Dostupni linkovi

Most: Lagumdžija i Dodik kompromitovali socijaldemokratiju u BiH


Žarko Papić i Zdravko Grebo

Žarko Papić i Zdravko Grebo

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se tome da li je ideja socijademokratije doživjela poraz u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakuleta u Sarajevu, i Žarko Papić, politički analitičar i direktor nevladine organizacije Incijativa za bolju i humaniju inkluziju.

Razgovaralo se o tome da li je poraz socijaldemokatskih stranaka na nedavnim lokalnim izborima bio ustvari poraz lažne socijalademokratije, kako tvrde neki analitičari, u kojoj mjeri su Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik kompromitovali ideju socijaldemokratije, da li bi Željko Komšić mogao da napravi partiju koja bi bila istinski socijaldemokratska, da li je moguća socijalna pobuna u kojoj bi učestovali i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, zašto u Bosni i Hercegovini ne postoji snaga koja bi se stavila na čelo socijalnog bunta, kao i tome zašto su Bosni i Hercegovini potrebni Leh Valensa i Vaclav Havel.

Omer Karabeg: Na posljednjim lokalnim izborima dvije stranke koje u svom nazivu imaju riječ socijaldemokratski doživjele su ubjedljiv poraz. To su Socijaldemokratska partija Zlatka Lagumdžije i Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Za neke analitičare to je bio poraz socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini, dok su drugi tvrdili da se to ne može tako tumačiti jer ove dvije stranke nisu socijaldemokratske, one se samo tako lažno predstavljaju. Kakvo je vaše mišljenje?

Zdravko Grebo: Vi ste u vašem pitanju rekli - Socijaldemokratska stranka Zlatka Lagumdžije i Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. To nije uobičajena politička kvalifikacija, ali je, na žalost, tačna. Da su te dve stranke socijaldemokratske stranke - ne bi se zvale po svojim liderima. To je činjenica, to je stanje stvari. Pitanje da li je to poraz socijaldemokratije podrazumijeva dva dodatna pitanja - šta podrazumijevamo pod socijaldemokratijom kao idejom i da li je to ikada postojalo na ovim prostorima da bi moglo doživjeti poraz. Da li u Bosni i Hercegovini uopšte postoji podjela na desnicu, centar i ljevicu, pri čemu bi socijaldemokratske partije predstavljale ljevicu. Ništa od toga nema. Prema tome, kad je riječ o rezultatima posljednjih lokalnih izbora, veliko je pitanje da li je poražena ideja socijaldemokratije ili su poražene stranke koje se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske stranke, a pogotovo njihovi lideri.

Na posljednjim izborima poražene su stranke koje su se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske.

Žarko Papić: Poražene su stranke koje su se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske. Neko bi mogao reći da su obje stranke suočene sa krizom političkog identiteta. Međutim, stvar je mnogo ozbiljnija. Ja mislim da su one izabrale svoj politički identitet, a on se zove borba za vlast. Kad posmatrate rezultate izbora, obe ove partije su izgubile ono što bi im trebalo biti uporište - urbano stanovništvo. Socijaldemokratska partija je izgubila najveću opštinu u Bosni i Hercegovini - sarajevski Novi Grad, a zatim i Bihać. Savez nezavisnih socijademokrata poražen je u Bijeljini, Trebinju i još nekim većim gradovima. SDP je izgubio radnička središta - Kakanj i Vareš. Izgubili su upravo ono što bi im trebao biti oslonac, ukoliko bi socijaldemokratija trebala da artikuliše interese onih koji su u socijalnim problemima. Na žalost, sada u BiH nemamo nijednu političku partiju koja bi mogla ponijeti ideju socijalne demokratije, a bojim se da su ove dvije izgubljeni slučajevi. Pazite, govorimo o zemlji u kojoj je 30 posto ljudi siromašno ili u riziku da postane siromašno, 60 posto je socijalno isključeno, a stopa nezaposlenosti je 44 posto. Saberite, to je preko pola miliona stanovnika. Bosna i Hercegovina je, dakle, zemlja koja je na rubu socijalnog haosa. Niko ne artikuliše snažni socijalni naboj koji postoji, što je veliki politički rizik za budućnost - jer na Balkanu velike socijalne naboje obično artikuliše neka desničarska ideologija.

Omer Karabeg: Koliko je Zlatko Lagumdžija kriv za poraz socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini?

Zdravko Grebo: Ja sam mislio da to ostavimo za kasnije, da na početku govorimo, uslovno rečeno, o načelnim stvarima, ali ako već insistirate - naravno da jeste. Međutim, ja cijelu stvar ne bih svodio na Zlatka Lagumdžiju i na Milorada Dodika. Ja sam, kad su mnogi drugi ljudi mahali glavom i gledali u plavo nebo, rekao da je taj čovjek najveća štetočina na političkoj sceni BiH, nemajući naravno ništa lično protiv njega. Taj čovjek je bio u vlasti skoro isto toliko koliko i SDA. Imao je stabilno biračko tijelo i infrastrukturu. Sve što je uradio, uradio je ne samo protiv ideje socijaldemokratije, to je notorno, nego je i unio nered na političku scenu BiH. A da ne govorimo o načinu upravljanja tom partijom koja se lažno naziva socijaldemokratskom. Prema tome, postoje personalne krivice za sve ovo što se desilo, ali ja mislim da je kontekst mnogo širi.

Žarko Papić: Lagumdžija je veoma, veoma kriv. Pokušaću to staviti u kontekst. Mi živimo, govorim o političkom sistemu BiH, u nekoj vrsti višepartijskog jednopartizma. Sve vodeće partije ponašaju kao da su u jednopartijskom sistemu. One imaju neku vrstu kartelske organizacije. U takvoj organizaciji na ccelu partije je - namjerno upotrebljavam mafijaški termin - kum, a tu je, moram reći, Zlatko Lagumdžija vrlo karakterističan primjer. On autokratski vlada partijom. Članstvo je potpuno zanemareno. Lagumdžija će od 1998. godine eliminisati svakog iz SDP-a ko bi mu mogao biti eventualna konkurencija i ko misli drugačije. Kad uzmete ko je sve izašao ili je izbačen iz SDP-a, to je sastav koji je u svakom pogledu neuporedivo jači od onoga što danas imamo u predsjedništvu te partije. Takva pozicija u kartelski organizovanoj partiji omogućuje Lagumdžiji da radi stvari koje su, politički gledano, na ivici naučne fantastike. Pazite, prvo on ne da HDZ-u da uđe u federalnu vladu, pa umjesto HDZ-a kompenzaciju traži u Hrvatskoj stranci prava koja se nije odrekla svog fašističkog naslijeđa, a SDP se definiše kao stranka koja počiva na antifašističkom naslijeđu, da bi nakon 16 mjeseci ponovo napravio džumbus. Čovjek bukvalno destabilizira političku situaciju u BiH već dvije godine. Naravno nije on jedini. Struktura partija izbacuje takve ljude, ali definitivno jeste jedan od glavnih krivaca.

Omer Karabeg: U kojoj mjeri je Milorad Dodik kompromitovao socijaldemokratsku ideju?

Pravi problem je što je Zlatko Lagumdžija, koji jeste kreator haosa u BiH u današnjem trenutku, u tom smislu brat blizanac Milorada Dodika.

Zdravko Grebo: Ja ne bih volio da naš razgovor koncentrišemo na Zlatka Lagumdžiju. Rekao sam sve što sam imao da kažem o njemu četiri, pet godina prije ovog našeg razgovora. Međutim, pravi problem je što je Zlatko Lagumdžija, koji jeste kreator haosa u BiH u današnjem trenutku, u tom smislu brat blizanac Milorada Dodika. Ako je Zlatko Lagumdžija, slično kao Zoran Milanović, Milo Đukanović ili Ivica Dačić, presvukao dres i rekao: “Ne, mi više nismo komunisti, nego socijaldemokrati“, onda ne razumijem zašto je Milorad Dodik ikada pretendovao da bude socijaldemokrata. Prema tome, kad me pitate da li je on kompromitovao socijaldemokratsku ideju, moj odgovor bi naravno bio - da, ali s druge strane kažem - ne, jer nikada nisam shvatio zašto je on uopšte socijaldemokrata. Čini mi se da bi bilo bolje da je ostao u SDS-u ili nekoj sličnoj partiji. Dakle, Milorad Dodik nije kompromitovao ideju socijaldemokratije zato što nikada nije ni bio socijaldemokrata.

Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik

Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik

Žarko Papić: Dodik je 1998. rušio SDS-ovu vlast i to je de facto bio mali državni udar u Republici Srpskoj. Zatim je, pretpostavljam, probao da izabere orijentaciju koja nije nacionalistička, bar u naslovu. Teško mi je sada kazati da li je ikad bio ili nije bio socijaldemokrata, ali sam blizak Zdravkovom mišljenju. Dodik je očigledno iskoristio nacionalni, pa i nacionalistički naboj koji postoji u Republici Srpskoj. Interesantno je da se je u predizbornoj kampanji za ovogodišnje lokalne izbore Srpska demokratsska stranka mnogo više bavila ekonomskim i lokalnim temama, dok je Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao uostalom i Socijaldemokratska partija, mnogo više govorio o onim velikim, mitskim temama. SNSD je govorio o referendumu i samostalnosti, a SDP o državi BiH. Dodik je, međutim, loše procijenio jer je taj nacionalni naboj - koji kod stanovnika Republike Srpske postoji i koji je u velikoj mjeri bio uzrokovan parolama “100 posto BiH“, “Ukinimo entitete“, ili “Svi smo mi Bosanci“ - suočen sa ekonomskom krizom počeo da splašnjava. Jednostavno, ljudi počinju da shvataju da se od velikih priča ne živi. Otuda i njegov poraz na izborima. Međutim, izgleda da je Dodik, bar donekle, izvukao pouku iz rezultata ovih izbora. Nakon njegovih izjava da su se mnogi funkcioneri odvojili od partije i naroda i raspuštanja desetak opštinskih odbora čuli su se glasovi da se unutar SNSD-a nešto zaljuljalo, što je dobar znak, jer ništa gore od potpuno jedinstvene partije. S druge strane, jedinstvo koje je nakon izbornog poraza ispoljeno na sjednici Predsjedništva SDP-a je stvarno nešto od čega se čovjek treba uplašiti. Izgubili su izbore, prave se da su zadovoljni i nastavljaju igranku ko će koga smijeniti.

Lagumdžija i Dodik uopće ne predstavljaju paradigmu socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini i tu je stvar izgubljena.

Zdravko Grebo: Lagumdžija nikad nije bio socijaldemokrata prema vlastitom uvjerenju i prema njegovom ponašanju na političkoj sceni. Dodik je na neki način bio opozicija na Palama, ali, kad je otišao u Banjuluku i kada ga je Biljana Plavšić tamo instalirala, njegova prva misao nije bila socijaldemokratija, nego spašavanje onoga što se spasiti može. Prema tome, ta dva lika uopće ne predstavljaju paradigmu socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini i tu je stvar izgubljena.

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini je velika bijeda, ogromne su socijalne razlike, mnogo je obespravljenih ljudi. Da li je to šansa za socijaldemokratiju, da li bi tu neka istinska socijaldemokratska stranka mogla da regrutuje birače?

Zašto siromašni Srbin, Hrvat, Bošnjak i oni koji se zovu uvredljivim imenom “ostali“ ne mogu naći zajednički interes?

Zdravko Grebo: Ovo što me sad pitate je srž problema. U čemu su pravi problemi konstituisanja političkog spektra u Bosni i Hercegovini? Prvi je, naravno, složena struktura Bosne i Hercegovine, ti famozni konstitutivni narodi i njihovi vitalni nacionalni interesi, drugo, imperijalne, neugasle pretenzije naših susjeda prema Bosni i Hercegovini koje nekad direktno, a nekad indirektno ohrabruju secesiju i razgradnju Bosne i Hercegovine, i treće, to je strah koji još uvijek vlada. Ljudi ne mogu da se oslobode noćnih mora, strahova da, ako mi ne budemo zajedno, onda će ona druga dva naroda da nas unište. Ljudi su svjesni da im život izmiče između prstiju, da žive loše, u strahu, da se ne zna da li ova zemlja postoji ili ne postoji, ne zna se ko je vlast, a ko je opozicija, ko je većina, ko koga ubacuje i izbacuje iz vlasti. Šta je to što te povrijeđene i zgažene ljude - Bošnjake, Hrvate i Srbe, koji zaista žive na ivici bijede, tjera da glasaju za bošnjačke, srpske i hrvatske tajkune, vjerske vođe i korumpirane političke elite? Zašto siromašni Srbin, Hrvat, Bošnjak i oni koji se zovu uvredljivim imenom “ostali“ ne mogu naći zajednički interes? To ne postoji. Zašto ne postoji istinski sindikalni pokret? Sindikati glume neku izviđačku organizaciju. To je sramota. Prema tome, nema šanse za socijaldemokratiju sve dok ljudi svoje živote, u većini slučajeva bijedne i nikakve, ne uzmu u svoje ruke i pokušaju da nađu partnere i među Srbima i među Hrvatima i među Bošnjacima, ne odričući se svojih kolektivnih, nacionalnih, vjerskih, obrazovnih i lingvističkih identiteta. To je pravi problem. Mislim da i mi u ovom razgovoru pravimo sapunicu kad postavljamo pitanje da li je umrla socijaldemokratija. Ja mislim da ljudi koji postavljaju takva pitanja traže zadnju slamku spasa jer su u nečemu, što im je lažno predstavljano kao socijaldemokratija, vidjeli most između etničkih podjela i nezaboravljenih animoziteta iz prošlog rata, vidjeli su stvaranje nekakve platforme koja bi im omogućila da kao Bosanci i Hercegovci mogu živjeti zajedno. U ovom trenutku ja takvu snagu ne vidim.

Žarko Papić: Strah u kome ljudi žive je prije svega strah od bijede i od toga da se ne desi nešto još gore. S druge strane, ovi karteli, a to i jesu naše političke partije, pokušavaju da ljude zadrže u nacionalnim kavezima. Te dvije stvari blokiraju bilo kakvo ozbiljnije demokratsko mišljenje. Međutim, ono što je ključno, nedostaje neki program, neka ideja koja bi mogla da artikuliše htijenja onih koji su u lošoj socijalnoj poziciji, a to je većina stanovništva. To je glavni uzrok što se ne vidi izlaz iz ove situacije koja odista liči na neku vrstu agonije. A onda, kad bismo ušli u precizniju analizu - ogroman broj ljudi, preko polovine biračkog tijela, zavisi od vlasti. To su ljudi koji rade u takozvanom javnom sektoru, penzioneri i nezaposleni. Oni po nekoj definiciji glasaju za vlast. To onda dodatno blokira mogućnost artikulacije socijalne ideje. I još nešto. Sadasnji sistem socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini je potpuno nepravedan. Zasnovan je na statusnim pravima, što znači da ja mogu imati imovinu od 10 miliona maraka i uzimati 100 hiljada maraka rente mjesečno, a istovremeno imati pravo na neku nadoknadu od 100, 200 ili 500 maraka mjesečno. Nećete vjerovati, ali od ukupnih socijalnih davanja najsiromašniji primaju 17 ili 18 posto, a najbogatiji blizu 25 posto. To je potpuni apsurd. A taj apsurd postoji zbog kartelske organizacije političkih partija koje distribucijom socijalnih prava kupuju biračko tijelo koje opet pristaje da bude kupljeno za stotinjak maraka.

Omer Karabeg: Da li bi Željko Komšić, koji najavljuje osnivanje stranke, mogao da napravi partiju koja bi bila istinski socijademokratska i koja bi mogla da privuče birače?

Željko Komšić

Željko Komšić

Zdravko Grebo: Ne znam. Hipotetički možda da, načelno - ne. Da li bi ljudi u Željku Komšiću prepoznali spas? Dragi bog zna. On je dugo vremena bio u SDP-u, bio je potpredsjednik te partije, bio je ambasador, član je Predsjedništva BiH, on je malo poguravao njih, a oni malo njega. Ne znam, ali ja ne polažem velike nade u tu opciju. Vratio bih se na centralno pitanje. Ljudi u Bosni i Hercegovini su temeljno podijeljeni. Etničkom podjelom Bosne i Hercegovine gospodari rata su skoro završili svoj posao, ratna sjećanja su veoma, veoma živa, svako ko je nekoga izgubio može reći: “Ja mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti “. Imamo famoznu pljačkašku tranziciju koja ljude gura na marginu. Sve su to skoro nerješivi problemi. Žarko je spominjao žene, penzionere, otpuštene radnike, omladinu. Ti ljudi dijele istu sudbinu i to nema nikakve veze sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i ostalim. Alijansa tih ljudi - to je jedina šansa. I naravno, bilo bi dobro da postoji politički subjekt koji će to predvoditi, da postoji nekakva poveznica koja bi ljudima koji bijedno žive ponudila bolju sudbinu, makar u doglednoj budućnosti, ako ne i danas. Nikakav Željko Komšić nije šansa. Ljudi moraju postati svjesni da vlastite živote treba da uzmu u svoje ruke i da tako krenu u budućnost. Da sam puno mlađi, razmišljao bih i o nekakvim drastičnijim zahtjevima prema vlasti. Ne mora se to više zvati revolucija, vrijeme revolucija je prošlo. Ali protesti iz očaja koji se dešavaju na ulicama Sarajeva, pa i Banje Luke, završavaju se sa - platite nam penziono i zdravstveno. Naravno, to su legitimni zahtjevi, ali to generalnu situaciju u Bosni i Hercegovini neće promijeniti. Ljudi moraju vrlo otvoreno i direktno ispostaviti račun takozvanim elitama i reći: “Mi više ovo nećemo, mi ovako nećemo više da živimo“. To nema najdirektnije veze sa socijaldemokratijom - možda treba da se pojavi neki novi pokret, nova politička snaga. Ove dvije lažne socijaldemokratske partije nisu garancija ni za šta. Svojim - sada ću biti malo prost - kurvanjem, svojim koaliranjem sa svim i svačim na ovom svijetu da bi ostali na vlasti, oni ovu zemlju urušavaju.

Uz sve poštovanje za ratni period Željka Komšića i ja mislim da on nije šansa.

Žarko Papić: Uz sve poštovanje za ratni period Željka Komšića i ja mislim da on nije šansa. Formirati partiju znači imati iza sebe neki kapital, finansijska sredstva. Međutim, nisam siguran da Željko Komšić uopšte zna šta je socijaldemokratija. Ali da se vratim centralnoj temi o kojoj je govorio Zdravko. Svi socijalni protesti u BiH, ako ih pažljivo analizirate, imaju u sebi neku vrstu samonasilja. Ili je to štrajk glađu ili blokada nekog puta ili nešto slično. To će, procjenjujem, jednog momenta eksplodirati. Ne bih imao ništa protiv da, recimo, tri dana za redom 25 do 30 hiljada ljudi demonstrira i u Banjaluci i u Sarajevu, pred zgradama obe vlade. Te vlade to ne bi izdržale, pale bi. Mislim da bi ozbiljni socijalni nemiri, ozbiljne demonstracije pred obje vlade, a ne samo štrajkovi da bi se vlast natjerala da uplati zdravstveno i penziono, mogli dovesti do promjena.

Omer Karabeg: Da li se takvi protesti uopšte mogu dogoditi u Bosni i Hercegovini, da li je mogućan socijalni bunt koji prevazilazi nacionalne podjele?

Zdravko Grebo: Kako stvari stoje, nije moguć. Pogledajte oko sebe. Ljudi su apsolutno dovedeni do ruba očaja. Kopaju po kontejnerima, nemaju nikakvu nadu da će dobiti svojih 15, 16, 20 zaostalih plata - i niko ne pomišlja na ozbiljan bunt. Očekivati da bi eventualno socijaldemokratija, koja nikad nije ni postojala u Bosni i Hercegovini, mogla riješiti ovaj problem je zamazivanje očiju. Ne vidim snagu koja bi mogla da povede te ljude. Žarko je rekao da socijalni očaj vodi u dva pravca - ili radikalnoj promjeni koja dovodi do napretka, a, bogami, može pogodovati i autoritarnim i desničarskim snagama. Kada uzmemo u obzir licemjerno ponašanje međunarodne zajednice koja kaže “Dogovorite se“, a zna da se ne možemo dogovoriti, zatim uticaj naših susjeda, vjerskih zajednica i nekompetentnih i korumpiranih političkih elita, onda nema osnove za bilo kakva optimistička očekivanja. Jedino dragi bog zna da li će ovaj narod doći pameti i reći: “Ja neću više ovako bijedno da živim“. Ali, i da se to desi, ne vidim snagu koja bi to povela, artikulisala i u krajnjoj liniji bila odgovorna za ishod te pobune pred Banskim dvorima u Banjaluci i na Marindvoru u Sarajevu. Ako uspijemo da pritiskom smijenimo te ljude, ko će preuzeti odgovornost za vođenje države?

Žarko Papić: Za tu vrstu socijalne pobune, koja ne bi nosila rizike o kojima sam govorio, nedostaje subjekt. Dakle, moguće je da se desi velika, spontana socijalna pobuna, ali sumnjam da, sem polupanih prozora i eventualno onoga - sjaše Kurta da uzjaše Murta, može doći do stvarnih promjena u društvu, do stvarnih reformi. Napraviću istorijsku paralelu - Bosni i Hercegovini nedostaje Leh Valensa.

Zdravko Grebo: Tačno je to. Nedostaju Leh Valensa i Gdanjsk i Solidarnost, ali nedostaje i Vaclav Havel.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Programa na južnoslovenskim i albanskom jeziku 1994. godine. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG