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Koliko znam, gospodine Trifunoviću, vaš portal je jedini objavio opširan tekst o Tomašici postavljajući pitanje zašto javnost u Republici Srpskoj okreće leđa tom velikom zločinu.

Slučaj Prijedor je najbolji pokazatelj potpunog sloma svakog nastojanja da dođe do suočavanja sa prošlošću.

Aleksandar Trifunović: Mi smo samo radili svoj posao. Prijedor se nalazi 50 kilometara od Banjaluke i ne postoji nikakav razlog da se mi bavimo olujom na Filipinima i velikim tragedijama koje se događaju negdje drugdje, a da ne izvještavamo o nečemu što se dešava u našoj blizini. Ne mislim da trebamo bilo šta bilo kome objašnjavatii. Svako treba da vodi računa o svojim postupcima. Slučaj Prijedor je najbolji pokazatelj potpunog sloma svakog nastojanja da dođe do suočavanja sa prošlošću. Jer, tu je sve jasno. Haški tribunal je osudio najveći broj ljudi iz Prijedora koji su odgovorni za ratne zločine. Osudio ih je na višegodišnje kazne. Pojedini od njih su i priznali zločine. Dakle, o zločinima u Prijedoru se sve zna i taj grad je mogao biti primjer za suočavanje sa prošlošću, ali on to nije. To je mnogo dublji problem od toga da li će neko objaviti neku vijest o Tomašici ili ne.

Omer Karabeg: Interesantno je da povodom Tomašice nema ni osporavanja, kao što se to dešava u slučaju Srebrenice, za koju se kaže da su brojke previsoke, da su leševi podmetnuti, da je cela stvar iskonstruisana. U ovom slučaju - ništa, samo muk.

Branko Todorović: Mislim da je ignorisanje možda i strašnije nego pokušaj osporavanja. Jer kada govorimo o Srebrenici, uvijek ostaje jedan dio priče otvoren za polemiku. Iz Republike Srpske je često bilo pokušaja da se u vezi sa Srebrenicom otvori pitanje koliko je ljudi u tom zastrašujućem zločinu streljano vezanih ruku, a koliko ih je poginulo u koloni koja se probijala prema Tuzli. Mislim da je javna polemika, čak i onda kada nam se čini bolnom i nekom vrstom sipanja soli na rane, mnogo bolja nego ovo ignorisanje i ćutanje, koje svjedoči da u Republici Srpskoj postoji prećutna saglasnost u vezi sa Tomašicom - u politici, institucijama, medijima, javnosti, na univerzitetu - koja govori o neljudskom i necivilizacijskom odnosu prema žrtavama. S druge strane, ni Evropska unija, i pored sve njene priče o demokratiji i ljudskim pravima, nije, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, osmislila nijedan ozbiljan i konkretan korak da bi se podstakao proces pomirenja. Kada funkcioneri iz Brisela govore o Bosni i Hercegovini, oni pominju stotine miliona eura koje su uložili u obnovu infrastrukture, elektromreže, puteva i fabrika, a kada ih pitate šta su uradili da se promijeni svijest ljudi i koliko su uložili u proces suočavanja sa istinom - ostaju bez odgovora.

Aleksandar Trifunović: Mislim da su fakti u ovom slučaju više nego jasni. Ponavljam, Haški sud je tu odradio najveći dio posla i osudio najveći broj ljudi koji su bili osumnjičeni za zločine u Prijedoru i bilo bi vrlo čudno da bilo ko osporava činjenicu da se vade tijela iz jame i da kaže da se to nije desilo. Međutim, problem je u tome što nema prilike za razgovor na tu temu - da neko kaže: ”Čekajte, to se dešava 50 kilometara od Banjaluke, hajde da pričamo o tome”. U Bosni i Hercegovini je potpuno izostao proces suočavanja sa prošlošću. Haški sud je preuzeo ulogu nekoga ko piše istoriju Bosne i Hercegovine i ko je odgovoran za suočavanje sa prošlošću, što je bila katastrofalna greška. Mi smo našu prošlost prepustili međunarodnom sudu, a on nije bio zainteresovan da to nekako vrati građanima i da se ljudi počnu pitati šta se to desilo. Znači, Haški sud je potpuno zatvorio raspravu o prošlosti.

Neki od počinilaca i sada obavljaju vrlo važne funkcije u opštini Prijedor, nalaze u institucijama Bosne i Hercegovine, neki od njih su čak i u policiji.

Branko Todorović: Jedan od najvećih problema je funkcionisanje sudova u Republici Srpskoj. Kada je na Crnom Vrhu kod Zvornika otkrivena grobnica sa oko 500 žrtava, nadležno tužilaštvo u Bijeljini nije pozvalo ni na informativni razgovor funkcionere opštine Zvornik koji su 1992. i 1993. godine obavljali najvažnije funkcije - predsjednika opštine, komandira policije i predsjednika kriznog štaba - da ih upita otkud na tom mjestu ti pokopani ljudi i šta se tu desilo. Sličnu situaciju imamo i sada. Ono što je uradio Haški tribunal daje mogućnost našem pravosuđu da koristeći se nalazima tribunala procesuira veliki broj počinilaca ratnih zločina koje Hag nije procesuirao, ali je na osnovu haških dokumenata vrlo lako dokazati njihovu odgovornost. Imao sam priliku razgovarati sa porodicama žrtava, koje su pokopane u Tomašici, i oni su rekli da neki od počinilaca i sada obavljaju vrlo važne funkcije u opštini Prijedor, da se nalaze u institucijama Bosne i Hercegovine, da su neki od njih čak i u policiji. Oni se pitaju kako je moguće da i dan danas počinioci ovakvih zločina ostanu nekažnjeni. Na žalost, to je moguće zahvaljujući pravosuđu Republike Srpske, koje se potpuno uklapa u politiku podrške onome što je rađeno u periodu od 1992. do 1996. godine, i izbjegava da pokrene istrage, što je njegova zakonska obaveza.

Aleksandar Trifunović: Ni u jednom trenutku nije bilo pritiska na državne organe da se bave suočavanjem sa prošlošću. Bilo je visokih predstavnika sa jakim ovlašćenjima i mnogo jačeg prisustva međunarodnih snaga, pa se to nije dešavalo. Svi su izbjegavali i još uvijek izbjegavaju tu temu ostavljajući je za neka druga vremena. A suočavanje sa prošlošću je u stvari pitanje budućnosti. Rodile su se generacije koje na svojoj koži nisu osjetile ništa od toga što se ovdje dešavalo, njima su servirane priče o prošlosti u kojima svako koristi činjenice na svoj način. Te ljude rat uopšte ne zanima ili znaju o njemu ono što je većinsko mišljenje zajednice kojoj pripadaju. Slučaj Tomašice uopšte nije usamljen. Dvadeset godina mi izbjegavamo da pričamo o ratu u Bosni i Hercegovini, koji je odnio preko 100.000 života, očekujući da će to neko drugi da uradi za nas. Na žalost, kao što sam rekao, Haški sud je upao u tu zamku i u jednom momentu je pokušao da piše istoriju Zapadnog Balkana, pa je, kad je shvatio da ne može, odustao i ostavio prazan prostor u kome svako događaje iz prošlog rata tumači na svoj način, a da ne govorimo o viktimizaciji vlastitog naroda koja unaprijed spriječava svaki pokušaj suočavanja sa prošlošću.

Omer Karabeg: Masovna grobnica Tomašica je otkrivena nakon 21 godine zahvaljući dvojici meštana, bivših pripadnika Vojske Republike Srpske. Kod njih je, kako su izjavili istražitelji, proradila savest, a jedan je čak rekao kako mu je nakon što je pokazao gde se nalazi Tomašica postalo nekako lakše. U prenošenju leševa i njihovom sahranjivanju učestvovalo je nekoliko stotina ljudi. Kako to da je tajna tako dugo ostala sakrivena kad je toliko ljudi za nju znalo? Kako to da niko od stotine ljudi, koji su u tome učestvovali, nije osetio potrebu da kaže gde se nalazi grobnica?

Kao što se to radilo u fašističkoj Njemačkoj sa Jevrejima, i ovdje se je na neki način onima koji su drugačiji oduzimala svaka ljudskost.

Branko Todorović: Riječ je o potpunoj dehumanizaciji pripadnika druge vjere i nacije koja se dešavala u periodu između 1992. i 1996. godine. Kao što se to radilo u fašističkoj Njemačkoj sa Jevrejima, i ovdje se je na neki način onima koji su drugačiji oduzimala svaka ljudskost. Bjesomučnom i kontinuiranom propagandom, prije svega mislim na Karadžićevu propagandu, koja je i danas itekako prisutna, postiglo se da se ljudima - koji su nam do juče bili komšije, sa kojima smo sjedili u školskoj klupi i radili u istoj firmi, sa kojim smo zajedno živjeli - oduzme sve ono što je ljudsko. Zbog toga su bili mogući tako zastrašujući zločini - da se 100 ili 200 ljudi zatvori u kuću i zapali, da se ubijaju žene i djeca, da se strelja na stotine ljudi vezanih ruku i da budu podvrgnuti najnehumanijim i zastrašujućim mučenjima. Ako to znamo, ne trebamo se čuditi što stotine onih koji su učestvovali u ovakvim zločinima ili u premještanju posmrtnih ostataka ne osjećaju grižu savjesti. Stvorena je atmosfera, a dio te atmosfere prenijet je i u ovaj mirnodopski period, da je dozvoljeno učiniti sve onoj drugoj strani, jer oni zapravo i nisu ljudi, pa ih i ne treba žaliti. Otuda danas u Republici Srpskoj odsustvo solidarnosti sa žrtvama. Imao sam priliku više puta razgovarati sa mnogim ljudima o Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku i drugim mjestima zločina. Zastrašujuće je što većina nema nikakvu vrstu samilosti prema žrtvama. Ljudi reaguje na priče o zločinu, ako zločin istrgnete iz konteksta Bosne i Hercegovine i o njemu govorite kao o univerzalnoj prijetnji čovječanstvu, ali, kada govorite o Bošnjacima i Hrvatima kao o žrtvama, mislim da još i danas kod najvećeg broja stanovnika Republike Srpske postoji prećutna saglasnost koja ide u jednom zastrašujućem pravcu - da bi ljudi, ako bi se to ponovilo, činili možda i gore stvari ili, kao što sam imao priliku čuti od nekih učesnika rata, da im je žao što nisu činili još gore i destruktivnije stvari. Republika Srpska se nalazi u jednoj vrsti samoizolacije, ali i samozavaravanja da je zločin moguće sakriti i na tuđoj nesreći graditi svoju sreću i prosperitet. Čini mi se da je za budućnost Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i njenih građana suočavanje sa istinom o ratnim događajima mnogo važnije od obnove infrastrukture. To najbolje možemo vidjeti na primjeru Njemačke koja je danas, ne samo ekonomski najrazvijenija, nego ima i jedno od demokratski najrazvijenijih društava u svijetu. To je postignuto zahvaljujući beskompromisnom razotkrivanju i najsitnijih zločina i ukazivanju na odgovornost svih onih koji su u tome učestvovali. Na žalost, Bosna i Hercegovina i Republika Srpska nisu napravile ni prvi korak u tom procesu i bojim se da bi to dugoročno gledano mogao biti uzrok novih konflikata, pa i novih tragedija na ovim prostorima.

Zločini u ovom ratu pravdaju se zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, što je potpuno nedopustivo.

Aleksandar Trifunović: Imao sam priliku da više godina radim u Prijedoru i da se družim sa tamošnjim ljudima. To su divni ljudi sa obe strane, da tako kažem. Tamo ima ljudi s kojima se može razgovarati i koji hrabro pokušavaju da pokrenu ove priče, o kojima govorimo, i koji donekle i uspijevaju u tome. Njima treba dati šansu. Mnogo puta sam čuo i na skupovima u Prijedoru i u tamošnjim medijima da se priča o zločinima, da se pominju mjesta gdje su ljudi pokopavani. Treba samo pronaći način da sva ta istina o Prijedoru izađe i da nam pomogne u suočavanju sa prošlošću. Zaista ne vjerujem da ćemo, ako samo konstatujemo stvari, uspjeti da napravimo korak naprijed. Ako i slijedeći put budete pravili neku ovakvu emisiju, ne treba da mi u njoj pričamo. Treba dovesti obične ljude i pustiti ih da objašnjavaju zašto ne govore, da čujemo njihova opravdanja i zašto se boje. Danas, kada postoje presude, kada postoji distanca, ne bi trebalo da bude tako teško pričati o prošlosti. Ali, očigledno jeste. Čak imate i potpuno negiranje da se bilo šta desilo ili čak da se zločini u ovom ratu pravdaju zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, što je potpuno nedopustivo. Da li jedan zločin može opravdati drugi, ma koliko velik on bio? Prošlost je jako bitna na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini. Odmak od prošlosti, koji smo zauzeli, je stravičan i mislim da ćemo u budućnosti osjetiti posljedice tog otklona. Na koji način - bojim se i da mislim. Svjedoci smo kako je potisnuta prošlost uzela maha krajem osamdesetih i početkom devedesetih, postala glavni motiv za rasplamsavanje sukoba i dovela do toga da one pored nas, koji su druge nacije i vjere, počnemo gledati sasvim drugačijim očima. Moje je mišljenje da svaka tema treba da se otvara tamo gdje je ona tabu, a ne tamo gdje postoji volja da se o njoj priča. Svi oni koji misle da se može ignorisati većina, koja neće da priča, griješe. Mora se uložiti značajan napor da se počne na pravi način razgovarati o prošlosti i iza njega mora stajati država. Za mene je država odgovorna za ovo ignorisanje i za ovu ćutnju.

Omer Karabeg: Ali država neće da se bavi time.

Aleksandar Trifunović: Ljudi koji žive ovdje moraju birati one političare koje nemaju strah da se suoče sa takvim stvarima bez obzira na posljedice koje će to imati na njihovu političku karijeru. Jer, imamo slučaj gospodina Čavića, koji je zbog toga što je samo pročitao izvještaj Komisije za utvrđivanje istine o Srebrenici koju je svojevremeno formirala vlada Republike Srpske, i dan danas na stubu srama, iako nije ni učestvovao u radu te komisije. Za novu politiku potrebna je velika hrabrost, ali bez te politike nema promjena. Dok god priča o prošlosti ne uđe u parlamente, ali ne na način kao što je to sada - kada čistimo tuđa dvorišta, a ne svoja - neće biti suočavanja sa prošlošću.

Branko Todorović: Zašto političari ne otvaraju ovo pitanje svih ovih osamnaest godina? Oni vrlo dobro znaju da bi im otvaranje tog pitanja bilo ne samo teret, nego bi rezultiralo i time da bi se utvrdilo da su i neki od njih odgovorni za zločine. Prema tome, znamo zašto se domaći političari tako ponašaju, ali postavlja se pitanje zašto je međunarodna zajednica prihvatila ove i ovakve političare, sa ekstremnim šovinsitičkim stavovima i govorom mržnje, kao relevantne partnere i čak ih finansijski podržavala, a i dalje podržava.

Omer Karabeg: Gospodine Todoroviću, rekli ste da ljudi ne osećaju nikakvu samilost prema žrtvama. Da li to znači da je i dve decenije nakon rata netrpeljivost toliko snažna da je ubila u ljudima i poslednji trag saosećanja koje se spontano javlja prema svakoj žrtvi?

Zastrašujuća količina mržnje oduzela je svaku vrstu saosjećanja sa žrtvama, koje su druge etničke ili vjerske pripadnosti.

Branko Todorović: Sada bih ja trebalo da budem lažno optimističan i da vam odgovorim onako kako bi vam odgovorila većina političara, ali ja ću biti vrlo direktan i otvoren. Mislim da je količina mržnje, koja u ovom trenutku postoji u Bosni i Hercegovini, zastrašujuća i biću slobodan da kažem da je stepen mržnje daleko veći nego što je bio 1992. ili 1996. godine. Nikoga to ne treba da iznenadi, jer vidimo da su proteklih dvadeset godina mržnja, zločini i nasilje bili itekako profitabilni, donosili uspon na političkim ljestvicama i lično bogaćenje. Mržnja se prihvata kao model o kome postoji opšta saglasnost. Zastrašujuća količina mržnje oduzela je svaku vrstu saosjećanja sa žrtvama, koje su druge etničke ili vjerske pripadnosti i, ako se ne počne ozbiljno raditi na suočavanju sa prošlošću i na izgradnji povjerenja, bojim se da nas to vodi ka nekom budućem konfliktu, koji će biti možda mnogo gori od onoga prije dvadesetak godina.

Aleksandar Trifunović: Prvo što je u Bosni i Hercegovini ubijeno početkom devedesetih – to je bilo ljudsko osećanje. Na dojučerašnje komšije, prijatelje, koji su nam često bili važniji od članova porodice, počelo se gledati kao na neprijatelje, kao da oni nisu ljudska bića. Kao da su oni nešto neljudsko s čim ne treba imati ljudski odnos. To je, na žalost, tako i to je nešto na čemu se u Bosni i Hercegovini godinama uspješno radi. To je ono što nacionalnim oligarhijama garantuje potpuni posjed, ne samo nad stanovništvom, nego i nad zemljom Bosnom i Hercegovinom. Normalno bi bilo da osjećate bol zbog nevinih žrtava, da saosjećate sa ljudima koji čekaju da se pronađu tijela njihovih najbližih da bi ih dostojno sahranili. Ali kada je taj ljudski odnos potisnut velikom politikom, nekakvim dugoročnim interesima o kojima vam političari govore, ako vam iz dana u dan ponavljaju “pa, nismo valjda mi krivi za sve”, onda počinjete da vjerujete da su te stvari izmišljene i da nam je to neko napakovao. Slažem se s Brankom da je situacija sve gora. Ja radim u on line mediju i svaki dan se na forumima susrećem sa otvorenom netrpeljivošću i neprijateljstvom. Ja uopšte ne želim da paranoišem, ne želim nikoga da prepadam, ali u javnom prostoru postoji mnogo više argumenata za podjele i neprijateljstva nego za mir, prijateljstvo i pomirenje. Ljudi koji su za pomirenje dobijaju sve manje prostora. Sve je manje mogućnosti da nađete sagovornike koji će pričati o tim temama. Kakav ulazak u Evropsku uniju, kakve priče o evropskim integracijama, ako imate društvo koje ne želi da se suoči sa prošlošću, a to je problem cijele Bosne i Hercegovine. Iskreno govoreći - više nisam ni siguran da ovdje, dvadest godina nakon rata, uopšte postoje mehanizmi kojim bi se taj proces mogao započeti.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG