Nekada su za stanovnike sela Šunji vodenice bile izvor života. Danas tek rijetki čuvaju sjećanja na prošlo vrijeme meljući žito u mlinovima, ali prisjećajući se i „ćire“ koji je nekada budio stanovnik ovog kraja u opštini Konjic.
Selim Kašić, nastavnik matematike i fizike u osnovnoj školi Bradina, svaki dan nakon posla sjeda na svoj motor vraćajući se u neko prošlo vrijeme. Pamti Selim ćiru koji je budio stanovnike njegovog sela Šunji, a nakon ćire, on vozi tunelima uskotračne pruge na relaciji Bradina -Konjic.
Krenuli smo za Selimom i stigli do mjesta zvanog Lukać.
„Nalazimo se na historijskom mjestu zvanom Lukać. Radi se o mostu koji jedan od najdužih mostova u vrijeme ćirinog saobraćaja na relaciji Sarajevo-Dubrovnik. Most je dug 63 metra i na sredini ima dubinu od 45 metara. U toku Drugog svjetskog rata dva puta je bio rušen od strane partizanskih boraca iako je bio čuvan s obje strane sa dvije velike čuvarske kuće i plus sa četiri bunkera sa okolnih brda, od kojih danas imamo dva, a dva su uništena. Imao sam 11 godina kad je zadnji ćirin voz prošao i zapamtio sam to“, priča on.
I tako ćirinom prugom stigosmo i do vodenice u kojoj Selim čuva od zaborava još jednu tradiciju svoga kraja:
„Ponosan sam na to što sam ispunio želju mom rahmetli amidži - jer nas dvojica smo zajedničkim idejama došli do toga da na ovom mjestu trebamo da obnovimo vodenicu koja je ovdje bila prije više od 100 godina.“
Uz Selimovu, na ovom prostoru aktuelne su još dvije vodenice, a nekada ih je bilo puno više, priča nam Selimov brat Hasan:
„Ja se kao dijete sjećam da su na Tešanici postojale 22 vodenice. Uz to i dvije leketrične centrale. Većinom su to bili porodični mlinovi. Međutim, sad-zasad nijedan mlin na rijeci Tešanici ne radi, izuzev naš. Mi nismo htjeli da se ugasi ta porodična tradicija jer sunam djedovi i očevi prenijeli u amanet da ne uništimo ništa što su oni napravili.“
Selim o mušterijama koje dolaze na njegov mlin kaže:
„Ovdje uglavnom meljem raž, heljdu i kukuruz. I to za rijetke ljude koji s vremena na vrijeme dolaze i donesu npr. za puru otprilike desetak kilograma, ako je donio heljdu, donio je možda nekih dvadesetak kilograma, ili 10 do 25 kilograma raži, i ponekad se donese i 10 kila pšenice. To ja napravim sigurno krajnje kvalitetno i svi oni koji su samljeli žito i dobili brašno u mom mlinu su zadovoljni.“ “
Nekada je bilo mnogo više posla, priča nam Hasan:
„Posla manje ima jer se slabije sije. Ali onaj ko je sijao i prije 50 godina, on i sad ponešto posije, doduše malo manje, a postoje svi uslovi.“
Upravo odmor nakon rada na Selimovom mlinu potraži i treći mlinar iz ovoga kraja, a to je Jusuf Cero:
„Ljudi vazda traže, to je zdrava hrana, tako da ima od toga koristi. I treba, ko god može, da ima svoj sopstveni mlin, pa bio pogon na struju, ali bitno je da su kamenovi koji melju, a ne čekići željezni. Moraju biti kamenovi, a nije bitno da li ga gonila voda ili struja, a bolje je da ga goni voda jer je isplatnije. Ja kako znam za sebe imali smo jedan mlin.“
Selim nam reče, da će tradicija mlinara na ovom prostoru živjeti još dugo:
„Dokle budem mogao gamizati na svojim nogama, ja sam ovdje spreman doći i pješke i motorom i autom. Jednostavno neću dozvoliti da mlin, u koji sam uložio puno toga, padne u zaborav.“
Slično govori i njegov brat Hasan:
„Zahvaljujući pojedincima, među njima sam i ja - hvala Bogu, još sam zdrav iako sam ušao u sedmu deceniju - pokušavam da to održim da prenesem na svoju djecu da nastave s tom tradicijom. Ja mislim da je situacija takva da će se ljudi koji su pobjegli sa sela u grad morati vratiti, obrađivati svoju zemlju. Nabavlja će se i hajvan, sijaće se žito, mlinovi će raditi – sigurno. Moj hoće sigurno. On i radi. I nastaviće se će se nakon nas“
Ne sumnjamo, dok je ovih mlinara na ovom prostoru živjet će i ćiro i vodenice.
Selim Kašić, nastavnik matematike i fizike u osnovnoj školi Bradina, svaki dan nakon posla sjeda na svoj motor vraćajući se u neko prošlo vrijeme. Pamti Selim ćiru koji je budio stanovnike njegovog sela Šunji, a nakon ćire, on vozi tunelima uskotračne pruge na relaciji Bradina -Konjic.
Krenuli smo za Selimom i stigli do mjesta zvanog Lukać.
„Nalazimo se na historijskom mjestu zvanom Lukać. Radi se o mostu koji jedan od najdužih mostova u vrijeme ćirinog saobraćaja na relaciji Sarajevo-Dubrovnik. Most je dug 63 metra i na sredini ima dubinu od 45 metara. U toku Drugog svjetskog rata dva puta je bio rušen od strane partizanskih boraca iako je bio čuvan s obje strane sa dvije velike čuvarske kuće i plus sa četiri bunkera sa okolnih brda, od kojih danas imamo dva, a dva su uništena. Imao sam 11 godina kad je zadnji ćirin voz prošao i zapamtio sam to“, priča on.
I tako ćirinom prugom stigosmo i do vodenice u kojoj Selim čuva od zaborava još jednu tradiciju svoga kraja:
„Ponosan sam na to što sam ispunio želju mom rahmetli amidži - jer nas dvojica smo zajedničkim idejama došli do toga da na ovom mjestu trebamo da obnovimo vodenicu koja je ovdje bila prije više od 100 godina.“
Uz Selimovu, na ovom prostoru aktuelne su još dvije vodenice, a nekada ih je bilo puno više, priča nam Selimov brat Hasan:
„Ja se kao dijete sjećam da su na Tešanici postojale 22 vodenice. Uz to i dvije leketrične centrale. Većinom su to bili porodični mlinovi. Međutim, sad-zasad nijedan mlin na rijeci Tešanici ne radi, izuzev naš. Mi nismo htjeli da se ugasi ta porodična tradicija jer sunam djedovi i očevi prenijeli u amanet da ne uništimo ništa što su oni napravili.“
Selim o mušterijama koje dolaze na njegov mlin kaže:
„Ovdje uglavnom meljem raž, heljdu i kukuruz. I to za rijetke ljude koji s vremena na vrijeme dolaze i donesu npr. za puru otprilike desetak kilograma, ako je donio heljdu, donio je možda nekih dvadesetak kilograma, ili 10 do 25 kilograma raži, i ponekad se donese i 10 kila pšenice. To ja napravim sigurno krajnje kvalitetno i svi oni koji su samljeli žito i dobili brašno u mom mlinu su zadovoljni.“ “
Nekada je bilo mnogo više posla, priča nam Hasan:
„Posla manje ima jer se slabije sije. Ali onaj ko je sijao i prije 50 godina, on i sad ponešto posije, doduše malo manje, a postoje svi uslovi.“
Upravo odmor nakon rada na Selimovom mlinu potraži i treći mlinar iz ovoga kraja, a to je Jusuf Cero:
„Ljudi vazda traže, to je zdrava hrana, tako da ima od toga koristi. I treba, ko god može, da ima svoj sopstveni mlin, pa bio pogon na struju, ali bitno je da su kamenovi koji melju, a ne čekići željezni. Moraju biti kamenovi, a nije bitno da li ga gonila voda ili struja, a bolje je da ga goni voda jer je isplatnije. Ja kako znam za sebe imali smo jedan mlin.“
Selim nam reče, da će tradicija mlinara na ovom prostoru živjeti još dugo:
„Dokle budem mogao gamizati na svojim nogama, ja sam ovdje spreman doći i pješke i motorom i autom. Jednostavno neću dozvoliti da mlin, u koji sam uložio puno toga, padne u zaborav.“
Slično govori i njegov brat Hasan:
„Zahvaljujući pojedincima, među njima sam i ja - hvala Bogu, još sam zdrav iako sam ušao u sedmu deceniju - pokušavam da to održim da prenesem na svoju djecu da nastave s tom tradicijom. Ja mislim da je situacija takva da će se ljudi koji su pobjegli sa sela u grad morati vratiti, obrađivati svoju zemlju. Nabavlja će se i hajvan, sijaće se žito, mlinovi će raditi – sigurno. Moj hoće sigurno. On i radi. I nastaviće se će se nakon nas“
Ne sumnjamo, dok je ovih mlinara na ovom prostoru živjet će i ćiro i vodenice.
