Dostupni linkovi

logo-print

Kome smeta Krležino jugoslovenstvo


Miroslav Krleža, foto: daz.hr

Miroslav Krleža, foto: daz.hr

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o značaju Miroslava Krleže danas - tri decenije nakon njegove smrti. Sagovornice su bile Snježana Banović, reditelj iz Zagreba, i Borka Pavićević, dramaturg i direktor Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda.

Bilo je reči o tome koliko se danas Krležine drame igraju na scenama u regionu, posebno u Beogradu i Zagrebu, kako ih prima publika, o aktuelnosti njegovih drama i tekstova pisanih između dva rata, kakav je danas odnos prema Krležinom jugoslovenstvu, kako se gleda na njegove levičarske ideje, o Krležinom odnosu prema Balkanu, zašto ga ne vole ni hrvatski, ni srpski nacionalisti, zašto je Krleža sebe smatrao većim Srbinom od Antonija Isakovića i većim Hrvatom od Stjepana Radića, koliko je Krleža prisutan u školskim udžbenicima i šta je to što je najvrednije u Krležinoj zaostavštini.

Omer Karabeg: Koliko se danas Krležine drame igraju u Hrvatskoj?

Snježana Banović: Jako malo, a kada se igraju, onda je to uvijek o nekakvim jubilejima. Kada nemamo jubileja, onda se i ne sjetimo Krleže. Za sve što je u zadnjih par sezona prikazivano - ako izuzmemo Brezovćevu režiju u ITD-u, a to je opet off kazalište - nemam što reći, osim da je to ilustracija svega onoga protiv čega se Krleža u svim svojim djelima borio. Ne sjećam se kada je na sceni bila neka adaptacija njegovih velikih romana, što je osamdesetih godina bilo pravilo. Imali smo tada i Banket u Blitvi i Zastave u više produkcija. U svim tim romanima Krleža problematizira cijeli taj kompleks Balkana, malograđanštine i politike, tu se ispoljava njegova ikonoklastična priroda i revolucionarni žar, što danas uopće nije in u Hrvatskoj. Mislim da bi to željela vidjeti mlada publika koja se ne može zadovoljiti njegovom Barakom 5B u lektiri.

Omer Karabeg: Koliko je Krleža prisutan na pozorišnim scenama u Srbiji? Koliko znam, Gospoda Glembajevi su prvi put, nakon četiri decenije, prošle godine igrani u Beogradu.

Svako vraćanje Krleži uvek pokazuje da je on je centralna figura jugoslovenskog, balkanskog, srpsko-hrvatskog, hrvatsko-srpskog spisateljstva u svakom smislu- esejističkom, političkom i dramskom.


Borka Pavićević: Da. To je bila predstava u Ateljeu 212, u režiji Jagoša Markovića koja je doživela veliki uspeh. To je bilo od velikog značaja. Nedavno smo u našem Centru za kulturnu dekontaminaciju uradili Krležin Izlet u Rusiju, u režiji Jovana Ćirilova. To je, inače, adaptacija Miroslava Belovića. Ova predstava je postavila sva ona pitanja koja se sustavno nalaze u Krležinom delu. Svako vraćanje Krleži uvek pokazuje da je on je centralna figura jugoslovenskog, balkanskog, srpsko-hrvatskog, hrvatsko-srpskog spisateljstva u svakom smislu- esejističkom, političkom i dramskom.

Omer Karabeg: Kako današnja publika prihvata Krležu?

Snježana Banović: Ljudi iz struke koji pretendiraju ili jesu krležijanci, još uvijek su aktivni i nastoje nekako pratiti šta se događa sa Krležom. Krleža, kako je rekao jedan naš krležijanac - Marko Grcić, ima problem što je veliki pisac u sitnom narodu, ja bih rekla u sitnim narodima koji su sada odvojeni državnim granicama. Ali, publika jedva čeka Krležu. Publika je jedva čekala pomenutu beogradsku predstavu u režiji Jagoša Markovića, jedva je čekala da u Hrvatskom narodnom kazalištu vidi Glembajeve u režiji slovenačkog reditelja Vite Taufera. Publika nije problem. Problem je da li ta publika na sceni prepoznaje sebe ili svog susjeda - kako je Krleža u jednom eseju pisao. Danas su više in predstave o susjedima, ne o nama samima.

Borka Pavićević

Borka Pavićević

Borka Pavićević: Za mene je bilo veliko otkriće, ako se tako može reći, prisustvo mlade publike na predpremijeri Izleta u Rusiju. Pitala sam se otkud taj interes mladih ljudi za Krležu u društvu u kome se naše nove političke elite legitimiziraju odbacivanjem svega onoga što je vezano za Jugoslaviju, za zajednički kulturni prostor, za levicu. Igrati danas Krležu ili govoriti o njemu - znači postavljati ta pitanja. Pisac Bora Ćosić rekao je na jednom okruglom stolu, održanom u okviru Festivala jednog pisca koji je ove godine bio posvećen Krleži, da je, kad je došao u Beograd, u gradu koji je bio preplavljen predizbornim plakatima sa likovima dva predsednička kandidata video i jedan poster sa Krležinom likom. “Moj glas ima Krleža“ rekao je Ćosić. Kada smo pripremali Izlet u Rusiju pregledali smo silne dokumente o Krleži. Mislim da je mladim kolegama posebno bilo zanimljivo čuti Krležu kako govori o jugoslovenskom ujedinjenju kao o najvećem trenutku i najvećoj tekovini južnoslovenskih naroda. Kada sve to pregledate i saslušate, postavljate pitanje - šta smo mi danas, u ovom trenutku. Sva ta pitanja je predstava Izlet u Rusiju bacila u gledalište. Interes za predstavu je bio ogroman, jedva se moglo ući.

Omer Karabeg: Kako se danas gleda na Krležino jugoslovenstvo?

Zato je u Hrvatskoj, kad govorimo o Krležinom prisustvu u pozorištu, jedino moguće da s vremena na vrijeme vidite drame iz Glembajevskog ciklusa. Tu nemate baš Srba, pa to možemo igrati.

Snježana Banović: Taj problem se pojavi kad god dođe do razgvora o Krleži. Ispričat ću vam jedan detalj koji mi se neki dan dogodio. Na svoju facebook stranicu stavila sam citat iz Krležinih Deset krvavih godina o malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva i velikom mitu o hrvatskoj kulturnoj tradiciji. Dobila sam kišu nevjerojatnih komentara o Krleži kao Jugoslovenu, prosrbinu, figuri koja pripada prošlosti, i tako dalje. Zato je u Hrvatskoj, kad govorimo o Krležinom prisustvu u pozorištu, jedino moguće da s vremena na vrijeme vidite drame iz Glembajevskog ciklusa. Tu nemate baš Srba, pa to možemo igrati. Mi nismo imali prilike vidjeti u Zagrebu predstavu rađenu prema Krležinom eseju Europa danas, u koprodukciji East West Centra i Slovenskog narodnog gledališča Maribor. Voljela bih gledati i Buljanove Glembajeve iz Slovenskog narodnog gledališča, koji su navodno jako dobro uspjeli, ali mi se toga ne dotičemo. Naše elite ne žele to gledati, ne želi se o tome razgovarati. Vrijeme kada je Slobodan Šnajder u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Krležinog Velikog meštra svih hulja, u režiji Branka Brezovca, danas je nezamislivo. Sve što je lijevo kod Krleže odmah se proglašava jugoslavenstvom. Svatko tko to spominje - koketira sa Srbima. To je obratno od sna o drugoj obali, o kojem Krleža govori u svom Izletu u Rusiju. Naša druga obala je nacionalni san o državi koji se čvrsto drži. Mi danas imamo jedno provincijsko, zapravo malograđansko gledanje na Krležu. Poznato je da je malograđanština za Krležu bila ideološka snaga, a ne nekakava socijalna i istorijska kategorija. Malograđanin je onaj koji se odvaja od drugih, živi sam za sebe, odlazi u izolacionizam, što je tako karakteristično za ove naše prostore nakon raspada Jugoslavije.

Borka Pavičević: Ovo što je sada rekla Snježana u potpunosti se da preslikati na Srbiju. Nacionalistički i malograđanski fenomeni svuda su prerasli u klasne fenomene. Šta se desilo sa tom famoznom pretvorbom, tom tranzicijom kapitala u ovim našim državama? O tome Krleža vizionarski govori još 1925. godine u Izletu u Rusuju. On tada vidi šta će se dogoditi između dva svetska rata, ako ne bude klasnog ujedinjenja i ideje solidarnosti.

Omer Karabeg: Krleža je imao vrlo složen odnos prema Srbiji. Nekim stvarima u srpskoj istoriji se divio, a prema drugim je bio vrlo oštar kritičar. Kako se danas gleda na te njegove srpske veze?

Ta Krležina proza, koju je pisao između dva rata, gdje se on izruguje financijskim, građanskim i imperijalističkim lažima, to su za naše elite najopasnije silnice koje odapinje Krleža.

Snježana Banović: Jedan dio ljudi u Hrvatskoj kaže da je Krleža bio više njihov nego naš, da se za njih borio u Prvom svjetskom ratu, da je tamo imao svoje časopise, da su mu objavljivali knjige, dok je u isto vrijeme ismijavao naše hrvatstvo i našu kulturu. Uvijek se čuje takva nekakva priča i zato mi danas nismo sigurni da li više uopće možemo na repertoare naših velikih kazališta postaviti predstave rađene po njegovim djelima, kao što su Deset krvavih godina, Izlet u Rusiju, Banket u Blitvi. To je nesiguran teren, gdje on stalno ide na Balkan, gdje je neka borba, sloboda, neka Bregalnica, a osim toga ti komadi, zapravo, prikazuju svu gadost ovoga što se danas događa u socijalnom smislu - neosjetljivost korporativnog kapitalizma koji jede sve oko sebe. Kada se on tome izruguje, on je još veći neprijatelj nego kad voli Srbe. Ta Krležina proza, koju je pisao između dva rata, gdje se on izruguje financijskim, građanskim i imperijalističkim lažima, to su za naše elite najopasnije silnice koje odapinje Krleža. To je ono što za nas potpuno postaje terra incognita.

Borka Pavičević: Ovde možeš biti sve ovo što govori Snježana, ali biti Jugosloven i levičar - to je najpaklenija stvar. Kako se ovde u Srbiji gleda na Krležu? Upravo onako kako je Snježana opisala da se na Krležu-Srbina gleda u Zagrebu, tako se na Krležu-Hrvata gleda u Beogradu.

Omer Karabeg: Kada govorimo o odnosu Krleže prema srpstvu i hrvatstvu, Predrag Matvejević je nedavno citirao jednu Krležinu izjavu koja glasi: ''Ja sam i Srbin bolji od Antonija Isakovića i istovremeno Hrvat bolji od Stjepana Radića“. Možda bi to bio sukus njegovog odnosa prema srpstvu i hrvatstvu.

Snježana Banović

Snježana Banović

Snježana Banović: Sigurno je da je tako. Stjepan Radić je za njega bio netko tko se potpuno distancirao od svake revolucionarne borbe i svakog zanosa, netko tko čeka da mu se nešto dogodi. On je za njega bio simbol pasivnosti. Krleža je za svoje hrvatstvo uvijek govorio da to nije hrvatstvo grofa Draškovića, nego hrvatstvo kmeta. To nije hrvatstvo malograđanštine koju simbolizira hotel Esplanada, ono je tamo u Trnju, jadno i socijalno ugroženo. Krleža je čovjek koji ima sukobe i na ljevici i na desnici, čovjek koji je stalno pod lupom, jer je polemičar, jer se previše svađa. To je čovjek koji je cijelu NDH presjedio u Zagrebu čekajući svakim danom da ga netko ubije, da ga zatvore, da ga maknu. To su sve njegove velike dimenzije koje nadilaze Radića, a Radić je ovdje i dalje simbol hrvatstva, što Krleža u zadnjih dvadeset godina nije stigao postati, a bojim se da brzo neće ni stići.

Borka Pavičević: Činjenica da je Krleža napisao nekrolog Titu “Ode Tito preko Romanije“ u Beogradu ga izjednačava sa onim za koga su govorili da je austrougarski kaplar. Krležina beskompromisnost, njegovo prelaženje granice u svakom pogledu, njegovo nepristajanje na patriotske modele onako kako ih čaršije doživljavaju - to je ono čime se on izdvajao. Nije pristajao na legitimaciju podobnosti, da bude patriota tako što će biti podoban.

Omer Karabeg: Ima li Krleže u školskim udžbenicima?

Snježana Banović: U devedesetim, kada je moj sin išao u školu, u školskoj lektiri nije bilo gotovo ničega od Krleže, osim malih domobranskih pripovjetki. Danas su u lektiri obavezni Povratak Filipa Latinovića, Baraka 5 B, puno toga iz domobranskog ciklusa, te Glembajevi. I to je to. To se onda preslikava i na kazališne repertoare. Ali nema ničega od polemičkih tekstova koje smo spominjali, a koje bi mogao čitati jedan srednjoškolac. Moji studenti na Akademiji obavezno moraju pročitati Antibarbarus, Iz naše književne krčme, gdje se vidi puno Beograda i Zagreba, i Moj obračun sa njima. To je za njih potpuna bomba. Kažu: “Otkud ovo? Pa, to je genijalno, sve se ovo događa i danas“. Ja kažem: “Da, to je danas, to je već sve zapisano“. Međutim, u srednjim školama sve je na razini pripovjedačkog - Prvi svjetski rat, domobranstvo, ali Vučjaka nema, jer su tu već revolucionarne ideje, neko barata sa boljševizmom, a to je nekakav strašan neprijatelj.

Borka Pavičević: Krleže nema ni u udžbenicima u Srbiji, ali nema ni drugih velikih pisaca. Nema Desanke Maksimović. Nema Jove Jovanovića Zmaja, nema ni Andrića. Dok smo delili te pisce, pa nismo znali da li je Andrić Hrvat ili Srbin, prevladala je logika - najbolje da to preskočimo. Dok smo izmišljali ove naše jezike, izgnali smo pisce. Paradoksalno, potraga za nacionalnim identitetima dovela je u pitanje sve ono što je temelj tih identiteta. Čiji je Njegoš pisac, i ko će da ga uči dok se ne dogovorimo o tome? Tako je i sa Krležom, on je morao napolje zato što je bio zajednički. Od silnoga patriotizma i borbe za identitet - ubili smo ono što je najbolje.

Omer Karabeg: Šta je danas najaktuelnije u Krležininim dramama?

To što mnogih Krležinih drama nema na repertoaru - stvar je kukavičluka kazališnih uprava, neznanja mnogih redatelja i nedostatka želje da se igra Krleža.

Snježana Banović: Sve je aktualno. Sjećam se još davno, dok sam bila klinka, u školu nam je došao Rade Šerbedžija koji je i tada, kao i danas, bio zaluđen Krležom. Jedan učenik ga je pitao da mu kaže od kuda da počne čitati Krležu, a on je rekao: “Sine dragi, odkud god hoćeš, pa malo gore, pa malo dole, lijevo, desno - i tako čitaj“. Tako je i sa dramama. Mislim da je svaka njegova drama aktuelna, ako imate ključ i razlog da je postavljate. Sigurno bi bilo dobro postaviti jednog Kolumba, ali mislim da ni Aretej nije baš za odbaciti. To što mnogih Krležinih drama nema na repertoaru - stvar je kukavičluka kazališnih uprava, neznanja mnogih redatelja i nedostatka želje da se igra Krleža.

Borka Pavičević: Šta je aktuelno? Pa, mi sami učitavamo aktuelnost u njegove drame. Krleža se danas igra u stvarnosti, možda to što ga nema u teatru govori da se on u stvari igra u stvarnosti. Pitanja koje on postavlja su svuda oko nas. Bavljenje Krležom je pitanje percepcije vlastite stvarnosti, percepcije ove naše rđave beskonačnosti.

Omer Karabeg: Krleža je za vreme bivše Jugoslavije mnogo igran u svim republikama. Mislite li da i danas njegove drame mogu imati publiku na celom prostoru bivše zajedničke države - i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Ljubljani, i u Skoplju, i Sarajevu i u Podgorici?

Snježana Banović: Sigurno da mogu. Recimo, u Ljubljani se Krleža igra mnogo češće nago u Zagrebu, da ne govorim o Splitu ili Dubrovniku, gdje ga uopće nema. Publike uvijek ima i uvijek će se stvarati nova. Kad god dovedete grupu mladih u kazalište i date im da gledaju Krležu, uvijek će netko biti potaknut da počne da čita jednog tako velikog pisca, kao što je Krleža, koji pripada svima nama i svim našim publikama, kakve god one bile.

Borka Pavičević: Krleža pripada svim publikama sa prostora bivše Jugoslavije. Mislim da je Krleža na neki način pisac svih civila, pisac svih ljudi koji se ne svrstavaju u obore, torove, partije, nacije, a ceo rat je u stvari i vođen oko toga da se ti civili premeste i svrstaju u torove. Krleža je, dakle, njihov pisac, ali ne u građanskom smislu, nego u smislu slobodne individue koja sanja da bude deo neke buduće evropske zajednice, zajednice slobodnih ljudi, a ne nacija ili partija.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG