Dostupni linkovi

Da li je Vučićeva Srbija lider u regionu?


Ćurak: Tvrdnja o liderstvu u regionu snažno korespondira sa Vučićevim karakterom, koji bi volio da je neka vrsta oca nacije
Ćurak: Tvrdnja o liderstvu u regionu snažno korespondira sa Vučićevim karakterom, koji bi volio da je neka vrsta oca nacije

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je Srbija stub stabilnosti regiona, što često ističu ne samo srpski, nego i evropski zvaničnici. Sagovornici su bili dva profesora Fakulteta političkih nauka - Jovan Teokarević iz Beograda i Nerzuk Ćurak iz Sarajeva.

Bilo je reči o tome da li je Aleksandar Vučić u pravu kada tvrdi da Srbija vodi miroljubivu politiku, da nikoga ne vređa, ali da je često izložena uvredama od strane suseda, da li se Srbija odrekla ratnih ciljeva iz devedesetih godina, kakav je odnos Beograda prema Bosni i Hercegovini, kako se srpski lideri na rečima zalažu za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, dok u isto vreme snažno podržavaju Milorada Dodika koji najavljuje otcepljenje Republike Srpske, zašto Brisel podržava Vučićevu regionalnu politiku i kakve to ima posledice za Bosnu i Hercegovinu, kao i o tome da li je Srbija regionalni lider, kako to Vučić često govori.

Omer Karabeg: Danas je situacija u regionu izrazito nestabilna, narušeni su odnosi Beograda i sa Zagrebom, i sa Sarajevom, i sa Prištinom. Koliko tome doprinosi Beograd, a koliko susedi?

Nerzuk Ćurak: Ja sam uvjeren da vladajuća garnitura u Beogradu u značajnoj mjeri generira nestabilnost proizvodeći spin kako je ona faktor stabilnosti. Čini mi se da je to ozbiljan spinovani projekt u koji je uloženo puno energije, a čiji je cilj promoviranje premijera Srbije Aleksandra Vučića kao ključnog faktora mira i stabilnosti u regionu. Naravno, imali smo i vrlo negativne, nacionalističke tendencije i u drugim centrima.

Zagreb je u vrijeme Karamarkove vlade otišao u opasno desničarenje, u jednu vrstu revandikacije prošlosti koja je za svaku osudu, dok je Bosna i Hercegovina nastavila da živi sa svoja tri nacionalizma od kojih su neki manje ili više aktivni.

Naravno, kada bi Beograd zbiljski promijenio svoje ponašanje i kada bi vodio autentičnu mirovnu politiku, onda bi tvrdnja o najvećoj zemlji regiona kao faktoru stabilnosti imala smisla. Ovako, mislim da to apsolutno ne odgovara istini.

Jovan Teokarević: Ja se dobrim delom slažem sa kolegom Ćurkom, ali bih dodao nekoliko specifičnosti u vezi sa položajem Srbije i politikom njenog rukovodstva. Vučić je dobio podršku Evropske unije i Zapada pre svega zbog svoje pomirljivije politike prema Kosovu i spremnosti da u tom pogledu ponudi velike koncesije koje proevropske snage pre njega - Boris Tadić i Demokratska stanka - nisu mogle ili nisu želele da ponude. To je razlog što je Zapad zauzeo pozitivan stav prema Vučiću i što on i dalje uživa veliku podršku i u institucijama Evropske unije i u zemljama članicama.

S druge strane, Srbija se našla na čudnoj sredokraći između Zapada i Istoka u vreme kada ponovo raste zainteresovanost velikih sila za Balkan. Kao što je početkom prošle godine upozorio američki državni sekretar Džon Keri, Balkan se sada nalazi na liniji vatre. I Zapad i Rusija traže od balkanskih država da se jasno svrstaju na njihovu stranu i to je izazov za Srbiju koja pokušava da lavira između jedne i druge strane, ali je za sada, i pored velikog proruskog raspoloženja građana, i dalje više okrenuta prema Zapadu.

To je osnova za razne protivrečne i vrlo često loše poteze Beograda koji utiču na destabilizaciju u regionu. Ne želim da pravdam te poteze, nego pokušavam da objasnim kontekst u kome se oni dešavaju. Jedan od loših poteza, koji je uticao na destabilizaciju regiona, svakako je bilo prošlogodišnje nastojanje Srbije da, uprkos presude Međunarodnog suda pravde, uz pomoć Rusije bude odbačena Rezolucija Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija u kojoj se govori o srebreničkom genocidu. Godinu dana kasnije Vučićevo navodno protivljenje referendumu u Republici Srpskoj imalo je slične konsekvence.

Miroljubiva retorika

Omer Karabeg: Premijer Vučić stalno ističe da Srbija vodi miroljubivu politiku, da nikoga ne vređa, ali da je često izložena uvredama od strane svojih suseda na koje ne odgovara.

Jovan Teokarević: To je pokušaj da se zadrži dobar imidž u domaćoj i inostranoj javnosti ali svaka, čak i površna analiza govora i akcija koji dolaze iz Beograda pokazuju da to nije tačno. Vučićeva retorika je puna zalaganja za mir, bezbednost i stabilizaciju regiona, ali ima i njegovih izjava koje su suprotne tim zalaganjima. On lično retko kritikuje vlade susednih zemalja, to rade njegova dva verna saradnika - ministar (Aleksandar) Vulin i potpredsednik vlade i ministar spoljnih poslova (Ivica) Dačić - koji mnogo radikalnije kritikuju susede i praktično doprinose eskalaciji potencijalno opasnih sukoba.

Druga metoda koju koristi srpska vlada je da sve ono loše i radikalno o susedima, što ne mogu da kažu zvaničnici, govore mediji koji su praktično pod potpunom kontrolom vlasti. Tu mislim pre svega na tabloide, koje predvodi Informer, i na medijsku imperiju Pink.

Nerzuk Ćurak: Vučićev i Nikolićev nacionalizam generički, za razliku od Miloševićevog koji je bio instrumentaliziran
Nerzuk Ćurak: Vučićev i Nikolićev nacionalizam generički, za razliku od Miloševićevog koji je bio instrumentaliziran


Nerzuk Ćurak: Vrlo je teško uočiti miroljubivu politiku Beograda od pada Miloševića pa do danas, a sa ovom vlašću, koju predvode premijer Vučić i predsjednik (Tomislav) Nikolić, imamo ponovno oživljavanje ključnih koncepata Miloševićevog režima, s tom razlikom što je Vučićev i Nikolićev nacionalizam generički, za razliku od Miloševićevog koji je bio instrumentaliziran.

Pokažite mi aspekte mirovne politike Aleksandra Vučića. Je li mirovna politika, što i kolega Teokarević kaže, da odete u Ujedinjene nacije i tražite da se poništi jedna univerzalna deklaracija o zločinu genocida? Je li mirovna politika da se Bosna i Hercegovina dvadeset godina ne ostavlja na miru. Vi znate da su i Srbija i Hrvatska Dejtonskim mirovnim ugovorom obavezane da zbog svoje negativne politike prema Bosni i Hercegovini pomognu da se ona izgradi kao samoodrživa politička zajednica. A šta imamo? Imamo to da se ova nesretna zemlja stalno drži u stanju napetosti, da je onemogućena da se konstituiše kao ozbiljna država.

Da li je mirovna politika odnos Beograda prema nedavnom referendumu u Republici Srpskoj? Najviše mi smeta što je Vučić, zahvaljujući umješnoj obavještajno-sigurnosno-diplomatskoj igri, uspio da svoj spin o miroljubivoj politici proda Zapadu, pa je njegova aktivnost oko Kosova valorizirana kao neka velika mirovna gesta. Za razliku od, recimo, Borisa Tadića i Čede Jovanovića, koji su bili usmjereni na evropske vrijednosti, sada imate situaciju da jedan notorni nacionalist i jedna notorna nacionalistička politika u Evropi prolazi kao evropska politika.

Gospodin Vučić svoju “mirovnu“ politiku gradi na kulturi poricanja, a ne na kulturi odgovornog sjećanja, što u nedogled odlaže suočavanje Srbije sa svojom negativnom ulogom na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih dvadeset godina. Zbog toga ne mogu dati ni najmanji plus navodnoj mirovnoj politici Aleksandra Vučića.

Omer Karabeg: I vi, gospodine Teokareviću, i gospodin Ćurak pomenuli ste da vrh Srbije nije jedini koji govori da je Srbija kamen temeljac stabilnosti u regionu, već da to vrlo često kažu i zvaničnici Evropske unije. Kako to objašnjavate?

Jovan Teokarević: Očigledno je da su za Zapad i Evropsku uniju odnosi Srba i Albanaca, odnosno Srbije i Kosova, apsolutni prioritet. U poslednjih nekoliko godina to nikada nije bila Bosna i Hercegovina. Aleksandar Vučić je ne samo bio koncilijantan prema normalizaciji odnosa sa Kosovom, nego je uspostavio i vrlo specifičan odnos sa Edi Ramom, premijerom Albanije, što je takođe doprinelo da dobije neke pluseve u Briselu i mnogim vladama zemalja članica Evropske unije.

Postoji još jedan razlog za tako pozitivan odnos Zapada prema Vučiću. Mislim da se Zapad plaši da laviranje Srbije između Zapada i Istoka, između Brisela i Moskve, može vrlo lako da se završi tako što će Srbija postati ispostava ruske politike i zato se Vučiću uveliko popušta i onda kada njegovi stavovi i politika teže da izazovu probleme na Balkanu.

Nerzuk Ćurak: Mislim da je podrška Vučiću jednim dijelom rezultat uvjerenja Zapada da je Aleksandar Vučić glas naroda i da je njegova proevropska politika izraz transformacije većinskog raspoloženja iz proruskog u proevropsko. Zapad misli da će podrškom Vučiću devalvirati ruski utjecaj u Srbiji, što je vrlo pogrešno. Naime, meni se čini da je utjecaj Rusije u srpskim medijima vrlo jak. Djeluje pomalo nestvarno da u jednoj balkanskoj zemlji, hiljadama kilometara daleko od Rusije, imate takvu prisutnost Rusije u medijima.

Deponija nacionalističkog smeća

Omer Karabeg: Mislite li da zbog takvog odnosa Brisela prema Vučiću posledice snosi Bosna i Hercegovina?

Nerzuk Ćurak: Naravno. Bosna i Hercegovina nije ničim zaslužila da bude deponija svakog nacionalističkog smeća koje dolazi od susjeda. Nije zaslužila toliko međunarodno nerazumijevanje, ali to je, nažalost, rezultat onoga što se naziva realpolitika. Međutim, bez obzira na sve udare, bilo iznutra ili izvana, Bosna i Hercegovina opstaje i ja ne mogu da shvatim kako taj stoljetni kod opstajanja ne može uvjeriti domaće etnonacionalne elite i međunarodne faktore da nema smisla razgrađivati ovu zemlju, već da je treba graditi. Nažalost, izgleda da će Bosna i Hercegovina još dugo biti destinacija na kojoj će se vježbati različiti međunarodni i regionalni scenariji.

Omer Karabeg: Zašto Beograd daje podršku Dodiku koji stalno najavljuje otcepljenje Republike Srpske? Dodik je prisutan na svakoj značajnijoj manifestaciji u Srbiji, dobija ogroman publicitet u medijima i svaki čas se sastaje sa Vučićem i Nikolićem. Istovremeno, Vučić i Nikolić uporno ponavljaju da su za jedinstvenu i celovitu Bosnu i Hercegovinu.

Jovan Teokarević: Dobro je što u Srbiji ključni političari izjavljuju da su za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i da žele da ona postane funkcionalna država, ali je očigledno da je naklonost prema Dodiku velika. To je, rekao bih, vraćanje duga nacionalizmu koji je još uvek jak u Srbiji kao, uostalom, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Kada se nacionalizam ne može kanalisati, kada Srbija očigledno gubi Kosovo, onda se sva pažnja okreće, više simbolično nego stvarno, prema Banjaluci.

Želi se pokazati - ako gubimo Kosovo, ne gubimo Republiku Srpsku. Više puta sam rekao da Srbija niti je u stanju, niti ima i najmanju želju da izazove neki veći sukob. Oružani sukob u Bosni i Hercegovini se i ne pominje, to je apsolutno van svake rasprave, jer bi uključivanje Srbije u takav sukob bilo pogubno, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za Srbiju. Međutim, održavanje tenzije odgovara Beogradu, a donekle i Zagrebu, jer oni žele da se pokažu kao zaštitnici interesa svih pripadnika svoje nacije, ne samo u svojim državama, nego i u Bosni i Hercegovini.

Dodao bih još nešto. Sve više se pokazuje da prioritet Evropske unije i Zapada, kad je reč o zemljama Zapadnog Balkana, nije demokratija, već stabilnost. Zbog toga oni daju podršku jakim liderima, koji praktično nemaju konkurenciju u svojim zemljama, za koje misle da mogu da obezbede stabilnost. To se vidi i u njihovom odnosu prema Vučiću kome se ne stavljaju ozbiljne primedbe zbog gušenje medijskih sloboda, slobode izražavanja i ugrožavanja vladavine prava u Srbiji.

Mantra o podršci BiH

Nerzuk Ćurak: Volio bih da tu mantru o podršci suverenitetu Bosne i Hercegovine, koja dolazi iz Beograda, a vrlo često i iz Brisela, prestanemo tretirati kao nešto jako vrijedno, jer se tom porukom građanima Bosne i Hercegovine nudi ono što oni već imaju - međunarodno priznatu državu. Problem je u tome što se ništa ne radi na izgradnji samoodrživosti Bosne i Hercegovine, što se ne želi uspostaviti zbiljska pravna zajednica. Nažalost, očigledno je da sve dosadašnje političke strukture u Srbiji nemaju snage da prestanu gledati na Republiku Srpsku kao na ratni plijen.

Omer Karabeg: Da li to znači da vi smatrate da Srbija nije odustala od svojih ratnih ciljeva, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina?

Nerzuk Ćurak: Ova srbijanska vlast to nijednom nije pokazala. Dajte mi makar jedan dokaz da je ta nacionalistička paradigma napuštena. Ja ga ne vidim. Vidim samo da su intelektualni autoriteti u Srbiji, koji dovode u pitanje i nacionalističku politiku prema Bosni i Hercegovini, u trajnoj defanzivi. Rekao bih da prostor Bosne i Hercegovine u geopolitičkoj kulturi velikosrpskog nacionalizma još uvijek nije napušten.

Jovan Teokarević: Ne verujem u bilo kakvu avanturističku politiku Beograda koja bi rezultirala ratom u BiH
Jovan Teokarević: Ne verujem u bilo kakvu avanturističku politiku Beograda koja bi rezultirala ratom u BiH


Jovan Teokarević: Mislim da je svakome u Srbiji jasno da od tih ratnih ciljeva nema ništa. Ovde imamo samo političke igre sa sopstvenom javnošću i javnostima drugih zemlja, gde se nacionalizam nudi kao neka vrsta leka protiv raznih vrsta bolesti i problema koji opterećuju naša društva.

Ne verujem u bilo kakvu avanturističku politiku Beograda koja bi rezultirala ratom u Bosni i Hercegovini, ali slažem se sa kolegom Ćurkom da je politika Beograda prema Bosni i Hercegovini dvostruka, neiskrena i da ne doprinosi stabilizaciji te zemlje već da, naprotiv, uzrokuje visoku destabilizaciju zbog podrške koju Dodik ima u Beogradu. Međutim, problemi o kojima ovde govorimo, uključujući i politiku Aleksandra Vučića, možda ipak nisu najvažniji.

Oni jesu važni, ali čini mi se da bi i u Bosni i Hercegovini trebalo da dođe do neke vrste konsenzusa i unutrašnjeg pomirenja, bez obzira na to kakvu politiku vode Beograd i Zagreb. Zbog toga ne verujem da sve loše što se dešava u Bosni i Hercegovini može da se objasni samo time kakvu politiku vode Beograd ili Zagreb. Pored toga, moramo da uključimo i Evropsku uniju koja sve nas tretira kao neku vrstu protektorata i koja je očigledno za duže vreme onesposobljena da se odgovorno bavi našim regionom.

Politika velikih brojeva

Omer Karabeg: Vučić voli da kaže da je Srbija regionalni lider. Ima li Srbija takvu poziciju u regionu i ima li on osnova za takvu tvrdnju?

Jovan Teokarević: Ima donekle. Politika brojeva je uvek važna u međunarodnoj politici i to se vidi svaki put kada neki inostrani zvaničnik dođe u posetu Srbiji, bilo da je reč o funkcioneru Evropske unije ili nekom iz Turske. Uvek se naglašava da je Srbija najmnogoljudnija, najveća zemlja regiona, da ima specifičan i vrlo važan strateški i geopolitički položaj. Rekao bih, međutim, da se u drugim zemljama regiona dovoljno ne shvata koliko je to važno međunarodnim faktorima.

To je i razlog da se Srbiji popušta na mnogim stranama. Što se tiče drugih aspekata liderstva u regionu, tu ima velikih preterivanja i laži u Beogradu. Na primer, tvrdi se kako će zbog relativno uspešne politike štednje, koja je uvedena u Srbije pre dve-tri godine, doći do zamaha u privrednom rastu i da će Srbija da prednjači, ne samo na Balkanu, nego i u Evropi. Međutim, ovih dana su prvo Svetska banka, a onda i Međunarodni monetarni fond, objavili najnovije podatke koji pokazuju da će u godinama koje dolaze samo Hrvatska u regionu imati manji privredni rast od Srbije, a da ostale zemlje već dve godine imaju mnogo veći privredni rast nego Srbija.

Inače, za sve političare i ideologije u zemljama Evropske unije i međunarodnim organizacijama koji misle da je politika štednje pravi put da se izađe iz ekonomske krize - Vučić je simbol uspeha. U Srbiji je inflacija gotovo nepostojeća, devizni kurs je stabilan, smanjuje se budžetski deficit, a postoji šansa da se u sledećih nekoliko godina smanji i javni dug. Evo još jednog objašnjenja zašto Zapad i dalje navija za Vučića. Vučić se uključuje u infrastrukturne projekte koji su u posljednjih nekoliko godina pokrenuti u okviru takozvanog Berlinskog procesa.

On, na primer, svesrdno prihvata i obećava puno učešće Srbije, uključujući i finansijsko, u izgradnji autoputa između Prištine i Niša, kojim bi se praktično spojio autoput Drač - Priština sa autoputem Niš - Beograd. Vučić trpi velike kritike u Beogradu zbog toga što je po svim merilima ovaj autoput više u interesu Albanije i Kosova, nego Srbije. Međutim, on čvrsto insistira na tome i ne verujem da će odustati, što mu donosi poene u Briselu.

Liderstvo u regionu

Nerzuk Ćurak: Ta tvrdnja o liderstvu u regionu snažno korespondira sa karakterom gospodina Vučića, koji bi volio da je neka vrsta oca nacije. Italijanski filozof Norberto Bobio kaže da je očinski oblik vladavine najgori. Takvu vrstu vladavine imao je, recimo, i gospodin Izetbegović. Inače, ja ne volim priču o liderstvu u regionu. Mogao bih i ja reći da je Bosna i Hercegovina regionalni lider, jer je to zemlja koju svi sustavno uništavaju, a ona odbija da se preda.

Zbog te zemlje se mora angažovati značajni međunarodni instrumentarij, jer ona odbija da padne. Zar to nije istorijsko liderstvo? Naravno, ja ovo govorim ironično samo da bih naglasio da ta priča o liderstvu treba malo da stane. Mi možemo govoriti, recimo, o liderstvu Srbije u sportu, jer ona u mnogim sportovima postiže uspjehe koji mene raduju, ali kada govorimo o regionalnom liderstvu, moramo se zapitati koji je to region. Je li to region koji isključuje Hrvatsku? Ako uključuje Hrvatsku, da li onda Srbija može biti regionalni lider?

Kao članica Evropske unije, a imajući u vidu namjeru Srbije i Bosne i Hercegovine da uđu u Uniju, Hrvatska itekako može imati neku vrstu liderske pozicije. Ali, ja sam ipak za ravnopravnost i suradnju. Mislim da je početak rješavanja naših problema apsolutno uvažavanje Bosne i Hercegovine i u regionu i u međunarodnoj zajednici. To, čini mi se, hronično nedostaje izuzev opće mantre o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Jovan Teokarević: Fokusiranost na Bosnu i Hercegovinu je razumljiva, ali to nije jedina stvar. Region je mnogo komplikovaniji i slika Srbije u svetu i okolini proizvod je mnogih stvari. Samo da pomenem nešto što se inače u zemljama regiona ne primećuje, a to je ponašanje Srbije u izbegličkoj krizi. Prošle godine je 700.000 ljudi prošlo kroz Srbiju i ona je stekla velike poene, između ostalog, i zato što se neočekivano dobro ponašala prema izbeglicama. Srbija je pokušala kroz izbegličku krizu da nekako ponovo izmisli sebe. Nasuprot ponašanju prema muslimanima - Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini, sada smo imali potpuno drugačije ponašanje prema ljudima koji su takođe bili muslimani.

To je bio pokušaj i države i društva da naprave značajan iskorak, što će možda dovesti do toga da ljudima druge vere i nacije u budućnosti pristupamo bez starih opterećenja, nepoverenja, predrasuda i neprijateljstva. To je imalo velikog uticaja da se u Briselu i u Nemačkoj stvori pozitivna slika o Srbiji kao partneru u rešavanju izbegličke krize. Srbija je neprekidno naglašavala, ne samo da sledi Nemačku i Evropsku uniju u njihovom pokušaju da reše izbegličku krizu, nego da je spremna i da primi negde do 9000 ljudi. Zbog toga se povoljno gledalo na Vučića i žmurilo na mnoge nedostatke njegove politike, kako prema susedima i Bosni i Hercegovini, tako i u unutrašnjem političkom životu Srbije.

Nerzuk Ćurak: Ta gesta Srbije i srbijanskog političkog rukovodstva vrijedna je svakog poštovanja. Rekao bih da je ona generirana iz pozitivnog tradicijskog nasljeđa srpske kulture i to je zaista za svaku pohvalu. Dodao bih i dva momenta koji bi po meni trebalo da prate takve kosmopolitske geste. Mislim da je važno da se u Srbiji četnički pokret ne proglašava antifašističkim, nego da bude ono što i jeste - fašistički.

Ljudi u Srbiji znaju da su četnici u Drugom svjetskom ratu ubili na hiljade bosanskih muslimana. To je činjenica i naprosto je sramno taj pokret proglašavati antifašističkim. To su stvari koje ovdašnje ljude izbacuju iz cipela. Drugo, budući da se gospodin Vučić snažno naslanja na podršku Njemačke u procesu evropeizacije Srbije, bilo bi divno da se ugleda na Njemačku, ne samo kada je u pitanju ekonomija, nego i kada je riječ o kulturi sjećanja. Kada bi to za srpsku političku elitu postalo norma na način kako je to u Njemačkoj, mislim da bi to imalo veću vrijednost za odnose u regionu nego pozitivni ekonomski pokazatelji.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG